DIFTONG (grč. složenica δίαϑογγος »dvoglas« ili »dvoglasnik«) je u fonetici (v.) naziv za udruženje dvaju samoglasnika u jednom slogu. Jedan je od njih obično i ili u (tipovi ai au ia ua ei eu ie ue i t. d.). To udruženje sačinjava, pravo reći, jedan glas, koji se u toku svog izgovora artikulira samo u jednoj emisiji i jednom padajućom napetošću (»tension décroissante« po Grammontu). Zbog toga nastaje u povijesti jezikâ i u dijalektima česta pojava, da od jednoglasnika ili monoftonga (od grč. μόνος »sam«) nastaju diftongi i, obratno, od diftonga monoftongi. Primjeri: Slično kao dočetno -ao u našem prošlom participu aktiva pisao, što se izgovara u narječjima písa i píso, tako latinsko au u aurum glasi u većini romanskih jezika monoftong o (tal. i španj. oro, franc. i katalanski or). Obratno, lat. o u bonus glasi u tal. buono, u španj. bueno. Tu je diftong mjesto latinskog monoftonga.

Jezici se među sobom veoma razlikuju u pogledu diftonga. Neki ih vole, a neki ne. Praslavenski nije ih poznavao, naš ih danas ima sa i (j) kao drugim elementom (tip znaj, znajte), a francuski ih danas prema nekim naučenjacima nikako nema, osim u pismu. U starom francuskom bilo ih je u izobilju i u izgovoru. Primjer: franc. feu, od lat. focus, danas se izgovara fö s kratkim i zatvorenim zaokruženim ö.

Razlikuju se obično dvije velike grupe diftonga: padajući i rastući. Razlika se naime među njima pravi prema jačini elemenata, koji ih sačinjavaju. Oni diftongi, koji počinju s jačim vokalskim elementom, a svršavaju sa slabijim, idu u padajuću grupu. Primjer: lat. áu u áurum, áura i t. d. ide u padajuću grupu, dok u rastuću ide, prema Jespersenu, u današnjem francuskom veza vokala ü (pisano u) u tuait, nuée, continua i t. d., tal. fiero. Osim toga neki lingvisti razlikuju i lebdeće diftonge, gdje se ne razabire, koji je elemenat jači. U hrvatskom književnom jeziku, naročito u dijalektima, često se izgovara -ȉje- -ijè-, koje je nastalo od t. zv. jata (Ѣ), na pr. u lȉjep(o) lijèpa, bez j u sredini, t. j. kao padajući diftong u lȉep(o), a kao rastući diftong u lièpa.

LIT.: M. Grammont, Traité de phonétique, Pariz 1933; L’abbé P.-J. Rousselot, Principes de phonétique expérimentale, Pariz 1923; O. Jespersen, Lehrbuch der Phonetik, Leipzig-Berlin 1904; O. Broch, Slavische Phonetik, Heidelberg 1911; A. Leskien, Grammatik der serbo-kroatischen Sprache, I., Heidelberg 1914; P. Skok, Osnovi romanske lingvistike, I. sv., Zagreb 1940; P. G. Goidánich, L’origine e le forme della dittongazione romanza, Halle a. S. 1907.P. S.