DRŽIĆ, stara dubrovačka porodica, koja se ondje javlja od 12. do 17. st. Drži se, da je potekla od Držimira, koji se spominje 1189 do 1199, i po kojemu se članovi ove kuće u latinsko-talijanskim spomenicima nazivali Dersimiri, Dergimiri, odnosno skraćeno Derge, Dersa i zatim Dirsa, Darsa i Darxa, sve prema hipokoristiku Drža (od Držimir). U hrvatski pisanim spomenicima ovo je porodično ime najčešće glasilo Držić, koji je oblik potvrđen već 1326. Nije potvrđeno, da bi porodica D. došla iz Kotora, t. j. da bi potjecala od kotorske vlasteoske porodice Drža (Derza, Dersa, Darsa), koja se ondje javlja u 12. st. Valjda je ovoj kotorskoj porodici pripadao i kotorski biskup Drža (Darsa) Meliciat (Meliciacca, 1326—28), koji je ostavio spis Notitia Ecclesiarum et Episcoporum Urbis et Orbis (Vatik. knjiž. sign. 2326 i 2988) (Farlati, Illyr. sacrum VI, 444).
Dubrovački su se Držići od najstarijih vremena ubrajali među vlasteoske porodice. No dok je vlasteoska kuća D. izumrla koncem 14. st. (posljednji je Matko umro 1397 ili 1398), u drugoj polovici 14. st. javljaju se dvie pučanske grane Držića. Prvu je osnovao Lone D. (pa se po njemu i zovu Lonkovići i Lonetići), a drugu Dživko (Živko), nezakoniti sin vlastelina Maroja Držića († 1360). Dživko je bio pradjed pjesnika Džore i šukundjed dramskog pisca Marina; njegova je grana bila jedina na životu u 16. st. Nema potvrde tradicija, da su Držići izgubili plemstvo stoga, što su za vrieme kuge 1349 napustili Dubrovnik.
LIT.: C. Jireček, Die Romanen in den Städten Dalmatiens, Denkschriften der Kais. Akademie der Wissenschaften, Philos.-hist. Classe XLIX., Beč 1903—4; M. Rešetar, Stari pisci VII., 2. izd., predgovor.V. Š.
1. Džore, * Dubrovnik 1461, † Dubrovnik 1501, hrvatski pjesnik. Posvetio se svećeničkom zvanju, a kako je njegova porodica imala od davnine pravo da predlaže jednoga od dvojice rektora crkve Svih Svetih (t. zv. Domina) u Dubrovniku, bit će da je još kao klerik postao rektorom te crkve, s kojim je položajem bio oduviek skopčan i položaj rektora i opata crkve sv. Petra na Koločepu. Bio je doktor prava, a doktorat je stekao vjerojatno u Italiji, ali se ne zna, ni gdje ni kada. Zaređen je za svećenika istom nekoliko godina prije smrti; 1494 još nije bio svećenik, dok se 1497, kad je postao upraviteljem male crkve od »Lunciate« (t. j. Annuntiatae) nad Gružem, spominje kao »presbyter«. Bit će da je upravu te crkve napustio već 1498, jer je te godine postao kancelar dubrov. kaptola.
Dž. D. i njegov suvremenik Šiško Menčetić Vlahović najstariji su hrvatski pjesnici, od kojih su nam ostale čitave zbirke pjesama, zbog čega je već Dinko Ranjina za njih kazao da su »naši prvi spjevaoci« i »prva svitlos našega jezika«. Kod obojice su jasni utjecaji talijanskog pjesničtva s kraja petnaestog stoljeća, očitujući se u inačicama mnogih obćih mjesta tadašnje lirike građenim s više ili manje formalne vještine i literarnog priljubljivanja, ali s malo vlastitog intimnog tona. Ipak među pjesmama Dž-a D-a kraj običajnog slavljenja »gospojine« ljepote, uzdisanja zbog njezine hladnoće i sl. ima i jedna svježija oaza. Možda potaknut primjerom talijanskih pjesnika, koji su u svoje strambotte i druge pjesme često unosili pučke elemente, a možda i nezavisno od njih, on je svakako jedan od prvih hrvatskih pjesnika, koji je osjetio draž naše narodne pjesme. To se vidi u maloj skupini »pjesama na narodnu«, od kojih su neke sasvim pučke, dok su druge snabdjevene srokovima, ali tako, da nisu ništa izgubile od svojega pučkog tona (Djevojka je podranila, ružicu je brala). Taj se ton osjeća i u nekim njegovim izvornim pjesmama (Ljub’ me, dušice mlađahta, jer sam jedihni u majke) pa i u takvima, gdje inače prevladavaju slike umjetničkog pjesničtva (Djevojka hodi po zeleni travi). Jednostavno je i toplo intonirano navlastito njegovo Odiljenje, pjesma na razstanku od drage (Odiljam se, moja vilo, Bog da nam bude u družbu).
LIT.: Stari pisci hrv. 2., 2. izd. 1937., uvod M. Rešetara, gdje je navedena dotadašnja literatura; M. Rešetar, Jezik pjesama Ranjinina zbornika, Rad HA 255, Zagreb 1936; Isti, Rječnik i dikcija pjesama Ranjinina zbornika, Rad 260, Zagreb 1938.M. K-l.
2. Ivan, * Dubrovnik 1598, † Loreto o. 1670, isusovac od 1615, djelovao u Dubrovniku 1628 i poslije, iza 1638 hrvatski izpovjednik u Loretu. Bio je 1625 cenzor Kašićeva »Perivoja od Dievstva« (spor zbog književnog jezika!) i 1626 većega Bellarminova katekizma, što ga je izdao na »harvatskom« jeziku Tomko Mrnavić (Rim 1627). Preveo je, po svoj prilici po talijanskom (1629), duhovni priručnik španjolskog isusovca Juana Gondino y Garcia (1618) i izdao pod naslovom Nauk duhovni za živjeti i umrieti u milosti i prijateljstvu Božjem, Loreto 1637. Nauk duhovni je jedno od riedkih proznih djela dubrovačkoga podrietla tiskanih u 17. st. na hrv. jeziku.
LIT.: J. Bašić, Elogia Jes. Ragus. (Vrela i Prinosi 3); B. Kašić, Autobiografija (Građa XV, 1940); D. Pavlović, Đ. Bašić (Beograd 1931).M. V.
3. Marin, * Dubrovnik vjerojatno 1508, † Mletci 1567, najznatniji hrvatski pisac pastirskih igara i komedija. O njegovoj mladosti ne znamo mnogo; prvi je podatak o njegovu životu istom iz 1526, kad je kao klerik, kao nekad njegov stric Džore i neposredno prije njega drugi njegov stric Andrija, potvrđen rektorom crkve Svih Svetih u Dubrovniku te ujedno rektorom i opatom crkve sv. Petra na Koločepu. Nekad imućna porodica Držića bila je međutim nesretnom trgovinom spala na dosta nizke grane, a ni dohodci obaju rektorata nisu bili osobiti, tako da je D. težko sastavljao kraj s krajem prihvaćajući se kojekakvih sporednih zanimanja. Kako je bio glasben i vješt različitim instrumentima, namješten je 1538 kao orguljaš u stolnoj crkvi, ali te službe nije vršio dugo, jer je već krajem iste godine otišao s podporom senata na više nauke u Sienu. U Sieni je 1541 izabran od đaka rektorom sveučilištnog konvikta (t. zv. Domus Sapientiae), a s tim automatski i vicerektorom sveučilišta. Kao rektor imao je više puta prilike da zastupa sveučilište u svečanim zgodama, ali je, čini se, imao i dosta sukoba s đacima i vlastima, a jednom je bio ukoren i zbog polazka neke zabranjene kazalištne predstave. D. je ostao u Sieni nekoliko godina, ali se ne zna točno, kad je ostavio Sienu i koliko se zadržavao u drugim talijanskim gradovima. G. 1545 je svakako već bio u Dubrovniku, jer ga krajem te godine nalazimo u družtvu nemirnog austrijskog grofa Krištofa von Rogendorfa, koji je zbog obiteljskog spora s bečkim dvorom bio doputovao iz Beča u Dubrovnik. Stupivši u grofovu službu pošao je D. s njim 1546 u Beč, ali se iza tri mjeseca vratio. Kad je Rogendorf još iste godine ponovno doputovao u Dubrovnik, ovaj put na putu u Carigrad, gdje je nakanio stupiti u sultanovu službu, pridružio mu se D. opet i odputovao s njim kao dragoman u Carigrad, no i sad se brzo razkrstio s nemirnim grofom i vratio se u Dubrovnik negdje prvih dana 1547. Oko 1550 (svakako prije 1552) zaređen je D. za svećenika, a 1553 ulazi u državnu službu kao pisar u solani, gdje ostaje tri i po godine. Posljednje, što o njem doznajemo, jest njegov četirimjesečni boravak u Firenci 1566, kamo je došao tobože »za zabavu«, a uistinu po vrlo neobičnom političkom poslu. Kako se vidi iz tajnih pisama, što ih je u Firenci pisao toskanskom vojvodi Cosimu, bavio se D. (a s njim vjerojatno i neki drugi, nama nepoznati Dubrovčani) u to vrieme ozbiljno mišlju o političkom prevratu u Dubrovniku, koji bi se bio imao izvesti s pomoću Cosimovom, a svrha bi mu bila, da se sruši dubrovačka aristokratska vlada (po Držićevu crtanju sastavljena od samih nesposobnih luda i nakaza), i da se uvede demokratskiji ustav s polovinom pučana u državnom vieću. Ne dobivši od Cosima, koji je nesumnjivo odmah shvatio opasnost i neprovedivost takva podhvata u blizini Turaka, nikakva odgovora odustao je D. od daljih priedloga, a godinu dana poslije umro je u Mletcima.
Do svoje tridesete godine, t. j. do prvog odlazka u Italiju, nije se D. još bio iztaknuo kao književnik. Iz toga je vremena vjerojatno njegova mala zbirka ljubavnih pjesama koja nimalo ne odskače od tadašnjih prosječnih petrarkističkih zbirki. Za njegov je dalji književni razvoj bio nadasve važan boravak u Sieni, gdje je tada bio vrlo živahan kazalištni život, i gdje se osim komedija navlastito njegovala pastirska igra i seljačka lakrdija, pri čemu su se elementi posljednjih dviju često izprepletali u istim komadima. Tako se i u Držićevim pastirskim igrama sentimentalno-idilični prizori s idealiziranim pastirima i vilama (nimfama) dramatiziranih ekloga izmjenjuju s komičnim prizorima, u kojima nastupaju pravi, realistično prikazani seljaci iz dubrovačke okolice. U tom je tonu napisana već njegova prva pastirska igra Tirena, prikazivana prvi put 1548 ili 1549, a drugi put dvie godine kasnije na piru Vlaha Držića. I u njoj se u sentimentalnu radnju upleću seljaci, zaljubljujući se u vilu dobrovoljno kao budalasti seoski momak Miljenko, ili ranjeni protiv svoje volje od Amorove striele kao stari i dotad razumni Radat i njegov sinčić Dragić. Nešto je drugačija situacija u Veneri i Adonu (prik. zajedno s drugom predstavom Tirene na piru Vlaha Držića 1550 ili 1551), gdje se seljaci ne upleću u samu radnju, već ostaju samo gledaoci komentirajući u međučinu i na kraju neobične prizore, što su ih vidjeli na pozornici. Dok su ove dvie igre pisane u stihovima, pisan je Plakir (od placere, po Držićevu prievodu »žuđenje«; prik. na piru Vlaha Sorkočevića negdje između 1551 i 1556) u prozi, ali se inače i tu u mitoložku radnju (borbu Dianinih čistih vila s Amorovim sinom Plakirom) upleću zbiljska lica: smiešni starac Grižula, jedna dubrovačka »godišnjica« (služavka) i seljaci. Od četvrte pastirske igre, Džuha Krpete (prik. 1554 na piru Rafa Gučetića), ostali su nam samo nesuvisli odlomci. Svi su ti veseli komadi s prizorima mjestimično dražestne komike (osobito u Tireni i Plakiru), sa svojom fantastično-realističnom mješavinom i s pratnjom glasbe, pjevanja i plesa (→ Moreška) naišli na velik odziv kod tadašnjeg dubrovačkog obćinstva.
Od brojnih je Držićevih komedija jedna, Novela od Stanca (prik. na piru Martolice Džamanjića vjer. 1551), u kojoj obiestni dubrovački mladići zbijaju u pokladnoj noći kojekakve šale (novela = šala) sa starim hercegovačkim seljakom Stancem, pisana u jednom činu, u stihovima i u tonu starinske farse, dok su sve ostale napisane u prozi i u stilu talijanske komedije, kako se razvila od početka šestnaestog vieka iz latinske komedije i talijanske novele. Najstarija od njih, Pomet (1547?), nije sačuvana, ali su na žalost manje više okrnjene i ostale, među njima i druga po redu, Dundo Maroje (prik. 1550). Ova se odigrava u Rimu, kamo je upravo stigao stari i škrti dubrovački trgovac Maroje, ne bi li spasio štogod od novaca, s kojima je poslao u Italiju po trgovačkim poslovima svoga sina Mara, a koje je lakoumni mladić potrošio na kurtizanu Lauru. To je komedija s obširnim zapletom, u kojem se nadmudruju sluge, a pobjedu odnosi lukavi Pomet pomažući starome Maroju i nastojeći da makne iz Rima propalog Mara, dakako sve to u interesu svoga gospodara, Niemca Uga, također zaljubljena u Lauru. U radnju je upleteno množtvo osoba iz Dubrovnika i susjednih krajeva; njihov govor i navike s neprestanim aluzijama na dubrovačke prilike neizcrpno su vrelo Držićeve šale. U Skupu (prik. na piru Saba Gajčina Palmotića poslije 1553, možda 1555) posegnuo je D. za Plautovom Aulularijom kao i drugi prije i poslije njega (Molière). No uza sve to, što je okostnica ista, nije Držićeva komedija obična prerada, jer je naš pisac smještanjem radnje u Dubrovnik i stvaranjem novih osoba i prizora udahnuo jednom dielu komedije nov život, navlastito prikazujući ljubav između mladoga Kamila i Skupove kćeri u idealnijem i moralno opravdanijem smislu nego Plaut. U komediji Tripče, koja se odigrava u Kotoru, upotrebljene su neke situacije iz Boccacciova Dekamerona, koje je D. vjerojatno poznavao i s talijanskih pozornica. To je komedija prevarena muža, koji uzalud nastoji da dokaže ženinu nevjeru, a zanimljivo je, da mu se kod prvog takvog pokušaja (kad zatvori ženu izvan kuće, a onda ona njega) događa isto, što će se kasnije dogoditi Molièreovu George Dandinu. U Arkulinu je glavno lice stari i škrti neženja, koga prisile na ženitbu tako, da jedan čarobnjak u njegovu liku podpiše ženitbeni ugovor, dok on uzet iz prikrajka sve to promatra pristajući na kraju na svršen čin. Od komedije Pjerin sačuvane su, kao i od Džuha Krpete, samo pojedine rečenice, izpisane u leksikografske svrhe, ali se iz njih vidi, da se radilo o blizancima kao u Plautovoj komediji Menaechmi. U većini je tih komedija D. često izbliza sliedio različite konvencionalnosti tadašnje talijanske komedije i posvećivao glavnu pažnju zapletu ne dižući se mnogo iznad razine lake veselosti i ne zahvaćajući dublje u ljudsku duševnost, ali je uza sve to kraj nekih papirnatih stvorio i čitavu malu galeriju živih, iako ne velikih likova izvađenih iz vlastitog izkustvenog kruga. Nije zazirao ni od lakrdije ni od razvezanosti u izrazu, ali nas s tim pomiruje živost i duhovitost dialoga, a još više mjestimična srdačnost njegove šale, osobito u nekim prizorima Tirene, Plakira i Skupa. Mnoge nejednakosti u njegovim djelima valja odbiti i na neobičnu brzinu, kojom je pisao.
D. je bio neobično plodan; svih jedanaest danas poznatih pozorničkih djela napisao je u desetak godina, a kako se može razabrati iz nekih aluzija u prolozima i samim komedijama, nije tih jedanaest djela sve, što je napisao. Osim originalnih djela ostao je od njega i prievod Euripidove Hekube s talijanskog (od Lodovica Dolce). Tiskom je za života izdao samo svoja najranija djela: Pjesni, Novelu od Slanca, Veneru i Adona i Tirenu (1551), ali od tog prvog izdanja nema nijednog primjerka, već ga poznajemo po kasnijim pretiskavanjima (1607, 1630).
D. je sva svoja pozornička djela pisao za prikazivanje o pokladama, a prikazivalo se na različitim mjestima: »prid dvorom«, t. j. pred kneževim dvorom (Pomet 1547?, Tirena prvi put), u Viećnici (Dundo Maroje), dok su ostale predstave vjerojatno bile sve na pirovima uglednih porodica. Predstavljale su diletantske družine, od kojih su u jednima bili sami vlasteličići, a u drugima mladi građani. Spominju se i imena nekih družina, koje su prikazivale pojedine Držićeve komade: Pomet-družina (po komediji Pomet), Garzarija i Njarnjasi, dok je Hekubu prikazivala 1559 družina od Bizara. Neke su komedije s uspjehom prikazivane i na današnjoj hrvatskoj pozornici (Stanac, Tirena, Dundo Maroje, Plakir).
LIT.: Stari pisci hrv. 7., 2. izd. 1930: uvod M. Rešetara, gdje je navedena dotadašnja literatura. Noviji prinosi: Jean Dayre, M. D., urotnik u Firenci (Dubrovačke studije, Mat. Hrv. 1938; prev. s franc. iz Revue des études slaves X., 1930); M. Rešetar, Prilog biografiji M-a D-a, Prilozi P. Popovića X., 1930); J. Torbarina, Italian influence on the poets of the Ragusan republic, London 1931; P. Popović, Arhivske vesti o M. D., Rešetarov zbornik, Dubrovnik 1931; M. Rešetar, Jezik M-a D-a, Rad HA 248; P. Popović, Jedna pastorala M-a D-a, Godišnjica Nikole Čupića 44, Beograd 1935; Dragoljub Pavlović, M. D., Uvod u M-a D-a komedije, SKZ 1937.M. K-l.
4. Vlaho (Blaž), * Dubrovnik 1520, † Dubrovnik između 1580 i 1590, hrvatski slikar, sin Marina i Anukle rođ. Kotruljić, brat komediografa Marina, a sinovac pjesnika Džore. U ranoj mladosti dolazi u Mletke, gdje se bavi trgovinom, a uz to uči slikarstvo. Upoznaje Pietra Aretina i ulazi u krug Tizianov. Firentinski književnik Antonio Brucioli spominje ga uz učenjaka Ivana Nalješkovića i P. Aretina kao govornika u dva platonska dialoga, od kojih je jedan O umjetnosti. U Mletcima se oženio Angiolom, kćerkom Jeronima Merendola, s kojom ima četvero djece. Kad mu je brodolom uništio trgovinu i cieli imetak, odlazi 1544 u Dubrovnik, gdje je imenovan pisarom u tvornici vune. G. 1545 nalazi se opet kratko vrieme u Mletcima. Nakon preseljenja u Dubrovnik razvija mnogostranu umjetničku aktivnost. Iako Držićeva slikarska djela nose očito biljeg mletačke školske sredine, ipak on daleko nadmašuje ostale dubrovačke slikare iz druge polovice 16. st. O visokoj razini njegove umjetnosti svjedoče dvie vrlo dobre slike, koje mu se pripisuju po signaturama A B D. To su platna Sv. Obitelj u crkvi Gospe od Šunja na Lopudu, tehnički savršena, a kompozicijom vrlo zanimljiva, i Gospa sa sv. Vlahom i sv. Franjom u dominikanskoj crkvi u Dubrovniku. Posljednje je zanimljivo i zbog toga, jer pokazuje u pojedinostima grad Dubrovnik prije potresa 1667. Restaurirao ga je 1926 prof. Sternen iz Ljubljane. Od Držića je možda i pet dobrih slika na oltaru franjevačke sakristije u Dubrovniku, od kojih glavna prikazuje Uzkrsnuće Kristovo (A. Dudan). Prema sudu suvremenika D. je bio i vrstan drvorezac te jedan od najstarijih poznatih dubrovačkih sabirača starina i umjetnina.
Stopama Držićevim pošao je i njegov niemi rođak Nikola D., sin Vlaha Nikolina, slikar iz druge polovice 16. st., čija djela još nisu iztražena.
LIT.: F. A. Appendini, Notizie istoricho-critiche, 2. sv., Dubrovnik 1802/3; A. Dudan, La Dalmazia nell’ arte italiana, 2 sv., Milan 1921/2; G. Gelcich, Dello svilupo civile di Ragusa, Dubrovnik 1884; J. Horvat, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, Zagreb 1939; F. O. Jurić, Vođ po franjev. samostanu Male braće u Dubrovniku, Dubrovnik 1921; Lj. Karaman, Umjetnost u Dalmaciji XV. i XVI. v., Zagreb 1925; I. Kukuljević, SUJ, Zagreb 1858—60; V. Lisičar, Lopud, histor. i savremeni prikaz, Dubrovnik 1931; P. Popović, Arhivske vesti o Marinu Držiću, Rešetarov zbornik, Dubrovnik 1933; M. Rešetar, Stari pisci VII., 2. izd. Zagreb 1930; J. Torbarina, Aretinova pisma Dubrovčanima, Obzor, Zagreb 1941, br. 26; V. Vuletić-Vukasović, Legende o sv. Vlahu, List dubrov. biskupije, Dubrovnik 1916, br. 2.F. K-k.