DUKNOVIĆ, Ivan (Giovanni Dalmata, Giovanni da Traù, Ioannes Duknowich de Tragurio), * Trogir oko 1440, † poslije 1509, hrvatski kipar i arhitekt. O godini njegova rođenja razilaze se mišljenja. Dok Venturi uzima, da se rodio 1445, pa za volju ovoga mišljenja poriče njegovu suradnju kod spomenika Tebaldijeva, uzima Fabriczy, da je D. bio učenik Mina da Fiesole za njegova prvog rimskog boravka 1454—60. Nije podpuno sigurno, da je D. onaj »uno di Schiavonia il quale era buonissimo iscultore«, što ga spominje Filarete u svom »Trattato dell’ architettura«. Sva je vjerojatnost, da je D. učio zanat već u svojoj domovini, kod Jurja Matejevića. Oko 1460 dolazi u Rim, gdje je najprije radio ili u radionici Paola Romana (u zajednici s njim izvodi D. 1460 arhitravni relief na jednom portalu u Cortile di Maresciallo) ili u onoj kojega lombardijskog majstora. G. 1464 ukrašava D. kipovima portal crkvice S. Jacopo u Vicovaru (možda je ovdje djelovao i kao arhitekt); 1465 izrađuje grb pape Pavla II. na glavnom portalu u Palazzo Venezia; 1466 izvodi s Andrijom Bregnom grobni spomenik Tebaldijev u rimskoj crkvi S. Maria sopra Minerva; s Ninom da Fiesole 1469 jedan oltar u crkvi San Marco i 1471—73 veličajni grobni spomenik pape Pavla II., a od 1476—77 s Andrijom Bregnom grobni spomenik Roverellin u crkvi San Clemente. Od 1481 boravi D. na dvoru kralja Matije Korvina u Budimu. Ovdje su nastala njegova dva portretna reliefa kralja Matije i njegove žene kraljice Beatrice Aragonske (danas u Beču). Sva su ostala njegova u Ugarskoj izvedena djela izgubljena, a za neka se kaže, da su ih Turci 1526 odvezli u Carigrad, gdje su po vremenu izčeznula. Za njegovo vjerno službovanje darovao mu je kralj Matija 1488 kaštel Majkovac (»ad Savum flumen positum«, koji se nalazio u Slavoniji, u staroj županiji križevačkoj, a bilježio se na starim zemljopisnim kartama Kovač, a poslije Mačkovac), ali ga D. nije nikad primio u posjed. Dok Fabriczy drži, da se D. iz Ugarske vratio u Rim, Venturi tvrdi, da se on vratio u Trogir i ondje za stolnu crkvu izradio dva kipa (apostola sv. Tomu i sv. Ivana Evanđelista). G. 1498 boravi D. u Mletcima, gdje je za biskupa Nikolu Franca izradio relief Bogorodice. Posljednje je sačuvano majstorovo djelo grobni spomenik bl. Girolama Gianellija u stolnoj crkvi u Anconi nastalo 1509. Venturi mu još pridaje mramorno portretno poprsje Carla Zena (Mletci, Museo Civico Correr). Najznatnije je majstorovo djelo grobni spomenik pape Pavla II., što ga je u zajednici s Minom da Fiesole izradio za staru rimsku baziliku sv. Petra. Njegovi se fragmenti, nekoć u vatikanskim »grottama«, nalaze danas u Museo Petriano. Vasari kaže za taj spomenik da je »la più ricca sepoltura, che fosse stata fatta d’ornamenti e di figure a Pontefice nessuno«. Nekoliki sačuvani stari crteži Grimaldija, Benedetta da Rovezzano i Girolama Ferrarija pa bakrorez Ciacconijev u djelu »Vitae Pontificum« dopuštaju, da se spomenik rekonstruira u svom prvotnom obliku. Među alegorijskim kipovima, koji su ga ukrašavali, najljepši je kip Nade, prekrasne mlade žene, pun izražajne i dramatske snage. Dojam ovoga lika uvećava još i savršena tehnika. Pored nemirnih ploha javljaju se na njemu neobično meki i puni oblici izdjelani majstorskom rukom. Budući da je D. izrađivao svoje grobne spomenike često u zajednici s drugim majstorima, težko je danas u svakom pojedinom slučaju utvrditi, tko je od njih bio autor osnovne arhitektonske zamisli. Svakako je D. u području talijanske plastike 15. st. važan po tome, što se u svojim samostalnim djelima (kao što je spomenik Gianellijev u Anconi) odvojio od dotadašnjeg tipa kvatročentističkih grobnih spomenika (Bregno) i počeo u njihovu arhitekturu uvoditi svoj elemenat, naime, mjesto gladke pozadine i sarkofaga oblu ili poligonalnu pozadinu.

LIT.: I. Kukuljević, Slovnik, Zagreb 1858; R. v. Tschudi, Giovanni Dalmata (Jahrbuch der Kgl. Preussischen Kunstsammlungen IV.), Berlin 1883; E Müntz, Le sculpteur Jean Dalmata (La Chronique des Arts), Pariz 1892; C. von Fabriczy, G. D. Neues zum Leben und Werke des Meisters (Jahrbuch der Kgl. Preussischen Kunstsammlungen XXII.), Berlin 1901; A. Venturi, Storia dell’arte italiana VI., Milan 1908; A. Schneider, I. D. (Savremenik 1914); P. Schubring, Die italienische Plastik im Quattrocento, Berlin-Neubabelsberg 1915; L. Donati, L’attività in Roma di G. D. de Traù (Archivio storico per la Dalmazia X/XI), Rim 1931; F. Banfi, Giovanni da Traù detto il Dalmata (ondje XV.), 1936.A. Sch.