DINARSKO GORJE ili Dinarski sustav zemljopisni je naziv za jedan dio Dinarida (v.), ali se oba pojma često pogrješno zamjenjuju. Gorje je nazvano po planini Dinari (v.). Posebna je značajka D-og g-a naročiti »dinarski« smjer (sjeverozapad-jugoiztok) planinskih lanaca. Sjeverozapadna je granica D-og g-a srednji tok Tagliamenta, doline Bele i Rezije, srednji tok Soče i doline Bače i Poljanske Sore do Ljubljanske kotline. Sjeveroiztočna međa uglavnom teče dolinom ponornice Temnice, donje Krke i tokom Save, ali se Prosara, Motajica i Cer zbog svog sastava izdvajaju i čine dio stare panonske mase. D. g. na iztoku dopire do toka Kolubare, zapadnog podnožja Rudnika, doline Ibra i Kosova polja. Što se tiče jugoiztočne granice, postoje različna mišljenja. U početku se uobće uzimalo Suessovo tumačenje, da se D. g. nastavlja dalje prema jugoiztoku kroz Albaniju i Grčku; kod ovog mišljenja i danas ostaju geotektoničari. Pod utjecajem Cvijićevih radova Suessovo je mišljenje uzkolebano, te se sve više udomaćuje uže značenje. Cvijić nalazi, da tektonski smjer u Prokletijama i Šar-planini skreće iz dinarskog prema SI, a to bi bila posljedica spuštanja i odpornosti metohijske i južnojadranske kotline. Albanske i grčke planine dalje na jugu i jugoiztoku izdvaja Cvijić u posebno pindsko-šarsko gorje (prema glavnim planinama Pindu i Šar-planini), u geotektonici poznato pod imenom Helenidi; kod ovih bi planina po Cvijiću tektonski smjer bio S-J. Smjer S-J zaista prevladava u većem dielu Albanije i sjeverne Grčke, ali u Akrokeraunskom gorju, jugoiztočno od Valonskog zaliva, zatim u gorju srednje Grčke i Peloponeza kao i u pružanju susjednih otoka i obale opet prevladavaju dinarski smjer i karakterističan sastav zemljišta. I vapnenački predjeli Monte Gargana i Apulije imaju dinarske osobine. Kako je za D. g. najhitniji smjer pružanja, to je njegov naziv D. g. obćenito primljen za cielo područje od Tagliamenta do Drima. Nije opravdano mišljenje talijanskih geografa (na pr. A. Toniola), prema kojima se naziv D. g. (Alpi dinariche) ograničava na planine između Butišnice i Neretve.

D. g. postalo je nabiranjem. Ima tragova i paleozojskog nabiranja, zatim gornjokrednog, ali glavni su se orogenski pokreti izvršili sredinom terciara, za vrieme velikih alpskih nabiranja. Uz nabiranje bilo je i okomitih pokreta duž razsjeda. Radom vanjskih sila planine su se znatno snizile i uravnale, a današnju su visinu dobile tek najmlađim pokretima krajem terciara i početkom kvartara. Gibanja zemljišta još se nisu smirila, što se vidi po čestim potresima vezanim za glavne crte okomitih gibanja.

Bore se redovito pružaju dinarski i polegle su prema jugozapadu. Glavno je odstupanje od dinarskog smjera u srednjodalmatinskim otocima »hvarski smjer« (iztok— zapad); uzroci ovog odstupanja još nisu pronađeni.

Po sastavu bi se mogla uglavnom izdvojiti tri uzdužna pojasa: jugozapadni, primorski sastavljen iz krednih i paleogenih vapnenaca i paleogenog fliša (laporci, pješčanici i gline), zatim sliedi središnji predjel sastavljen iz mezozojskih (trias, jura i kreda) vapnenaca i dolomita s otocima mladoterciarnih jezerskih naslaga. Krajnji sjeveroiztočni dio ima najsloženiji sastav; u njem ima paleozojskih naslaga i različitih vrsta eruptivnog kamenja; ova je osnova znatnim dielom prekrivena mladim naslagama panonskog mora. Zonalni razpored naslaga, u kome su osnovne stiene starije, ukoliko idemo od jugozapada prema sjeveroiztoku, odavno je privukao pažnju, i mnogi ga geolozi tumače kao posljedicu velikih tektonskih pokrova nastalih potiskivanjem bora od sjeveroiztoka prema jugozapadu. Najviše neposrednih opažanja i dokaza za teoriju pokrova dao je F. Nopscha. Za nju su iznosili dokaze i A. Winkler, M. Limanowski, F. Kossmat, L. Kober, J. Boucart i dr. Na žalost, nijedan nije iztražio prostranije dielove D-og g-a. L. Kober razlikuje: 1. vanjski ili jadranski pokrov (kreda eocen); preko ovog prema sjeveroiztoku dolazi 2. donjodinarski (vapnenci i dolomiti triasa, jure i krede) s najrazvijenijim oblicima krša, i napokon 3. gornjodinarski (bosanski škriljavci i rožnaci), dok je 4. najviši dinarski pokrov s različitim paleozojskim naslagama, od silura do perma, zastupan tek u sjeverozapadnim pograničnim alpskim dielovima. Novija iztraživanja nizozemskih geologa (Rutten) u srednjem dielu gorja (između Krke i Neretve) ne nalaze nikakvih dokaza za teoriju pokrova.

Vapnenci su najglavnije stiene u sastavu i najznačajnije za relief (krš) gorja. Prema oblicima reliefa možemo gorje podieliti u dva diela: jugozapadni, u kome prevladavaju oblici krša, i sjeveroiztočni s oblicima normalne, fluvialne erozije. Jugozapadna primorska strana spušta se uglavnom stepeničasto, dok su u sjeveroiztočnom dielu riečnim dolinama izdvojene visoke planine, često i vapnenačkog sastava. Sjeverozapadni dio primorskog pojasa nizke su i prema moru otvorene zaravni, koje prema jugoiztoku postaju uže i više, tako da završavaju Rudinama u iztočnom dielu Hercegovine i u susjednoj Crnoj gori. Jugoiztočni pojas zaravni od mora odvajaju primorske planine (Moseč, Mosor, Biokovo, Orjen, Lovćen i Rumija), poznate po veoma dubokim oblicima krša (»ljuti krš«). Iza obalskog pojasa sliedi bedem najviših planina sastavljenih od vapnenaca i dolomita, koji su prema sjeveroiztoku redovito sve stariji; u ovom su pojasu veliki oblici krša, ali su planine prohodnije od primorskih. Najviše planine gorja možemo podieliti u tri diela. Planine sjeverozapadnog diela (do Kninskih vrata) uglavnom su lučno razpoređene (Velebit prema Vel. i Mal. Kapeli) i zatvaraju velike zavale (Lika u širem smislu). Planine između Butišnice i Neretve pružaju se gotovo uzporedno izdvajajući polja; ovakav razpored planina nezgodan je naročito za izgradnju poprečnih, transdinarskih prometnih veza. Na jugoiztoku od Neretve dinarski je smjer kod planina slabije izražen, jer su najviši dielovi planina u stvari prostrane visoravni, s kojih se dižu odvojeni vrhovi. Planine na sjeveroiztoku od najvišeg diela postaju sve niže i pitomije. Dolinama su razdieljene u nepravilne gromade, kod kojih je dinarski smjer slabo izražen; jedino se gornji dielovi dolina redovito dinarski pružaju. U sastavu prevladavaju nepropustne stiene, i za ovaj se dio često čuje naziv »rudogorje«, jer je bogat različitim rudama, ili »flišne planine«, jer mlade terciarne flišne stiene na velikim površinama prekrivaju stariju podlogu.

Smjer pružanja i sastav zemljišta ogledaju se i na značajkama obale i susjednih otoka. Jedino u srednjem dielu nalazimo spomenuti hvarski smjer. Paralelizam oblika je karakterističan za »dalmatinski tip« obale (→ Dalmacija).

Smjer pružanja, sastav i značajke reliefa dali su D-om g-u veliko i posebno značenje. Blizina mora i planina kao i vapnenački sastav ne dopuštaju razvoj većih jadranskih pritoka. Glavni dio gorja odvodnjava se prema Savi i Dunavu, odnosno Crnom moru. Jadranski pritoci kratkog su i brzog toka, bez svojih pritoka, a velike površine odvodnjavaju ponornice, za koje se kao i za velike bezvodne krške krajeve ne može reći, kamo im odtječe voda. O pravom razvodu ne može u dinarskom gorju biti govora. Pružajući se uzporedno i neposredno iznad obale gorje ne dopušta, da morski klimski utjecaji prodru dublje u kopno, i blizina mora i planina uvjetuje posebne klimatske pojave (bura). Krajevi, koji nisu daleko od mora, imaju posve kontinentalnu klimu. Težke veze između primorja i zaleđa odrazile su se u politici i narodnom prosvjećivanju. Još očitiji je utjecaj gorja na prometne prilike, jer ne dopušta veze između primorja i zaleđa. Glavne prometne veze prelaze preko nekoliko planinskih sedala, kojih visina uglavnom raste od sjeverozapada prema jugoiztoku: Postojnska vrata (605 m), Vrata (oko 850), Kninska vrata (oko 700 m), Vaganj (1137 m), Ivan-sedlo (967 m). Visoravni jugoiztočnog diela su uza svoju veliku visinu i prohodnije, jer u tom području nema uzporednih planinskih lanaca. U ovom je dielu najvažniji prielaz preko Gackog, Čemernog (1329 m) i dalje dolinom Sutjeske. Tuda je prolazio čuveni dubrovački trgovački put.

Odsudna je kroz prošlost uloga dinarskih planina za održavanje i širenje ljudskih zajednica. Ovamo su se povlačili i tu se zbog zgodnih oblika reliefa mogli održati slabiji; tu se je sačuvala uspomena na daleku prošlost (narodna pjesma i predaja), dok su narodna vjerovanja rezultat prirodnih utjecaja i donietih navika. Pociepanost i nepristupačnost planinske sredine stvorile su kod ljudi jak osjećaj individualnosti, borbenosti i ljubavi za slobodu praćene često s dobrom mjerom površnosti i naivnosti. S tim su u vezi velika politička pociepanost i znatne razlike među pojedinim krajevima. Naročita planinska sredina sigurno je najviše utjecala na oblikovanje posebnog rasnog tipa. Dinarac je jedan od najljepših predstavnika biele rase, ali u njemu sigurno ima različitih krvnih primjesa.

D. g. služilo je samo u doba nevolja kao sklonište pred jačima. Ali male gospodarske mogućnosti ne mogu prehraniti mnogo stanovnika, uz to treba imati u vidu brzi prirast stanovničtva. Siromaštvo i prenapučenost u odnosu prema okolnim krajevima glavne su antropogeografske značajke Dinarskog gorja. Posljedica su toga stalna gibanja stanovničtva iz D-og g-a u susjedne krajeve zaustavljena samo u periodama nesigurnosti i stradanja. Kao što rieka teče s planine, tako se stalno giba ljudska struja iz D-og g-a u okolne primorske, panonske i srednjebalkanske krajeve. Uzrečica: »Hercegovina cieli sviet naseli, a sebe ne razseli«, mogla bi se primieniti na cielo D. g. Po silazku u okolne krajeve Dinarac radom i borbenošću redovito brzo postizava uspjehe, ali često mu podliežu i duh i tielo u složenosti nove sredine, jer su navikli na jednostavnost.

LIT.: J. Cvijić, Geomorfologija, sv. I. i II., Beograd 1924 i 1926; Isti, Balkanski poluotok, Zagreb 1927; A. Grund, Beiträge zur Morphologie des dinarischen Gebirges. Geogr. Abh., Leipzig 1910; B. Ž. Milojević, Dinarsko primorje i otoci, Beograd 1933; Isti, Visoke planine u našoj kraljevini, Beograd 1937; L. Rutten, Geologische Untersuchungen in Mittel-Dalmatien und Hercegovina, Koninklijke nederlandische akademie van wetwnschappen, 1938; I. Horvat, Istraživanja vegetacije na Dinarskim planinama, Ljetopis HA, Zagreb 1931; Isti, Dinarske planine u Hrvatskom planinaru XXVII., Zagreb 1931.J. R-ć.