DIJAMANT ili alemkamen. Kristalizira se teseralno. Pojavljuje se većinom u potpuno razvitim ili slobodnim kristalima, koji su najviše oktaedrijskog kroja. Kristali su mu rijetko kada s ravnim plohama i s ravnim i oštrim bridovima. Bridovi su obično slomljeni i zaobljeni, a negdje i narezuckani. Na nekim kristalima vidi se, kako su mu forme pupčaste i zaobljene, pa se više puta približuju obliku kugle. Kristalne plohe, ako su pupčasto svinute, obično su hrapave, isprutane i mutne. Taj pupčasti i zaobljeni oblik posljedica je i rastenja i otapanja njegovih kristalnih individuuma u magmi. U magmi, iz koje se dijamant kristalizira, postaje on nepostojan, pa se počinje otapati. Zbog toga su mu bridovi zaobljeni, a plohe kadikad pune izjedina, koje su se razvile kao udubine i izbočine sa trostranom formom na plohama oktaedra i sa četverostranom na plohama heksaedra. Vrlo se često kristalizira u sraslacima.
Neke njegove fizičke osobine čine ga najvrednijim među dragim kamenjem. Kala se savršeno smjerom plohe oktaedra, što mnogo pomaže pri njegovu brušenju u briljante i rozete. Lomi se ljušturasto i veoma je krhak, te se da smrviti u sitan prah, ako ga mrvimo u čeličnom mužaru. Od svih prirodnih i umjetnih tvari on je najtvrđi, pa je u ljestvici tvrdoće minerala na 10. mjestu, zbog čega je dobio ime (od grč. ἀδάμας »nesavladiv«)
Pri brušenju se zapaža, da je tvrdoća dijamanta veća na plohama heksaedra negoli na plohama oktaedra. Prirodne plohe i bridovi također su veće tvrdoće od ploha i bridova na dijamantnim kalotinama. Kako nije uvijek kemijski čist, koleba mu specifička težina između 3,51058 i 3,51947.
Obično je bezbojan i bistar kao voda. Ali tuđe primjese, naročito željezo, krom, mangan, titan, daju mu različnu boju, te zna biti siv, smeđ, zelen, žut, modar, crven. Ima ga i bijela i crna. Žarenjem, pa djelovanjem röntgenskih, radijskih i ultraljubičastih zraka mijenja malo boju, te na pr. neki smeđi dijamanti postaju donekle ljubičasti ili crveni kao purpur. Bio bezbojan ili obojen, ističe se jakom sjajnosti, pa samo na hrapavim plohama zna biti mutan. Svijetlo jako lomi, tako da mu je indeks loma n = 2,4135 za crvenu, a 2,4278 za zelenu boju, što dovodi do velike disperzije (0,058), t. j. do velikoga mijenjanja indeksa loma za pojedine valovne dužine (boje) bijeloga svijetla. Zbog jakoga dvoloma i disperzije, kao i zbog potpuna odraza svijetla, koji se vrše u dijamantu, odlikuje se jakom sjajnosti (dijamantna sjajnost) i igrom boja (vatrom) kod brušenih komada.
Zanimljivo je njegovo svjetlucanje (fosforesciranje). Pučka pjesma veli za alem-kamen, da se uz njega »vidi večerati usred noći kao usred podne«. On sam od sebe svijetli u tami; valja ga samo malo prevući preko sukna, pa će svijetliti i fosforescirati velikom svjetlosti. Neki dijamanti svijetle u tami, ako smo ih neposredno prije toga osvijetlili sunčanim zrakama. Poput sunčanih zraka bude u dijamantu fosforesciranje i zrake radija. To je važno svojstvo, po kojemu možemo prepoznati dijamant od drugih spoljašnjošću sličnih tvari, koje služe kao drago kamenje, na pr. od topaza, kremena, stakla i t. d.
Kemijski je sastavljen od ugljika, C. Negdje zna biti onečišćen tuđim primjesama, kojih ima u nekim dijamantima od 2 do 4%. U struji kisika zapali se pri temperaturi od 770ºC i izgori sav, osim tuđih primjesa, u ugljični dioksid, CO2. Pri izgaranju pojavljuje se na plohama oktaedra sićušne udubinice u obliku pravilnih trokuta (izjedine). Uz temperaturu električnoga lučnoga plamena (oko 3.000ºC), a u nenazočnosti kisika prelazi u grafit, zadržavajući svoju formu (paramorfoza grafita po dijamantu). U kiselinama i lužinama toliko je otporan, da ga ne mogu otopiti. Ako ga smrvimo u prah, pa ga izmiješamo s kalijskim bikromatom, K2Cr2O7, i sumpornom kiselinom, H2SO4, te ga žarimo, oksidira se u ugljični dioksid, CO2. Smrvljen u prah izgara pred duvaljkom na ugljenu.
Po načinu razvitka razlikujemo tri vrste d-a: One, koji su se razvili u slobodnim kristalima ili u kristalnim grupama, zovemo dijamantima. One, što su se razvili u kuglicama, koje su providne, a sastavljene od trakasto poredanih vlakanaca ili od sraslih hrpica sitnih dijamantnih kristala, zovemo bortom. To je naziv u mineraloškom smislu, a u tehničkom smislu zovu bortom svaki d., koji nije podesan za brušenje, na pr. otpatke dijamanta, koji se dobivaju pri brušenju i rezanju dijamanata, pa i sve dijamantne kristale, koji imaju neku griješku, na pr. slabu boju, slabu prozirnost, uklopke i t. d. (ime »bort« potječe iz starofrancuskoga, a znači »melez«). Treća vrsta dijamanta je karbonado, karbon ili karbonat, brazilski dijamant iz Bahije, crne ili sive boje i zrnaste strukture. Sastavljen je od smjese dijamantnih kristalića i grafita ili ugljevite tvari.
Dijamant je veoma rijedak mineral. Nekoliko je samo krajeva, gdje se razvio, pa i tu se ne javlja u velikoj količini. Najviše se nalazi u sekundarnim ležištima, kamo ga je voda naplavila uz neke druge minerale, koji su mu stalni pratioci (kremen, zlato, platina, turmalin, granat, cirkon, topaz, spinel, hrizorebril i dr.). Postanak mu je vezan za olivinske stijene, pa je do danas nađen samo na dva mjesta u svom prvobitnom ležištu: u Arkansasu u olivinovcu i u Južnoj Africi kod Kimberleya u olivinskoj stijeni kimberlitu. Kako je kimberlit eruptivnoga podrijetla, to je i d. istoga podrijetla, t. j. postao je kristalizacijom iz magme.
D. se razvio i u nekim tijelima izvan naše Zemlje. Nađen je naime u željeznim meteorima, što su iz nepoznatih daljina svemira dospjeli padom na Zemlju. U tim je meteorima ponekad i pretvoren u grafit zadržavši svoj prvobitni oblik. Tako u grafit pretvoren d. zovu kliftonitom. Sve donedavno držalo se, da je francuskom kemičaru Moissanu pošlo za rukom prirediti uz veliki pritisak i visoku temperaturu (3.000ºC) iz amorfnoga ugljika sićušne dijamantne kristaliće. No god. 1933 dokazao je M. K. Hoffman optičkim putem, da tako dobiveni kristalići ne pripadaju dijamantu. Pa ni drugim priređivačima sintetskih d-a. (Friedlaender i Hasslinger) nije pošlo za rukom dobiti d., iako su smatrali dobivene proizvode za dijamante.
D-e, što ih čovjek treba za nakit, ures i u tehničke svrhe, dobivamo iz naplavina, iz sekundarnih ležišta. Takva ležišta poznata su od davnih vremena u Istočnoj Indiji, odakle potječu najljepši i najznamenitiji dijamanti. Prije otkrića d. ležišta u Braziliji bio je važan (uz Istočnu Indiju) sa svojih d. ležišta Borneo. U Braziliji su poznata ležišta u pokrajini Minas Geraes u okruzima Diamantina, Rio Abaété, Bagagem, Grão, Mogol i Bahia. Ima ga nadalje u Britskoj Guyani u zlatnim poljima, zatim u Sjevernoj Americi u Kaliforniji, Oregonu (s platinom), Arkansasu, Montani, North Carolini, Virginiji, Wisconsinu. U Rusiji je poznat na Uralu kod Biserska, Kušvinska, Verhne-Uralska, Kačkara, u Australiji u New South Walesu, Južnoj Australiji, Tasmaniji, u Africi u Kaplandu kod Kimberleya i u Alžiru.
U spomenutim ležištima nalazi se često mikroskopski sitni, ali ih ima i većih. Najveći d. bio je težak 3025¾ karata = 621,2 g. Nađen je u Južnoj
Africi i prozvan »Cullinanom« po Cullinanu, koji je g. 1902 otkrio d. ležišta na jugu Pretorije. »Cullinan« je samo jedan dio velikoga dijamantnoga oktaedra. Među brazilskim d-ima nađen je komad karbonada, težak 3078 karata=630 g.
Osobita svojstva d., njegova tvrdoća, sjajnost, veliki lom svijetla, velika disperzija, zbog koje se bijelo svijetlo raspršuje u pojedine boje, čine, da je d. vrlo cijenjen dragi kamen. Bruse ga u formi briljanta (v.) ili rozete (v.).
Od brušenih d-a mnogi su na glasu po svojoj ljepoti i veličini. Evo nekih: 1. Orlov (veliki mogul, amsterdamac, mjesec bregova, derjainur [ar.], more svjetlosti). Najbolji od svih indijskih dijamanata. Nađen je oko 1860 u Golcondi teži nekih 400 karata. Najčišći je i najbistriji. Boje blijedomodrozelene. Kako je danas brušen, iznosi mu težina 199,6 metričkih karata. Nalazi se u dijamantnoj riznici Sovjetskoga saveza. — Koh-i-Noor (ar. brijeg svjetlosti). Potječe iz Indije. Najprije je brušen u formi nepravilne rozete sa 181,108 karata, ima danas formu briljanta sa 108,93 metrička karata. Čuva se u Toweru kao vlasništvo engleske krune.— 3. Šah. Također iz Indije. Bijel žutkastosmeđeg sjaja. Težina 88,7 metričkih karata. Najprije vlasništvo indijskih,
zatim perzijskih vladara, g. 1827 dospio je u Rusiju; danas u dijamantnoj riznici Sovjetskoga saveza. — 4. Tavernier. Potječe iz Indije. Brušen je u obliku velike ploče. Poznat i opisan g. 1642 kao privatno vlasništvo u Golcondi. Težina 242 3/16 karata. Ne zna se, gdje se nalazi. — 5. Regent (Pitt, milionar). Nađen u Indiji kod Partiala g. 1701 (410 karata). Brušen je kao briljant u Londonu 1751, i sada ima 136⅞ karata. G. 1718 kupio ga je od guvernera Pitta u Madrasu vojvoda orleanski. Nalazi se u krunskoj riznici u Louvru. — 6. Florentinac (veliki vojvoda od Toskane). Iz Indije je. Boja mu prelazi u nešto malo žuto. Bistar je i jake vatre, brušen kao briolet (v.) sa 137,27 metričkih katata. Nalazi se u bečkom dvoru. x 7. Sancy. Iz Indije, najčišće vode s težinom od 53% karata. Danas je vlasništvo maharadže od Guttiola. — 8. Južna zvijezda. Dijamant je nađen u Bagagemu u Braziliji 1853, 261,88 karata. Brušen je kao briljant sa 125½ karata. — 9. Cullinan ili Afrička zvijezda (već napomenut). Poklonjen je engleskom kralju Eduardu VII. g. 1907. Od njega je dao izbrusiti 9 većih i 96 manjih briljanata u ukupnoj težini od 1063,65 metričkih karata (gubitak pri brušenju iznosio je 65¾%. — 10. Excelsior. Iz Južne je Afrike, nađen 1893 u Jagersfontein-Mine, s težinom od 995,2 metrička karata. Od njega je izbrušen 21 briljant u ukupnoj težini od 373,75 metrička karata. — 11. Imperijal (Viktorija, Nizamov dijamant). Vjerojatno je iz Južne Afrike iz Jagersfontein-Mine. Težak je oko 469 metričkih karata. Izbrušen je u ovalni briljant od 184,5 metričkih karata i u okrugli briljant od 20,5 metričkih karata.
Od bojadisanih vrsta poznat je Hopeov dijamant iz Indije. Boje je modre kao safir, izvanredne sjajnosti, igre boja i vatre. Brušen je kao briljant s 44½ karata. Čini se, da je to samo jedan komad velikoga, iz francuske krunske riznice ukradenog trostranog briljanta od 67 2/16 karata. Drugi komad toga dijamanta možda je modri dijamant vojvode od Braunschweiga sa 13¾ karata.
LIT.: M. Bauer, Edelsteinkunde3; M. Kišpatić i F. Tućan, Slike iz rudstva, Zagreb 1914. Tućan, Specijalna mineralogija.F. T.