DOSJELOST (lat. usucapio).

I. Pojam. D. je stjecanje prava dugovremenim posjedom. Činjenica naime, da smo neko pravo, iako nam ono ne pripada, dugo vremena posjedovali, t. j. faktično vršili ono, što odgovara sadržaju nekoga prava, dovodi po zakonskim propisima, uz izvjestne predpostavke, do stjecanja odgovarajućeg prava. Pravno-politički razlog te pravne ustanove jest osiguranje i utvrđenje dugovremenog faktičnog stanja, kojega bi osnovanost zbog proteklog vremena možda težko bilo dokazati. Osim toga su odnosi, koji dugo vremena nesmetano postoje, mjerodavni za životne prilike; ako bismo ih putem prava odstranili, moglo bi to dovesti do poremećenja i smutnja. Stjecanje prava dosjelošću opravdava se i time, da nije nepravedno, što onaj, protiv koga je pravo njome stečeno, time trpi štetu, jer je toj šteti i sam kriv, budući da se nije za vremena pobrinuo, da se ukloni stanje, koje je u posjedu izraženo, a njegovu je pravu protivno.

Ogz uređuje dosjelost u 4. poglavlju svog trećeg diela, koje ima naslov; »O zastari i dosjelosti« (§§ 1451.—1502.). Po shvaćanju, koje je vladalo u doba kodifikacije Ogz-a, dosjelost ide pod pojam zastare u širem smislu. Ta obuhvaća dvoje: zastaru u užem smislu i dosjelost. Zastara u užem smislu znači gubitak prava radi njegova nevršenja (praescriptio extinctiva), a dosjelost znači stjecanje prava posjedom, t. j. faktičnim vršenjem njihova sadržaja (praescriptio acquisitiva). Ali Ogz ne samo da dosjelost smatra jednom vrsti zastare, već je pojam dosjelosti odredio tako, kao da je ona uviek spojena sa zastarom u užem smislu. Zakon naime kaže, da je zastara gubitak nekoga prava, koje se nije izvršivalo u vrieme zakonom ustanovljeno, o dosjelosti pak da se radi onda, »ako se zastarjelo pravo uslied posjeda zakonitog prenosi na koga drugoga«. Prema tome bi dosjelost bila stjecanje prava time, što onaj, kome ono pripada, nije to pravo vršio u vremenu, u kom ono po zakonu zbog nevršenja zastaruje, a netko drugi je za čitavo to vrieme, ma da na to nije bio ovlašten, vršio ono, što je ovlaštenik propustio. Tako bi zastara u užem smislu bila u neku ruku predpostavkom dosjelosti. Nauka zabacuje takvo shvaćanje i označuje zakonsko izražavanje kod određivanja pojma dosjelosti netočnim. Kod dosjelosti se uobće ne radi o tome, da netko svojim posjedom stječe izvjestno pravo zato, jer ga je drugi svojim nevršenjem izgubio. Može se kod nje raditi samo o tome, da zbog toga, što netko svojim posjedom neko pravo stječe, drugi svoje pravo gubi. Ali i to ne biva uviek, već samo kod t. zv. translativne dosjelosti, gdje posjedom stječemo pravo, koje je po svom sadržaju jednako pravu onoga, prema kome smo dosjeli. No postoji i t. zv. konstitutivna dosjelost, gdje dugovremenim posjedom nastaje novo pravo, čime pravo onoga, prema kome je dosjelost protekla, nije prestalo, već je samo obterećeno, kao na pr. u slučaju dosjelosti prava služnosti na tuđoj stvari.

II. Predmet. Dosjelošću se ne mogu steći sva prava. Budući da je dosjelost stjecanje prava posjedom, mogu se njome steći samo ona prava, koja se mogu posjedovati (§ 1455. → posjed). No predpostavlja se, da se radi o odtuđivim stvarima i pravima (§ 1455.). Nisu odtuđive stvari, koje su izvan prometa (extra commercium), i čisto osobna (najosobnija) prava, koja su nuždno spojena s određenom osobom tako, da ne mogu prieći na koga drugog. Tako ne može nitko dosjelošću steći vrhovnička prava pridržana državi ili vladaru (§ 1456.). Napose je izključena dosjelost obiteljskih prava (§ 1458.). Ne može se dakle dugovremenim faktičnim vršenjem steći roditeljska vlast ili pravo muža ili žene. Uzevši u obzir sve zakonske propise o dosjelosti zaključuje obće prihvaćena pravna nauka, da se može dosjelošću steći: pravo vlastničtva, pravo služnosti, pravo ukorienjeno (radicirano) na nekom zemljištu, napose pravo realnoga tereta, pravo ribolova, kopanja ruda, vodno pravo i autorsko pravo. Ne može se dosjesti založno i nasljedno pravo kao ni tražbine bez obzira, mogu li ili ne mogu biti predmetom posjeda. Ne može se prema tome dosjesti pravo najma ili zakupa ili pravo posudovnika.

III. Vrste dosjelosti. S gledišta Ogz-a mogu se razlikovati dvie vrste dosjelosti: redovna ili kratka i vanredna ili duga. Redovna dosjelost je stjecanje prava zakonitim, poštenim i istinitim posjedom, koji je trajao zakonom određeno vrieme. O vanrednoj se pak dosjelosti radi, kada se stjecanje prava oslanja samo na dugovremeni pošteni posjed. U tome slučaju traži zakon za dovršenje dosjelosti mnogo dulje trajanje posjeda negoli kod redovne dosjelosti.

A. Redovna dosjelost. Stjecanje prava redovitom dosjelošću predpostavlja, da je nekome ustupljeno neko pravo pravnim poslom, na osnovi kojega bi on bio to pravo stekao, da nije bilo jednoga nedostatka: onaj, od kog bi se dotično pravo imalo steći, nije imao prava, koje bi mogao na drugoga prenieti ili koje bi mogao u korist drugoga obteretiti. Po § 442. Ogz-a ne može naime nitko drugome ustupiti više prava, nego što sam ima. Po tome pravilu ne može prenieti vlastničtvo stvari netko, tko nije njezin vlastnik, niti može onaj, tko nije vlastnikom stvari, na njoj osnovati neku služnost. Taj nedostatak u pravu prednikovu bit će uklonjen, bude li sljednik ono pravo, kojega zbog tog nedostatka nije stekao, za trajanja nekog, zakonom određenog vremena posjedovao, t. j. bude li za trajanja tog vremena faktično vršio ono, na što bi ga odnosno pravo ovlašćivalo. No taj posjed treba da je zakonit, pošten i istinit. Zakonit će biti onda, ako se osniva na valjanom pravnom naslovu, t. j. na takvom naslovu, kakav bi bio dovoljan za stjecanje prava, da nije bilo nedostatka u pravu prednika. Valjan naslov bit će na pr. zapis (legat), darovanje, zajam, kupovanje i prodaja, promjena, izplata i t. d. (§ 1461.). Prema tome onaj, kome je na osnovu kojeg od tih poslova predao stvar nevlastnik, zakonit je posjednik, ima za svoj posjed pravni naslov, kakav je dovoljan za stjecanje prava redovnom dosjelošću. Isto tako onaj, kome je jednim od navedenih poslova ustupio na kojoj stvari pravo služnosti netko, tko nije vlastnik te stvari, ima, ako služnost faktično vrši, za taj svoj posjed prava služnosti naslov i može redovnom dosjelošću steći pravo služnosti. Posjedom, koji traje zakonom određeno vrieme, nadomještava se kod redovne dosjelosti samo nedostatak u pravu prednika. Drugih potrebština izvedenog stjecanja posjed ne može nadomjestiti. Zato, ako je stvar prodao i predao djelatno nesposobni nevlastnik, ne može kupac postati njezinim vlastnikom redovnom dosjelošću. Ovdje nema valjanog pravnog posla, dakle valjanog pravnog naslova za stjecanje prava, kao što ne bi takva bilo ni onda, da je stvar prodao i predao djelatno nesposobni vlastnik. Zbog pomanjkanja naslova za stjecanje vlastničtva ne mogu nikada dosjesti vlastničtva stvari oni, kojima je neka stvar dana samo u zalog, na posudbu, na čuvanje ili na uživanje. Zakon to naročito iztiče i ujedno određuje, da ni nasljednici pomenutih osoba, koji ih predstavljaju, nemaju boljega naslova (§ 1462.). To vriedi uobće za nasljednike nezakonitog posjednika. Posjed naime, u koji se ulazi na osnovu nasljednoga prava, istovjetan je s posjedom ostaviteljevim. Po tome, ako ostavitelj nije imao za posjed neke stvari zakonitog naslova, nemaju takvog naslova ni njegovi nasljednici. Zato oni ne mogu redovnom dosjelošću steći onih stvari, u posjed kojih su došli kao nasljednici nezakonitog posjednika. No može redovnom dosjelošću steći treći, kojemu su oni posjed ustupili predpostavivši, razumije se, da se njegov posjed osniva na valjanom pravnom naslovu i da je pošten te istinit. Napose treba iztaknuti, da je izključena dosjelost na osnovu t. zv. putativnog (krivo predpostavljenog) pravnog naslova. Nije naime dosta, da je posjednik subjektivno osvjedočen, da mu je stvar predana na osnovu valjanog pravnog naslova, već takav naslov mora uistinu (objektivno) postojati. Za redovnu se dosjelost traži dalje, da posjed bude pošten. U smislu zakona posjed je pošten, ako posjednik iz »uzroka vjerojatnih« drži, da je stvar, odnosno pravo, koju posjeduje, njegova (§ 326. → posjed). Kod redovne se dosjelosti pitanje, da li je posjed pošten, steže na to, je li posjednik znao ili nije znao za nedostatak u pravu prednika, odnosno, da li mu jesu ili nisu bile poznate takve okolnosti, iz kojih je morao zaključivati na nedostatak u pravu prednika. Samo njegova izpričljiva bludnja u ovome pravcu dolazi u obzir kao samostalna potrebština dosjelosti. Bludnja, koja se tiče koje druge okolnosti, pa bila i izpričljiva, ne pomaže mu. Ako na pr. posjednik u dobroj vjeri drži, da mu je stvar predana u vlastničtvo, a ona mu je uistinu predana samo na porabu, njegova je dobra vjera bez važnosti za dosjelost, jer predanu mu stvar i onako ne može dosjesti, budući da mu manjka valjan pravni naslov za stjecanje prava vlastničtva, a taj je za redovnu dosjelost prava vlastničtva potreban. Isto tako, kada posjednik u dobroj vjeri drži, da je stvar stekao na osnovu valjanog pravnog posla, a taj je posao uistinu nevaljan, ne koristi mu njegova dobra vjera, budući da mu za redovnu dosjelost nedostaje valjan pravni naslov stjecanja. Dobra vjera posjednika mora trajati sve dotle, dok ne proteče vrieme, koje zakon za dosjelost traži. Nasljednicima nepoštenog posjednika, ako su pošteni posjednici stvari, u posjed koje su ušli na osnovu nasljednoga prava, ne smeta nepoštenje posjeda ostaviteljeva, da redovnom dosjelošću steknu posjedovano pravo (§ 1463.; v. dolje pod c). Napokon se za redovnu dosjelost traži, da posjed bude istinit. Nije istinit posjed onoga, tko je posvojio neku stvar silom ili lukavstvom, ili tko se u posjed uvukao potajno, ili tko posjeduje stvar samo na izmoljeni način, t. j. posjed onoga, kome je nešto dopušteno samo iz uslužnosti bez ikakve obveze, a on to nastoji pretvoriti u trajno pravo (§§ 1465. i 345.). Po zakonu ne može steći dosjelošću ni sam neistiniti posjednik ni njegovi nasljednici (§ 1464.), koji ga predstavljaju. No mogu, razumije se, dosjelošću steći treći, kojima je posjed ustupljen od neistinitog posjednika ili njegovih nasljednika (v. dolje pod c).

Vrieme redovne dosjelosti. Zakon razlikuje dosjedanje pokretnih stvari (i prava na pokretnim stvarima) te dosjedanje nepokretnih stvari (i prava na njima). Na pokretnim stvarima stječe se vlastničtvo i druga prava zakonitim, poštenim i istinitim posjedom, koji u pravilu treba da je trajao 3 godine (§ 1466.). Kod nekretnina razlikuje zakon, jesu li ili nisu upisane u zemljištnim knjigama. Na upisanim se nekretninama može pravo dosjesti na dva načina: ili t. zv. knjižnim (tabularnim) posjedom ili pak običnim (fizičkim) posjedom. Na neupisanim se nekretninama može pravo dosjesti samo običnim posjedom. Knjižni (tabularni) posjed znači činjenicu, da je izvjestno pravo na nečije ime upisano u zemljištnoj knjizi, u kojoj je upisana i sama nekretnina, na koju se to pravo odnosi. Činjenica provedenja zemljištno-knjižnog upisa ne pribavlja upisanomu sama po sebi u njegovu korist upisano pravo, već samo onda, ako uz upis postoje i svi drugi uvjeti, što ih zakon za stjecanje prava traži. Napose pri stjecanju prava od nekog u zemlj. knjizi upisanoga prednika (pri t. zv. izvedenom, derivativnom stjecanju) spada među uvjete stjecanja i to, da je prednikov upis valjan, t. j. da je prednik pravno osnovano stekao taj upis. Ako upis prednika nije valjan, nevaljan je po Ogz-u i upis sljednika (na pr. kad je uknjižba prava vlastničtva na ime prednika bila provedena na temelju krivotvorene izprave). No u slučaju nevaljanosti prednikova upisa može sljedniku pomoći t. zv. knjižna (tabularna) dosjelost. Po propisima zakona, naime, upis nekoga prava pribavlja to pravo podpuno, ako je taj upis bio proveden na temelju valjanog pravnog naslova, a onaj, na čije ime upis glasi, ostao je nenapadano 3 godine u dobroj vjeri upisan kao pravni ovlaštenik (§§ 1467. i 1469.). Trogodišnji upis sljednika uklanja zapreku, zbog koje samim provedenjem upisa pravo nije stekao, a koja se sastojala u nedostajanju prava upisanoga prednika. Ogz govori i u tome slučaju o stjecanju prava dosjelošću. Pravna nauka smatra, da taj slučaj ne spada pod pravni pojam dosjelosti. Dosjelost znači stjecanje prava dugovremenim posjedom. Stjecanje pak prava na osnovu upisa u zemljištnoj knjizi, od provedenja kojega je prošlo izvjestno vrieme, ne predpostavlja, da je upisani u tome vremenu bio i u faktičnom posjedu onoga prava, koje je u njegovu korist upisano. Zato pravna nauka taj slučaj stjecanja prava ne smatra dosjelošću, nego ga uvrštava među slučajeve stjecanja prava »prešutnjom« (njem. »Verschweigung«), gdje je izvjestno faktično stanje postalo pravnim stanjem, koje se više ne može pobijati zato, što je onaj, čijem se ono pravu protivi, tokom izvjestnog vremena šutio, nije protiv njega reagirao. Iza donošenja austrijskoga Zakona o zemlj. knjigama od 25. VII. 1871, koji ima posebnih propisa o uvjetima tužbe za brisanje nevaljanih upisa (§§ 68. i sl.), nastalo je pitanje, nisu li propisi Ogz-a o knjižnoj dosjelosti postali bezpredmetni. Oni propisi o uvjetima dizanja brisovne tužbe daju naime onomu, tko je u dobroj vjeri stekao u svoju korist neki upis, mnogo veću pogodnost, nego mu je daju propisi Ogz-a o knjižnoj dosjelosti. Dok pošteni stečnik upisa stječe prema propisima Ogz-a čvrsto pravo, koje se više ne može pobijati, tek onda, kad su od provedenja tog upisa prošle 3 godine, on je po propisima Zakona o zemlj. knjigama odmah zaštićen protiv svakog zahtjeva za brisanje njegova upisa, ako je u času podnošenja molbe za taj upis bio nevaljani upis njegova prednika formalno već pravomoćan, a u zemljištnoj knjizi nije bila zabilježena njegova spornost. Jednake propise o dizanju tužbe za brisanje ima i naš Zzk (§§ 68.—78.). Smatrajući, da je pokraj pomenutih propisa o tužbi za brisanje ustanova knjižne dosjelosti postala nepraktičnom, austrijska III. djel. novela Ogz-u izbacila je iz njega propise, koji o toj dosjelosti govore (t. j. §§ 1467. i 1469.), tako da oni danas ni u našem dalmatinskom pravnom području ne vriede. Od te knjižne dosjelosti razlikuje se dosjelost vlastničtva i drugih prava na nekretninama putem pravog, faktičnog posjeda. Dolaze pak u obzir dva slučaja: dosjelost prava na nekretninama, koje uobće nisu unesene u zemljištne knjige, i dosjelost prava na nekretninama upisanima u te knjige. U oba se slučaja može na nekretninama steći pravo faktičnim posjedom, ali taj treba da je trajao 30 godina (§§ 1468. i 1470.). Za takvu se dosjelost traži samo pošteni faktični posjed, jer zakon određuje, da onaj, tko dosjelost osniva na vrieme od 30 godina, nije dužan pokazati zakonitog naslova svoga stečenja, i da je dosjelost izključena samo onda, ako bi suprot onoga, tko se poziva na taj dugovremeni posjed, bilo dokazano, da mu je taj posjed bio nepošten (§ 1477.). Budući da kod te dosjelosti odpada jedan od uvjeta, što ih zakon traži za redovnu dosjelost, t. j. naslov posjeda, može se ona smatrati jednim slučajem vanredne dosjelosti. Ta dosjelost može biti u prilog i onom faktičnom posjedniku, na čije je ime pravo, koje posjeduje, upisano u zemljištnim knjigama, jer radi nje postaje njegov upis nepobitnim, ma da za nj nije bilo pravnoga naslova, ili ma da je bio nevaljan zbog kojeg drugog razloga. Posebnu odredbu postavlja zakon za dosjelost takvih prava na nekretninama, koja se mogu tek riedko izvršivati. Onaj naime, tko se na dosjelost takvih prava faktičnim njihovim izvršivanjem poziva, mora osim navršenih 30 godina dokazati još to, »da se kroz to vrieme slučaj izvršivanja prava bar tri puta dogodio, i da je on svaki put izvršivao pravo to« (§ 1471.). Taj se propis odnosi na dosjelost takvih prava, koja se mogu izvršivati samo u velikim vremenskim razmacima kao na pr. pravo realnog tereta, koji se sastoji u dužnosti vlastnika obterećenoga zemljišta, da prilaže za popravak nekoga mosta. Vladajuća nauka tumači taj propis tako, da je uvjetom dosjelosti onakvih prava, o kojima on govori, to, da se posljednjih 30 godina bar tri puta pružila prilika za njihovo vršenje, i da se svaki put, kada se pružila, takvo pravo faktično vršilo.

Vrieme od 3 odnosno od 30 g. jest redovno vrieme dosjelosti. No ono se u nekim slučajevima produžuje, pak se onda govori o vanrednom vremenu dosjelosti. Slučajevi su ovi: a) Za dosjelost prava protiv pravnih osoba treba 6 g., ako se radi o pravima na pokretnim stvarima ili o stjecanju prava knjižnom dosjelošću, a 40 g., ako se radi o dosjelosti prava na nekretninama putem faktičnoga posjeda (§ 1472.). Istu povlasticu uživaju i one fizičke osobe, koje stoje s pravnim osobama u zajednici, a isto tako i pravne osobe međusobno (§ 1473.). b) Podpuno vlastničtvo dobara, koja su sastojinom obiteljskog fideikomisa, ili na kojima postoji nasljedno-zakupni ili nasljedno-daćevni odnošaj, može se steći samo slobodnim vlastničkim posjedom od 40 g. (§ 1474.). c) Tko je (na osnovu valjanog pravnog naslova, pošteno i istinito) pribavio neku pokretnu stvar neposredno od neistinitog ili nepoštenog posjednika (na pr. od onoga, tko ju je ukrao), ili tko ne može pokazati, od koga ju je pribavio, taj ju može dosjesti samo u dvostrukom redovnom vremenu dosjelosti, dakle za 6 g. (§ 1476.). To vriedi analogno i u slučaju pribavljanja kojeg ograničenog prava (na pr. u slučaju stjecanja prava uživanja na pokretnoj stvari), ako postoje navedene okolnosti. Dvostruko vrieme redovne dosjelosti potrebno je za pribavljanje prava i univerzalnome sukcesoru (nasljedniku) nepoštenoga posjednika. On može steći pravo na naslieđenoj pokretnoj stvari svojim zakonitim, poštenim i istinitim posjedom, ali tek za 6 g. (§ 1463. u vezi sa § 1476.). Univerzalni pak nasljednik neistinitog nasljednika ne može redovnom dosjelošću uobće steći stvari primljenih u nasljedstvo (§ 1464.). Zato produživanje vremena dosjelosti ne može kod nasljeđivanja iza neistinitog posjednika uobće doći do primjenjivanja. d) Kod dosjelosti suprot onih, koji ne borave u pokrajini, u kojoj se nalazi stvar, u pogledu koje teče dosjelost, produžuje se vrieme dosjelosti utoliko, što se vrieme njihove odsutnosti računa samo za polovinu, dakle 1 godina samo za 6 mjeseci. Pomenuto pravilo ne vriedi onda, ako se radi o skrivljenoj odsutnosti, t. j. odsutnosti, koja je sama po sebi nedopuštena (na pr. u slučaju vojnoga biega), ili kojoj je razlogom nedopušteno djelo (na pr. kad je netko zatvoren zbog kažnjivog djela ili je pobjegao, da umakne kazni). U slučaju takve skrivljene odsutnosti vrieme dosjelosti se ne produžuje. Isto se tako ne uzima obzir na odsutnost, ako ona nije neprekinuto trajala punu godinu, kao ni onda, ako je posjed potreban za dosjelost trajao već 30 godina (§ 1475.). Ako je razlogom odsutnosti vršenje građanske ili vojne službe, onda se tok dosjelosti protiv dotičnika za trajanja njegova odsuća uobće obustavlja (v. o tom dolje pod V. A. c).

B. Vanredna dosjelost je ona, koja se osniva jedino na faktičnom poštenom posjedu. Taj treba da je trajao 30. g., a ako se radi o dosjelosti spram pravnih osoba, 40 g. Njome se mogu steći prava i na pokretnim i na nepokretnim stvarima. Onaj, tko se na nju poziva, ne treba se pozivati na kakav naslov svog posjeda. Dovoljno je, da dokaže navedeno trajanje posjeda. Izključeno je stjecanje prava na osnovu tog dugovremenog trajanja posjeda samo onda, ako se onome, tko se na nj poziva, dokaže, da taj posjed nije bio pošten (§ 1477.). Podvojena su mišljenja o tome, da li tu dosjelost izključuje dokaz protivnika, da je posjed onoga, tko se na nju poziva, bio prema njemu neistinit (na pr. da mu je sadašnji posjednik ili onaj, od koga je taj stvar primio u naslieđe, stvar silom oduzeo). U novije doba prevladava shvaćanje, da je u slučaju takva dokaza dosjelost izključena, ma da zakon to izrično ne određuje. No ipak se dopušta, da tom vanrednom dosjelošću može steći pošteni nasljednik (univ. sukcesor) neistinitog posjednika.

Na vanrednu se dosjelost ne odnose zakonski propisi o produživanju vremena dosjelosti u slučaju odsutnosti protivnika i u slučaju stjecanja pokretnih stvari od nepoštenog ili neistinitog posjednika (§§ 1475. i 1476.). Ali pravilo, da vjerovnici, posudovnici, čuvari ili uživaoci kao ni njihovi nasljednici ne mogu dosjesti primljenih stvari, nije taknuto zakonskom odredbom o vanrednoj dosjelosti, jer navedene su osobe samo držaoci (detentori) primljenih stvari, a dosjelost predpostavlja posjed. Oni bi mogli vanrednom dosjelošću steći primljene stvari samo onda, kad bi neke vanjske okolnosti upućivale na to, da su si u dobroj vjeri prisvojili posjed stvari, koje su im bile predane samo u držanje.

IV. Uračunavanje posjeda prednikova u vrieme dosjelosti. Dosjelosti je svrha, da se neko faktično stanje, koje već dugo vremena traje, a izraženo je u posjedu, pretvori iz razloga shodnosti u pravno stanje. Ta se svrha ne bi podpuno postigla, kada bi za stjecanje prava dosjelošću bilo potrebno, da jedna ista osoba posjeduje onoliko vremena, koliko zakon za dosjedanje propisuje. Zato zakon dopušta, da u slučaju prielaza posjeda od jedne osobe na drugu, sljednik u vrieme, koje je potrebno za dosjelost, uračuna i trajanje posjeda svoga (ili svojih) prednika, dakle prijašnjeg (ili prijašnjih) posjednika (accessio possessionis, a. temporis). Ali predpostavlja se, da je posjed prednika bio po svom sadržaju jednak posjedu sljednika. Razumije se, da posjed onoga, tko u dosjelost uračunava trajanje posjeda prednika, mora biti onakav, kakav zakon za dosjelost traži: kod redovne dosjelosti zakonit, pošten i istinit, a kod vanredne pošten i istinit. U pojedinostima izlazi iz zakonskih propisa ovo: onaj, čiji je posjed zakonit, pošten i istinit, može u vrieme, koje zakon traži za redovnu dosjelost, uračunati i vrieme zakonitog, poštenog i istinskog posjeda svog prednika. Pri tom nema razlike, je li sljednik došao do posjeda putem naslieđa ili na osnovu pravnog posla, kojim mu je ustupljeno neko pojedino pravo (singularna sukcesija). Kod nasljedovanja se vrieme između smrti ostavitelja i nasljednikova stjecanja posjeda ne smatra prekinućem posjeda, već se ono uračunava u vrieme dosjelosti, tako da se ona može dovršiti i u tom međuvremenu. Onaj, čiji je posjed samo pošten i istinit (a nema i svojstvo zakonitosti), tako da može steći samo vanrednom dosjelošću, može također u vrieme, koje je za takvu dosjelost potrebno, uračunati i posjed prednikov, ali to ne samo onda, ako je taj bio zakonit, pošten i istinit, već i onda, ako je bio samo pošten (§ 1493.). Ni kod vanredne dosjelosti nema u pogledu uračunavanja prednikova posjeda razlike između slučaja, gdje je sljednik došao u posjed naslieđem, i slučaja, gdje je do njega došao singularnom sukcesijom.

V. Zapreke dosjelosti. Razlikuje se obustavljanje toka dosjelosti te prekidanje dosjelosti. O obustavljanju se radi, kada dosjelost zbog izvjestnih okolnosti ne može započeti, ili kada dosjelost ne teče, dok izvjestne okolnosti traju. O prekinuću dosjelosti radi se pak onda, kad zbog izvjestnih okolnosti vrieme posjeda, koje je već proteklo, ne dolazi uobće u obzir, tako da dosjelost može samo iznova početi teći.

A. Obustavljanje dosjelosti: a) Protiv osoba, kojima je po zakonu zbog njihove maloljetnosti, duševne bolesti ili slaboumnosti potreban skrbnik, ne može dosjelost započeti, prije negoli im bude takav zakoniti zastupnik postavljen. Ako je pak protiv njih dosjelost već počela teći, dok su imale zakonskog zastupnika pak su iza toga takvog zastupnika izgubile, teče ta dosjelost protiv njih i dalje, ali se ne može svršiti, prije nego prođu 2 godine, odkad su opet dobile zakonskog zastupnika, ili odkad je odpao razlog, zbog kojega bi zakonskog zastupnika morale imati (§ 1494.). To isto vriedi onda, ako je dosjelost počela protiv nekoga teći, dok još nije trebao zakonskog zastupnika, ali je prije proteka vremena, potrebna za dosjelost, nastao razlog, zbog kojega je zakonski zastupnik postao potreban (na pr. kad je onaj, protiv koga je dosjelost počela teći, prije proteka vremena dosjelosti poludio). b) Dok traje ženitbena veza između dvie osobe, ili dok je jedna osoba u očinskoj vlasti druge ili pod njezinim tutorstvom ili skrbničtvom, ne može dosjelost između njih započeti, a ako je već prije postanka takva međusobnog odnosa započela teći, ona se za trajanja tog odnosa obustavlja (§ 1495.). c) Dosjelost se ne može započeti protiv nekoga, tko izbiva iz svog redovitog prebivališta radi vršenja građanske ili vojne službe, a ako je već prije toga započela, obustavlja se do njegova povratka (§ 1496.). d) Dosjelost se ne može započeti u slučaju t. zv. juristiciuma, t. j. ako je sasvim prestalo uredovanje nadležnoga suda (na pr. zbog rata, pošasti), a ako je već bila započela, ne teče za vrieme obustave sudskoga uredovanja (§ 1496.).

B. Prekinuće dosjelosti: a) Prekinućem posjeda prekida se i započeta dosjelost, jer se za nju traži, da je posjed neprekinuto trajao toliko vremena, koliko je po zakonu potrebno. Ali bude li nekome posjed samovlastno oduzet, ne smatra se, da je bio prekinut, ako je on pravovremeno podigao posjedovnu tužbu i s njome uspio. b) Dosjelost se prekida, ako je onaj, spram koga je započela, prije njezina dovršenja podnio kod nadležnoga suda suprot posjednika tužbu upravljenu protiv njegova posjeda, a ako je s tom tužbom iza uredno nastavljene parnice uspio (§ 1497.). c) Dosjelost se prekida i onda, ako je posjednik prije izminuća vremena dosjelosti izriekom ili muče priznao pravo onoga, spram koga vrši svoj posjed, t. j. ako je priznao spram ovoga neobstojnost svog prava na posjed (§ 1497.). Dosjelost se prekida, ako je posjednik prije njezina dovršenja saznao za okolnosti, zbog kojih nije mogao steći ono pravo, koje posjeduje (na pr. saznao je, da je stvar kupio od tata). Od tog je on naime časa prestao biti posjednikom dobre vjere, a za dosjelost se traži, da posjed bude pošten cielo vrieme njezina trajanja (taj slučaj prekidanja dosjelosti izražava se latinskom rečenicom »Mala fides superveniens nocet«). e) Dosjelost vlastničtva i drugih prava na nekretninama, upisanim u zemljištnim knjigama, do koje dovodi faktični njihov posjed, prekida se, ako prije njezina svršetka netko, pouzdavajući se u sadržaj tih knjiga i ne znajući za postojeći izvanknjižni posjed, stekne u svoju korist upis nekoga prava, kojemu se taj izvanknjižni posjed protivi. Tako na pr., ako dosjelost prava vlastničtva ili služnosti teče u korist onoga, tko je u izvanknjižnom posjedu tih prava, ona se prekida, ako u zemljištnim knjigama upisani vlastnik nekretnine nju proda, a kupac u čas predavanja svoje molbe za prienos vlastničtva na svoje ime nije znao niti morao znati, da nekretnina nije u faktičnom posjedu u zemljištnoj knjizi upisanog prodavaoca, nego nekog trećeg, ili da na toj nekretnini netko treći faktično izvršuje neku služnost. To sliedi argumento a majori iz § 1500.

VI. Učinak dosjelosti. Pravna posljedica dosjelosti je ta, da se njome stječe ono pravo, kojega sadržaju odgovara faktični dosadašnji posjed. Obseg prava, stečena dosjelošću, ravna se prema obsegu izvršivana posjeda. Napose stječemo dosjelo pravo prosto od tereta, za koje u toku dosjelosti nismo znali, niti smo za njih morali znati. Iza navršene dosjelosti može stečnik protiv dosadašnjega ovlaštenika, odnosno protiv onoga, čije se pravo dosjelim pravom ograničuje, podići tužbu, kojom traži, da se njegovo dosjelošću stečeno pravo osudom utvrdi (§ 1498.). Protiv tužbe pak, kojom prijašnji ovlaštenik traži od njega predaju stvari, ili protiv tužbe, kojom se od njega traži propust izvršivanja prava, može se braniti prigovorom dosjelosti. Dosjelošću stečeno pravo djeluje protiv svakoga uz jedan izuzetak: ako je naime dosjelošću stečeno pravo na nekim nekretninama, koje su unesene u javne knjige, ali stečnik nije izradio, da se njegovo dosjelošću stečeno pravo upiše u njegovu korist u te knjige, ne djeluje ono protiv trećih, ako su oni, ne znajući za dosjelost i oslanjajući se na te knjige, stekli u svoju korist upis nekoga prava, koje je u sukobu s pravom stečenim dosjelošću, ili upis nekoga prava, kojim se dosjelošću stečeno pravo ograničuje (§ 1500.). Tako na pr., ako je prije upisa dosjelošću stečenoga prava vlastničtva netko treći, ne znajući za tu dosjelost, izradio uknjižbu prava vlastničtva na svoje ime, stekao je time pravo, koje može ostvariti i protiv onoga, na koga je prije toga pravo vlastničtva bilo prešlo dosjelošću. Tim upisom prava vlastničtva u korist trećega, koji je radio u dobroj vjeri, prestalo je pravo vlastničtva onoga, koji ga je bio stekao dosjelošću. Ako je pak treći u dobroj vjeri izradio u svoju korist upis prava služnosti, djeluje taj upis i protiv onoga, tko je u čas predaje molbe za taj upis bio radi navršene dosjelosti izvanknjižni vlastnik nekretnina. Zato je za onoga, tko je na nekretninama stekao neko pravo dosjelošću, od velike važnosti, da što prije izradi, da se to njegovo pravo upiše u zemljištne knjige. Da taj upis uzmogne izraditi, potrebna mu je izprava, u kojoj mu onaj, protiv koga je dosjelost protekla, priznaje dosjelo pravo, ili pak osuda, kojom mu se na njegovu tužbu priznaje stečenje prava dosjelošću. A budući da za nj postoji opasnost, da bi prije, negoli bude upis njegova prava proveden, mogao netko treći, pouzdavajući se u zemljištne knjige, steći u svoju korist upis nekoga prava, dopušteno mu je tražiti, da se u tim knjigama zabilježi podignuće njegove tužbe (§ 77. Zzk). Iza te zabilježbe ne može se više nitko pozivati na to, da za dosjelost nije znao pouzdavajući se u zemljištne knjige.M. Pl.