DOBRI LJUDI (boni homines). Izraz se upotrebljavao u različitu značenju, ali ponajviše kao oznaka ljudi s osobitim zadatkom pravne naravi ili s iztaknutim družtvenim položajem. U srednjem vieku služili su se njime članovi bratovština, dualističkih sekta (patarena i katara, kod posljednjih u francuzkom obliku les Bonshommes) i kanoničkih družina. U 13. i 14. st. nazivaju se tako upravitelji Firence i predstavnici pojedinih četvrti u Rimu. U najširem značenju »dobar čovjek, dobri ljudi znači zapravo bratstvenika, čovjeka iste zajednice« (A. Dabinović).

Kao sudbena uredba javljaju se d. lj. već u vrieme hrvatskih narodnih vladara. To su »vjerodostojna lica kod izvida i presuda«, sudionici sudbene vlasti. Uredba je bila poznata i drugim zemljama, gdjegdje do nedavna. Kako su u svojstvu dobrih ljudi nastupali samo slobodni posjednici zemlje, na zapadu ingenui, kod nas plemenici, izraz postaje kasnije oznaka za slobodnoga čovjeka uobće. U Dubrovniku označuje »ljude boljega staleža«.

Mnoga naša vrela daju taj naziv upravo plemstvu. U bosanskim izpravama dobiva on, štaviše, regionalno obilježje (dobri Bošnjane). Zaveden analogijom sa zapadnim dualistima Rački je mislio, da se pod njim razumievaju samo bosanski »patareni«, i da je on prema tome izrazito vjerskog značenja. V. Mažuranić ne smatra to doduše bitnim u shvaćanju izraza, ali dopušta, da se pritom »pomišlja ipak očito još i na vjeru«. Već je B. Petranović upoznao pravi smisao izraza u njegovoj primjeni na plemstvo, a nova su vrela pružila tome nesumnjive dokaze. U izpravi bana Stjepana iz 1351 navode se, uz ostale, kao predstavnici prave, središnje Bosne i Usore »pristavi i svidoci dobri Bošnane i Usorane«, dakle vlastela iz Bosne i Usore. Potvrđuje to također uputa dubrovačkim poslanicima iz 1404, neka pregovaraju s bosanskim kraljem u nazočnosti »krstjana«, velmoža i dobrih ljudi (di Patarini et baroni et boni homini). Na drugome mjestu zamjenjuje uputa izraz boni homini rječju zentilomeni (u drugim vrelima zentilhuomeni, gentilhomeni), poznatom oznakom za nobiles, vlastelu (izp. zentilotti — vlasteličići). U istom smislu upotriebio je izraz dobri ljudi kralj Tomaš uzimajući 1446 u zaštitu Doroteju, udovu Ivaniša Blagajskoga, i njezina sina Miklouša, »sve dobre ljudi«, pa kroničar Windecke nabrajajući među sudionicima velikih svečanosti na Žigmundovu dvoru 1412 »četrnaest stotina vitezova i mnogo dobrih ljudi«.

Hrvatski spomenici 15. st. izdvajaju predstavnike »hrvackih Vlaha«, njihove katunare, kao »dobre Vlahe« (vsi dobri Vlasi v Hrvatih, 1433; u izpravi Ivana Frankopana 1436 »vsi dobri Vlasi« i »vsi ovi više pisani dobri muži katunari«). U Žigmundovu vojnom sustavu okupljeni su vlaški katunari u poseban kraljevski banderij zajedno s plemenitim Hrvatima.

LIT.: F. Rački, Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća, Rad 99.; Isti, Bogomili i Patareni, Rad 10.; B. Petranović, Bogomili. Crkva bosanska i krstjani, Zadar 1867; V. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, s. v. dobar i s. v. čovjek; Đ. Šurmin, Acta croatica, Mon. hist.-jur. Slav. mer. VI, 1898; A. Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest I, 1940; J. Šidak, »Crkva Bosanska« i problem bogumilstva u Bosni, Zagreb 1940.J. Š-k.