DIONIZ (grč. Διόνυσος, Διώνυσος, Διόνουσος, Δεόνυσος u eolskom narječju Ζόννυσος, trački Zonnyxos, frigijski Diounsis, što sve znači vjerojatno »Zeusov sin«), htoničko božanstvo, predstavnik svega života u prirodi, a osobito uživanja, plodnosti i opojnosti. Sofoklo ga naziva u svojoj glasovitoj himni u Antigoni s punim pravom mnogoimenim, jer je imao velik broj sporednih imena i još više atributa, kao na pr. Bakho, Iakho, Jobakho, Bromije (Βρόμιος »koji šumi, koji buči«), veliki bog, liečnik, košonoša, s bikovljom lubanjom, Eleuterski, Basarej, Ditiramb, Bršljanski, Bršljanovlasi. Orfici su poistovjetovali boga lova i njega, zato su mu dali i nadimak Zagrej. Umjetnici su ga prikazivali kao diete, mladića i zrela muža. Bradati Dioniz ima hiton do gležanja, a preko njega hlamidu ili himatij. Glava mu je ovjenčana bršljanom, u desnici mu je tirzos, t. j. dugačak štap s bršljanom na vrhu ili vinovom lozom, na prsima nosi pantersko krzno, a u ljevici vinovu lozu ili pehar. U podpunom razvoju kulta prikazuje se, kako za njim ide »tiazos«, t. j. velika razigrana pratnja, u kojoj se nalaze bakhantice, menade, nimfe, sileni, satiri i različite životinje. Na starijim vazama imade u vanjštini herojska obilježja držeći kadkada u desnici mač, a u ljevici štit U kiparstvu se 5. i 4. stoljeća prikazuje kao mladić bez brade dobivajući i napola ženske crte. Ovakvoga efeminiziranog Dioniza prikazao je i Aristofan u »Žabama«. Nije riešeno sporno pitanje, je li on od iskona domaći bog Helena, kojega su kasnije prihvatili Tračani, ili je od Tračana došao k Helenima. Svakako se njegov orgiastički kult razvio najprije u Trakiji, gdje su ga slavili na planinama mužki i ženski zborovi u razpojasanom veselju plešući, pjevajući, svirajući i paleći kries. Već u Homerovo doba on je u Grčkoj predstavnik opojnosti i osobito vina. Kao simbol posvećeni su mu bik, pantera, jarac, lav, magarac, falos, bršljan, lovor, vinova loza, smokva. Glasovita su bila njegova svetišta u Amfikleji, Eleuteri, Ateni, na otoku Naksu i drugdje. Delfsko bogoslužje bilo je podieljeno između Apolona i Dioniza. Isto tako i bogoslužje na otoku Delu. Slavili su ga velikim povorkama u prirodi na brdima Kiteronu, Lafistiju i Parnasu. Iz Atike se po cielom Balkanu razširio ples na mješinama, koje su se mazale uljem (ἀσϰολιασμός). Dionizove proslave u Ateni i svagdje, gdje je postojalo kazalište, imale su osobito značenje, jer je on bio i bog drame. U dugom razvoju njegova kulta, koji se može pratiti od štovanja fetiša u Tebi do eleuzinskih misterija i do bakanalija (v.) u rimsko doba, obuhvatio je njegov mit nepregledan niz događaja. Za čast njegova rođenoga mjesta otimali su se osobito gradovi Teba, Eleutera, Teo i otok Naks. Mit, lokaliziran u Tebi, kazivao je, da je on sin Zeusa i Kadmove kćeri Semele (v.). Poslije tragične smrti Semele Zeus je Dioniza ušio u svoje stegno, da ga do kraja iznosi, a onda ga je predao na odgoj nimfama u planini Nisi. Prema širenju poznavanja svieta Heleni su stavljali tu bajoslovnu Nisu u Trakiju, Kilikiju, Arabiju, Etiopiju, Libiju ili Indiju. Likurga, sina Driasova, osliepiše bogovi, jer je, kako pjeva Homer, razgonio po Nisi Dionizove dojkinje. U gigantomahiji javlja se Dioniz kao strašan borac, koji uništava gigante tjerajući na njih lavove, pantere i zmije. Putujući svietom došao je D. u Atiku k seljaku Ikariju, koji ga je primio gostoljubivo i dobio od njega na dar vinovu lozu. Ista se priča kazivala i o etolskom kralju Eneju. Ploveći jednom morem bio je Dioniz zarobljen od tirenskih gusara, koji su ga povezli u Italiju, da ga prodadu kao roba. Najednom stala se na gusarskom brodu omatati loza oko jarbola i jedara, okovi s Dioniza spadoše, on se pretvorio u lava, a gusari poskakaše u more i pretvoriše se u pliskavice. Pripisivali su mu mnogo žena, među njima i Ariadnu. Od njegovih sinova i kćeri izvodile su lozu neke znamenite obitelji, među njima i Ptolemejevići. Stariji je mit govorio o njegovu pobjedničkom dolazku iz Azije u Afriku. Aleksandrova je vojna promienila taj smjer, i tako su se pripoviedali čitavi romani o Dionizovoj vojni na Indiju. Poslije su nastale nove priče o Dionizovu pohodu u Italiju i Hispaniju. Golemo množtvo različitih mita o D-u pokušao je ujediniti grčki pjesnik Non (v.) u svojem epu u »Pripoviesti o Dionizu« (Διονυσιαϰά) u 48 pjevanja. Među umjetnicima njegovih kipova iztiču se osobito Kalamis, Kefisodot stariji, Praksitel, Skopa, Lizip, Aristid, Nikija.

LIT.: PWR, V. sv., Stuttgart 1905; E. Rohte, Psyche II.¹⁰, 1925; Preller-Robert, Griechische Mythologie I.⁴, 1928.P. G.

Dionizije (grč. Διονύσια), svetkovine boga Dioniza, koje su se slavile četiri puta u godini, a kalendarski su bile razređene tako, da se osobito na kraju jeseni očitovala simbolika uživanja prirodnih plodova, u zimi simbolika zamiranja prirode, a u proljeće uzkrsnuće prirode na nov život. U mjesecu posidonu (prosincu-siečnju) slavile su se Male d., nazvane i Seoske (τὰ ϰατ’ ἀγροὺς Δ.). Kušalo se prvo mlado vino, a seljaci su priređivali obhode noseći u povorkama simbole plodnosti, među njima i lik falosa. Prikazao ih je Aristofan u svojim »Aharnjanima«. U mjesecu gamelionu (siečnju-veljači) došle su na red Leneje ili Male d. gradske. U Ateni su se priređivale gostbe i velike svečanosti s pjevanjem ditiramba i kasnije s odigravanjem drama. Vinogradari su pretakali vino. U mjesecu antesterionu (veljači-ožujku) slavile su se Antesterije otvaranjem vinskih bačava i mješina, nadpijanjem iz vrčeva i žrtvovanjem variva za mrtve. Napokon u osvit proljeća u mjesecu elafebolionu (ožujku-travnju) dolazile su Velike d. (μεγάλα ili τά ἐν ἄστει Δ.), koje su bile posvećene svečanim obhodima s kipom Dionizovim, pjevanju ditiramba i trodnevnom prikazivanju tragedija, komedija i satirskih igara. Poslije perzijskih ratova, u vrieme atenske hegemonije, ta je svetkovina nadvisivala sjajem sve druge grčke svetkovine. U Atenu su saveznici donosili prinose za uzdržavanje saveza, a iz svih helenskih krajeva nagrnulo je u grad veliko množtvo stranaca.

LIT.: M. P. Nilson, Studia de Dionysiis atticis, Lund 1900; Isti, Griechische Feste von religiöser Bedeutung, Leipzig 1906; A. Mommsen, Feste der Stadt Athen, Leipzig 1898.P. G.

Dionizovo kazalište (τὸ ἐν Διονύσου ϑέατρον) nalazilo se je na jugoiztočnom obronku atenske akropole, gdje je bilo Dionizu Eleutereju posvećeno zemljište sa starijim hramom boga Dioniza iz vremena prije perzijske provale i mlađim iz vremena podkraj 5. st. ili iz 4. st. pr. Kr. Mjesto s ruševinama kazališta s uspjehom je počeo odkopavati J. H. Strack 1862, a odkopavanje je dovršio W. Dörpfeld 1886, 1889 i 1895. — Prve su naprave tu bile postavljene, kako drži Judeich, u početku 5. st., pošto su se na trgu (ἀγορά) za vrieme prikazivanja srušila (između 500 i 497 pr. Kr.) drvena sjedala (ἴϰϱια), što ih je vjerojatno dao sagraditi Pizistrat za proslavu Velikih Dionizija oko okruglog mjesta za ples kora (ὀρχήστρα), dok Dörpfeld drži, da je već 534 pr. Kr. Tespis prikazao ovdje prvu grčku tragediju. To se prvo stalno kazalište 6. i 5. stoljeća pod akropolom sastojalo od okrugle orkestre, promjera 24 m, s oltarom u sredini, i od gledališta (ϑέατρον), t. j. od drvenih sjedala za gledaoce smještenih poput stuba uz obronak s tri strane oko orkestre. S uklesavanjem kamenih sjedala počelo se vjerojatno najranije podkraj 5. st. S četvrte strane orkestre sagrađena je istom oko polovine 5. st. drvena pozorištna zgrada (σϰηνή), koja je služila za pozadinu radnji, što se izvodila na orkestri. Prije je nije bilo uobće. Između gledališta i pozorištne zgrade lievo i desno bila su dva pristupa (πάροδοι) k orkestri. U ovom su priprostom kazalištu prikazivane tragedije trojice velikih tragika Eshila, Sofokla i Euripida. Tome su se kazalištu do danas sačuvali tek neznatni tragovi.

Novo, kameno kazalište, kojemu se još i danas vide ostatci, naročito u donjem dielu, sagradio je u drugoj polovini 4. st. pr. Kr. vjerojatno govornik Likurg, upravitelj atenskih financija 338—326. Ovo je kazalište uz neke promjene, izvedene u helenističko i rimsko doba, postojalo do konca staroga vieka. Sjedala kazališta dizala su se uz obronak u visinu preko 30 m, u širinu su se protezala na najširem dielu oko 100 m, a u dubljinu 90 m. Razpodieljena su bila na tri dicla s dva vodoravna, u smjeru sjedala, prolaza (διαζώματα), od kojih je gornji služio i kao cesta oko akropole, dok su okomito u donjem dielu sjedala bila odieljena sa 14 nizova stuba u 13 klinova (ϰερϰίδες), a u gornjem i sa više. U prvom je redu bilo 67 stolica (ϑρόνοι) od pentelskoga mramora, koje su bile osobit ukras kazališta, i to po 6 u vanjska dva klina, a po 5 u ostalih 11 nutarnjih klinova. Stolci su bili određeni za one odličnike, koji su imali pravo (προεδρία) sjedjeti na iztaknutom mjestu. Na najodličnijem mjestu u sredini reda bila je stolica svećenika Dioniza Eleutereja s nadpisom ἱερέως Διονύσον Ελευϑερέως ukrašena reliefom. Slični su nadpisi bili i na ostalim stolicama. Visina je ostalih sjedala iznosila 0,33 m. Drži se, da je u kazalištu bilo mjesta za 14.000, a s nuzgrednim mjestima i za 17.000 gledalaca. Gledalište je bilo okruženo jakim podpornim zidovima, koji su mogli odolievati težini zemlje nasute, da se na nju uzmognu postaviti sjedala poput stuba.

Orkestra, na kojoj su nastupali i kor i glumci, bila je središte kazališta, te su i sjedala bila usmjerena prema njoj. Bila je popločena. Od najnižeg reda stolica dielili su je prolaz, kojim je ulazilo i izlazilo obćinstvo, i kanal za odtjecanje vode, preko kojega su bili mostići. — Ograda između orkestre i gledališta sagrađena je u rimsko vrieme. Likurgova je orkestra imala promjer od 19,61 m.

Likurgova, južno od orkestre, od kamena sagrađena pozorištna zgrada (σϰηνή) bila je duga 46,50 m, duboka 6,40 m, s izbočinama, paraskenijima (παρασϰήνιον) na lievoj i desnoj strani, 5 m dukobima i 7 m širokima. Prema orkestri okrenuta strana pozorištne zgrade (između oba paraskenija), proskenij (προσϰήνιον), bila je ukrašena i stupovima. Glavni ulazi u kazalište s obiju strana orkestre, parode (πάροδοι), bile su na najužem mjestu široke 2,60 m. Uz južnu, proskeniju suprotnu stranu pozorištne zgrade, naslonjena je bila zgrada, u kojoj je bila velika dvorana s ulazom od juga, koja je pripadala Dionizovu svetištu, ali s pozorištnom zgradom nije bila ni u kakvoj užoj vezi. Sama je pozorištna zgrada služila za to, da se pred njom odigrava radnja drama, i da se u njoj čuvaju stvari potrebne za prikazivanje.

U kazalištu su bili smješteni i mjedeni kipovi tragika Eshila, Sofokla i Euripida te komika Menandra i nekih manje poznatih pjesnika, ali i drugih pisaca i glasovitih ljudi, na pr. Demostena, Likurga, cara Hadriana. U parodama i na gornjoj ogradi kazališta pod akropolom bili su izvješeni zavjetni darovi pobjednika korega. Tu je bio i t. zv. Trazilov spomenik.

U Likurgovu su se kazalištu zbog prikladnog prostora kadšto obdržavale i pučke skupštine mjesto na Pniksu.

LIT.: J. H. Strack u Archäolog. Anzeiger XX.; C. Wachsmuth, Die Stadt Athen im Altertum I.-II., Leipzig 1874—90; W. Dörpfeld—E. Reisch, Das griechische Theater, Athen 1896; W. Judeich, Topographie von Athen, München 1905.V. P-k.