ANTROPOFITI (od grč. anthropos »čovjek« i phyton »biljka«) su biljke, koje su se raširile namjernim ili nenamjernim utjecajem čovjeka. Antropofiti predstavljaju dakle — izuzevši kulturne biljke uzete iz naravnih zajednica domaćeg područja — u biljnogeografskom pogledu najmlađe članove flore, t. zv. adventivnu floru. Razlikuju se po načinu svoga doseljenja, po snalaženju u novim prilikama, a napose po namjernom ili nenamjernom utjecaju čovjeka na njihovo raširenje. Nägeli i Thellung su izradili posebni sustav antropofita, u kome se luče uglavnom dvije skupine: antropohore, po čovjeku unesene biljke (na pr. kukuruz, duhan, krumpir i t. d.) i apofite, biljke uzete iz domaće flore u kulturu (na pr. malina, đurđica, perunika, procijepak i t. d.). Obje se skupine raspadaju u veći broj podskupina, koje su dobile svoje posebno ime.

Čovjek je prenio namjerno cijeli niz stranih gospodarskih, ljekovitih i ukrasnih biljaka u svoj kraj. To su t. zv. ergaziofiti, koji se uzgajaju s velikim uspjehom na kulturnom tlu, ali prepušteni sami sebi redovno ugibaju, a samo se neki od njih održavaju dulje ili kraće vrijeme pobjegavši iz kulture kao »podivljale« biljke. Uz korisno i ljekovito bilje donesen je nenamjerno (nehotice) i znatan broj biljaka, koje u obliku raznih korova (v.) obrašćuju kulturno tlo. One su postale važnim članom vegetacijskog pokrova nove domovine, ali redovno brzo nestaju, čim prestane kulturni utjecaj i naravna domaća vegetacija obraste napušteno tlo. Već u prethistorijsko doba nalazi se uz gospodarsko bilje cijeli niz korova, koji se danas nigdje ne nalaze u naravnim zadrugama, te je njihovo podrijetlo uglavnom nejasno. To su t. zv. arheofiti, od kojih su općenito poznati poljski mak (turčinak), različak, kukolj, ljulj i dr. Naprotiv ovim starim korovima ističe se veliki broj biljaka, koje su se doselile u novije doba. Jedne se pojavljuju samo prolazno (pasanti). Takva je biljka američka glavočika Erechtites hieracifolia (L.) Raf., koja je u Europi prvi put nađena 1876 na Prekrižju kod Zagreba, a iduće se godine pojavila već kod Ljutomera i kod Kiseka i doskora zauzela sve zemlje na istočnim obroncima Alpa. Različni su od pasanata t. zv. epekofiti, koji obilno nastupaju i stalno se zadržavaju u novom području, a nastavaju umjetna staništa, u prvom redu smetišta, željezničke nasipe, oranice i vrtove. Od tih se ističe napose američka glavočika konica (Galinsoga parviflora Cav.). Ona je donesena u Europu iz Perua već 1785, a kod nas se pojavila oko 1870 i u tolikoj se mjeri proširila u našim vrtovima i poljima, da je ozbiljno ugrozila cijele kulture i dobila u Hrvatskom Zagorju ime »prokleti drač«.

Od spomenutih biljaka, koje nastavaju umjetna staništa, razlikuju se novi doseljenici, neofiti, koji su prodrli u naravne zadruge i često potisnuli prvotnu vegetaciju. Od tih treba spomenuti vodenu kugu (Elodea canadensis Rich.), koja se pojavila 1836 u Irskoj i doskora se proširila po cijeloj Evropi. Kod nas se je našla prvi put već negdje polovicom prošlog stoljeća u Posavini (Šloser), a zatim u Podravini (Gjurašin, Koščec). Ta je biljka na mnogim mjestima posve potisnula prvotnu vodenu vegetaciju. Od kopnenih biljaka ističu se napose dvije glavočike Erigeron canadensis L. i Solidago serotina Ait., koje su zauzele silne plohe u poplavnim područjima naših rijeka. Ovamo spada i cigansko perje (Asclepias syriaca L.), koje se na nekim mjestima obilno proširilo. Neki su od neofita i u gospodarskom pogledu vrlo važni, tako na pr. bagrem (Robinia pseudacacia L.), koji se raširio danas već u tolikoj mjeri, da bitno mijenja sliku naših šuma, šikara i živica. U sredozemnim krajevima, kod nas napose u dalmatinskoj Hrvatskoj, tako su se udomaćile iz Amerike doseljene opuncije (indijska smokva) i agave, da su na mnogim mjestima bitno izmijenile vanjštinu prvotne sredozemne vegetacije. S druge strane, proširile su se i iz Evrope neke važne biljke silnom brzinom u Ameriku slijedeći čovjeka u njegovu prodiranju na novi kontinent. Osobit je primjer veliki trputac (Plantago maior L.), koji je pratio Evropljanina na najudaljenijim putovima u prodiranju u Sjevernu i Južnu Ameriku. Tako svjedoče antropohore na svakom koraku o neobično velikoj izmjeni biljnog svijeta između zemalja Starog i Novog Svijeta.

Od antropohora razlikuju se apofiti. Kod jednih je apofita čovjek sudjelovao svijesno prenoseći izvjesne biljke iz prirode u kulturu, a kod drugih je čovjek utjecao na njihovo iselenje nesvijesno stvarajući im pogodna staništa na kulturnom tlu, na nasipima, paljevinama i sl. Mnoge biljke suhih kamenjara proširile su se tako iz prvotnih staništa na nova i postale ovdje važnim članovima biljnih zadruga novih staništa. Tako je čovjek potiskivanjem naravnog biljnog pokrova i stvarajući obradivo tlo ne samo bitno utjecao na izmjenu biljnog pokrova kulturnih zemalja, nego je stvorio i posebni tip biljaka prozvanih antropofitima.

LIT.: D. Hirc, Florističke studije po Hrvatskom Zagorju, Prirod. istraž. Jug. akademije, sv. 11. i 12., Zagreb 1917; A. Thellung, Zur Therminologie der Adventiv- und Ruderalfloristik, Allg. Bot. Zeitschr., 14./15., 1918—19; E. Majdecka-Zdziarska, Galinsoga parviflora Cav. et Galinsoga hispida Benth. Bull. de l’Acad. polonaise, Clase des scien. mathém. et natur., ser. B, 1929.