DILTHEY, Wilhelm, * Biebrich na Rajni 19. XI. 1833, † Seis na Schlernu 3. X. 1911, njemački filozof. U početcima svoga teoložkog studija pod utjecajem Schleiermachera. U filozofijskom pogledu prolazi kroz školu Trendelenburga. Bio je profesor u Baselu, Kielu, Breslauu i napokon Berlinu, gdje bijaše član akademije znanosti. Njegovo filozofijsko stajalište dielom je skeptično, s impulzima njemačkog idealizma (Schleiermacher, Hegel) i englezkog empirizma i pozitivizma, a dielom iracionalističko-relativističko u smjeru filozofije života i filozofije kulture. Najveća zasluga D-eva je u tome, što je stvarno i metodički razgraničio duhovne i historijske znanosti od prirodnih znanosti, ustanovio njihovu posebnost i na taj način osigurao im samostalnost. Objekt prirodnih znanosti je svekoliko prirodno zbivanje. Priroda nam ostaje vječno tuđa, a spoznajemo je putem razuma, dakako uviek s vanjske strane, ukoliko je naime uspievamo na zakone svesti i tako protumačiti. Duhovno-poviestne pojave razumiemo naprotiv unutrašnjim načinom, jer su one dio našeg života. Nosioci poviesti su pojedinci, stoga je psihologija osnova duhovnih znanosti. D. se ne ograničuje međutim samo na spoznajnu teoriju duhovnih znanosti, nego proučava problem spoznaje u cielosti polazeći uviek od cjelovitosti duševnog života. Tako među ostalim tvrdi, da spoznaja o realnosti vanjskog svieta ne počiva na zaključku iz osjeta na transcendentni uzrok njihov, nego na činjenici, da naša volja nailazi neposredno na vanjski odpor. — Zadatak je filozofije »razumievanje« filozofijskih sustava u njihovu nastajanju. U zapadnoevropskom kulturnom krugu nalazi D. tri tipa životnih nazora ili filozofijskih sustava: materializam (pozitivizam, naturalizam), objektivni idealizam i idealizam slobode. Materializam-pozitivizam (Demokrit, Epikur, enciklopedisti, Comte, Avenarius) polazi od »prirode« i njene kauzalnosti te s ove predpostavke tumači sva pitanja života i svieta. U prirodi nema svrha i vriednosti, nego samo uzroka i uzročno-posljedičnih veza. I sam duhovni život izvodi se ovdje iz »prirode«. Objektivni idealizam (Heraklit, stoici, Spinoza, Shaftesbury, Goethe, Schelling, Schleiermacher, Hegel) uzima za polazno stajalište »ideju«, koja predstavlja bit stvarnosti. Ona je viši i »nadprirodni« princip svega bitka. U njoj je smisao i vriednost svieta i života u njemu. Ovamo spadaju panteizam i panenteizam. Idealizam slobode (Platon, kršćanska filozofija, Kant, Fichte, Maine de Biran) polazi od suverenosti ljudskog duha, koji je o prirodi nezavisan. Snaga duha je u volji, njenoj slobodi i njenom idealizmu. Nijedan od ovih sustava nije obćevaljan; svaki sa svoga stajališta gleda i tumači problematiku života i duha. Na osnovi kulturno - historijske analize (»kritika historijskoga uma«) zabacuje D. metafiziku u znanstvenom smislu. Svjedočanstvo poviesti govori protiv jednoga filozofijskog sustava, obćevaljanog i vječnog. Pluralizam filozofijskih nazora je činjenica. Filozofija nije dakle neki sustav. Ona samo nastoji razumjeti sustave. Stvarnost je puna neuklonljivih opreka (antinomija), koje se ne mogu izmiriti. U tome se napokon i sastoji njena iracionalnost. Ne u spoznaji, nego u doživljajima nalazi se zadnja osnova i motiv kulturne i filozofijske orientacije.

S tim u vezi ustaje D. protiv racionalizma prosvjetiteljstva, protiv »prirodnog sustava« u nauci o državi, u etici, pravu, pedagogiji i t. d. i dopušta samo »metafiziku doživljaja«. Naginje konkretnim pitanjima individualnoga i kolektivnoga duha. Doživljaj na jednoj strani i historijska substancialnost života na drugoj strani daju biljeg njegovim mnogim sistematskim i historijskim radovima. »Što je čovjek, to on doznaje samo tiekom poviesti, nikada do zadnje rieči, a ni u obćevaljanim pojmovima, nego uviek samo doživljajem, koji izvire iz dubine njegova cielog bića« (Über die Möglichkeit einer allgemeingültigen Pädagogik 1888). — U tom duhu traži nove metode i za psihologiju, koja treba da je »realna psihologija« (naslanjajući se na Hölderlina). Za »razumievanje« duševnog života potrebno je intuitivno shvaćanje cjelovitoga jedinstva, odnosno strukture individualnoga duha (u širem smislu i obćega i objektivnoga duha). Odtud naziv strukturna psihologija za onaj pravac psihologije, koji polazi od cjeline ili strukture k dielovima, odnosno elementima, koji je čine. Za podpunije i vjernije proučavanje duševnoga života nije dovoljna metoda eksperimenta i kauzalnoga tumačenja (»erklärende Psychologie«), nego se traži u prvom redu opisivanje (deskriptivna psihologija), hermeneutika (deuten, verstehen, razumievanje; »verstehende Psychologie«) i komparativna metoda. Strukturna psihologija je nadalje diferencialno-psihologijska i tipologijska, jer vodi računa o konkretnoj mnogolikosti duševno-duhovnih tipova i o njihovim diferencijama. — U pedagogiji D. ne priznaje absolutnih odgojnih ciljeva, jer su ti poviestno obilježeni i o kulturnom sustavu zavisni te prema tome i relativni. S tim u vezi zabacuje onu pedagogijsku znanost kao obćevaljanu, koja uza sve to traži i propisuje obćevaljani i »vječni« odgojni ideal. Pedagogija je »eksaktna« jedino u svom psihologijskom dielu, ondje naime, gdje iz teleologijske strukture duševnoga života izvodi obćevaljana (»sigurna«) pravila za metodiku odgoja i nastave. — D. se bavi i pitanjima estetike, napose problematikom pjesničtva. Umjetnost je izražaj duha vremena. Taj duh uvjetuje i njezin stil. Stoga se ona može razumjeti samo iz cjelovitosti duševnog života u određenom poviestnom razdoblju. Ne drži mnogo do eksperimentalne estetike, jer se ona zaustavlja samo na periferijskim pitanjima. Zadatak estetike je analiza estetskog doživljavanja i estetske produkcije, ovo na osnovi dokumenata o vlastitom umjetničkom stvaranju. Obćevaljane pjesničke tehnike nema. Ona je uviek izražaj poviestno omeđenog duha. Obćevaljana umjetnička načela postoje samo toliko, koliko izviru iz obće strukture čovjeka. S ovoga stajališta ima se razumjeti i pojam »klasičnog« u umjetnosti.

Zanimljivi su i poučni njegovi psiholožki portreti pjesnika i umjetnika (Lessing, Goethe, Hölderlin, Novalis, Tieck, Uhland, Dickens, Heine, Balzac, R. Wagner); filozofa i teologa (Bruno, Spinoza, Voltaire, Hamann, Schelling, Hegel, Schleiermacher, Schopenhauer, J. St. Mill); državnika i političara (Stein, Hardenberg, Humboldt, Gneisenau, Scharnhorst, Süvern).

BIBL.: Sveukupno izdanje njegovih djela izašlo je u 9 svezaka (1921—1934). — Einleitung in die Geisteswissenschaften (1883); Leben Schleiermachers (1870); Über die Möglichkeit einer allgemeingültigen Pädagogik (1888); Ideen über eine beschreibende und zergliedernde Psychologie (1894); Beiträge zum Studium der Individualität (1896); Der Aufbau der geschichtlichen Welt in den Geisteswissenschaften (1910).

LIT.: J. Stenzel, Dilthey und die deutsche Philosophie der Gegenwart, 1934; H. Heicke, Diltheys Strukturbegriff, 1928; S. Pataki, Problemi filozofijske pedagogije, 1933.S. P-i.