DEVIZE.

Pojam. Devizama zvala su se nekad sva sredstva, kojima su se mogle vršiti isplate, odnosno naplate u inozemstvu, kao što su banknote stranih država, kovani novac, mjenice, čekovi, naputnice, akreditivi, doznake, brzojavne isplate i t. d. Zajedničko je obilježje svih tih platežnih sredstava, da glase na stranu valutu i da su plativa, odnosno naplativa samo u inozemstvu. Suvremeni poslovni promet suzio je taj pojam. Pod d-om razumijevamo danas strana platežna sredstva samo u obliku mjenice, čeka i brzojavne isplate, odnosno doznake. Pod isplatom (brzojavnom isplatom) razumijevaju se nalozi, koje ovozemna banka daje svome inozemnom korespondentu, da na teret njezina potraživanja u stranoj valuti izvrši isplatu određene svote.

Notiranje i tečajevi deviza. D-na tržišta su burze, a cijene su određene tečajevima d-a. D-ni tečaj između dvije zemlje je cijena valute jedne zemlje, izražena u valuti druge zemlje. Notiranje je izravno (direktno), ako se bilježi cijena u domaćoj valuti, za određeni zaokruženi broj jedinica strane valute (na pr. d. Zürich notira u Zagrebu 1.154; to znači, da za 100 šv. franaka isplate u Zürichu treba u Zagrebu platiti 1.154 kune). Kod neizravnog notiranja tečaj izražava, koliko se jedinica strane valute dobije za jednu jedinicu domaće valute (na pr. deviza New-York notira u Londonu 4,86; to znači, da se za jednu englesku funtu dobije u Londonu 4 dolara i 86 centi u devizi New-York).

D-ni tečaj danas obično znači tečaj za brzojavne doznake. Ali često uz taj tečaj notiraju zasebno i čekovi za istu d-u. Kod mjenice, koja dospijeva tek za neko vrijeme, treba od iznosa d-e odbiti kamate od dana zaključka posla do dospjeća mjenice po eskomptnoj stopi, koja vrijedi u mjestu plaćanja strane mjenice. To je diskontiranje d-a.

Tečajevi d-a nisu stalni, nego se neprestano mijenjaju. Kod zemalja s potpunom zlatnom valutom d-ni tečajevi samo osciliraju oko utvrđenog tečaja, koji se naziva d-nim paritetom. D-ni tečaj između dviju zemalja jednak je d-nom paritetu onda, ako je cijena d-e jedne zemlje jednaka odnosu između sadržaja čistog zlata jedinice valute te zemlje i sadržaja čistog zlata jedinice valute druge zemlje. Međutim se tečajevi d-a ne zadržavaju nikad na paritetu, nego pod utjecajem ponude i potražnje osciliraju ispod ili iznad pariteta, i to do graničnih točaka, koje se nazivaju zlatne točke ili točke priliva i odliva zlata.

Mehanizam kretanja d-nih tečajeva između zemalja s potpunom zlatnom valutom, koji je danas radi gotovo potpunog ukidanja zlatnih valuta više teoretskog značenja, može se ukratko ovako prikazati:

Uzmimo dvije zemlje sa zlatnim valutama, primjerice Englesku i USA prije svjetske krize 1931. Njihov d-ni paritet iznosio je dugo vremena 4,866 dolara za 1 funtu. Na deviznom tržištu u Londonu, kao i na onom u New Yorku, postoji uvijek uzajamna tražnja i ponuda d-a jedne i druge zemlje. Ako jednog dana ponuda d-e London u New Yorku bude mnogo veća od tražnje, tečaj će pasti ispod pariteta i padat će sve do donje zlatne točke, koja predstavlja krajnju granicu za pad d-e London, jer se imaocima tih d-a ne bi isplatilo, da svoje d-e prodaju ispod tečaja, omeđenog zlatnom točkom. U tom slučaju bolje im se isplaćuje, da svoje d-e unovče u Londonu, ondje kupe zlato po zakonskom paritetu, dovezu ga u New York i zamijene za dolarske novčanice, opet po zakonskom paritetu. Troškovi pakovanja, prijevoza i osiguranja pošiljke zlata kao i gubitak na kamatama za vrijeme prijevoza, izračunati za jednu jedinicu strane valute (u našem slučaju za 1 funtu), daju onaj najveći iznos, za koji smije pasti tečaj d-e London u New Yorku ispod d-nog pariteta, a da ne dođe do priliva zlata iz Londona u New York. Drugim riječima, ako te troškove, koji su za svaku funtu iznosili oko 2½ centa, odbijemo od d-nog pariteta, koji je iznosio 4,866 dobit ćemo tečaj od 4,841, a to je najniži tečaj funte, odnosno donja zlatna točka za d-u London u New Yorku. Obrnuto, tečaj d-e London u New Yorku u slučaju prevelike tražnje ne može prekoračiti paritetni tečaj uvećan za troškove slanja zlata (u našem slučaju 4,866 + 0,025 = 4,891), jer bi se Američanima u tom slučaju bolje isplatilo slati zlato u London i ondje ga zamijeniti za funte. Zato će tečaj funte od 4,891 biti najviši tečaj funte u New Yorku i ujedno gornja zlatna točka. Tečaj funte u New Yorku kolebat će prema tome između te dvije granične točke (4,841—4,891), a u slučaju nekog izvanrednog pritiska na tečaj, od strane ponude ili od strane tražnje, ravnoteža će se uspostaviti pošiljkama zlata na jednu ili na drugu stranu. U zemljama, koje napuste zlatnu valutu i uvedu papirni novac s prisilnim tečajem, tečajevi d-a pokazuju mnogo snažnije oscilacije. Da bi se ublažile prevelike oscilacije deviznih tečajeva, koje često znadu nanijeti velike štete privredi, države pribjegavaju različitim sredstvima, među kojima su najvažnija: a) stvaranje posebnog fonda za podržavanje d-nih tečajeva; b) uvođenje različitih mjera d-ne kontrole i zabrana izvoza kapitala; i c) uvođenje sustava međunarodnih plaćanja bez upotrebe d-a (→ Kliring).

Uzroci promjena d-nih tečajeva. Ponuda i potražnja utječu na tečaj d-e, a taj tečaj sa svoje strane utječe na ponudu i potražnju. U ponudi i potražnji d-a s jedne i s druge strane učestvuju nesamo oni, koji stvarno trebaju strane d., već im se pridružuju i spekulanti, koji bez neke stvarne potrebe kupuju, odnosno prodavaju strane d-e zato, što predviđaju, da će vrijednost (tečaj) d-a porasti ili rasti i da će na taj način zaraditi. Ovamo možemo ubrojiti i kapitaliste, koji radi nesigurnih političkih i privrednih prilika ili iz drugih uzroka sklanjaju u inozemstvo svoje mobilne kapitale. Taj bijeg kapitala iz pojedinih zemalja znade često uzeti vrlo velike razmjere i poremetiti čitavo d-no tržište jedne zemlje.

Na d-ne tečajeve djeluje i visina eskontne stope (naravno kraj slobode d-nog prometa). U svakoj zemlji postoje, naročito kod banaka, velike količine novca, koji se upotrebljava isključivo za kratkoročne uloge putem eskonta: Bankari ulažu te kapitale dijelom u eskont domaćih, a dijelom u eskont stranih mjenica (d-a). Ako u jednom času zemlja A podigne svoju diskontnu stopu tako, da ona bude znatno viša od diskontne stope u zemlji B, posljedica će biti, da bankari zemlje A ne će više ulagati svoje kapitale u eskontne poslove u zemlji B, nego će ih držati u svojoj zemlji, gdje je stopa viša. S druge strane, povećana diskontna stopa u zemlji A privući će mnogo više kapitala iz zemlje B, jer će bankari zemlje B uz iste uslove likviditeta i sigurnosti radije ulagati svoje raspoložive gotovine u eskontne poslove u zemlji A, gdje je stopa viša nego u njihovoj zemlji. Tako će doći do veće tražnje, a manje ponude d-a zemlje A, i njihov će tečaj porasti. Taj će tečaj kod d-a, vezanih za zlato, rasti sve do gornje zlatne točke, a preko nje prijenos kapitala iz zemlje B u zemlju A vršit će se izvozom zlata. Na taj način zemlje sa zlatnom valutom mogu povišenjem diskontne stope privući strane kapitale u zemlju i prouzrokovati priliv zlata, odnosno spriječiti njegov odliv.

Za d-e, koje nijesu vezane za zlato, postavio je Cassel (v.) teoriju pariteta kupovnih snaga: D-ni tečaj između valuta dviju zemalja, koje nijesu vezane za zlato, određen je razinama cijena u tim zemljama; on će se oblikovati tako, da izjednači kupovnu snagu svake od tih valuta u vlastitoj zemlji s kupovnom snagom u drugoj zemlji.

Ograničenja d-nog prometa. Od 1931 države redom napuštaju zlatnu vrijednost. Uporedo s tim valutno-političkim mjerama pojavile su se i d-no-političke mjere, da se ili sačuvaju postojeće pričuve zlata ili uspostavi poremećena stalnost valute, koja je posljedica nepovoljne platežne bilance. Od slobodnog d-nog poslovanja, koje je bilo pravilo prije 1931, prelazilo se postepeno na poslovanje d-nih ograničenja i nadzora d-nog prometa, koji je, s malim izuzetcima, postao redovita pojava već od g. 1936.

Zajedničko je obilježje svih sustava d-nog nadzora, da se usredotoči čitav promet u jednoj ruci, t. j. d-noj središnjici, kojoj se obvezno moraju nuditi, odnosno predati sve d-e, koje ulaze u zemlju. Ta d-na središnjica ili je posebna ustanova, ili je to sama novčanična banka. S početka ima uvođenje d-nih ograničenja svrhu da obrani stalnost vlastite valute i suzbija spekulaciju, ali malo pomalo taj je sustav dobivao sve dalekosežniji značaj.

Usredotočenjem svih inozemnih platežnih sredstava u jednoj ustanovi, koja daje ili uskraćuje dozvole za nabavu i upotrebu deviza, njoj je dana ne samo mogućnost nadzora nad d-nim prometom, nego i nadzora nad čitavom vanjskom trgovinom. Tako se nadzor nad d-nim prometom postepeno pretvorio u nadzor nad vanjskom trgovinom, a onda i u upravljanje trgovinom onako, kako najbolje odgovara probitcima dotične države. Razlikovanjem pojedinih vrsta robe prema podrijetlu i vrsti i uskraćivanjem d-a za plaćanje manje potrebne ili raskošne robe vrši se štednja u potrošnji d-a. Nijemci to zovu Devisenbewirtschaftung; taj je međutim izraz brzo dobio općenitije značenje i označuje danas i čitav sustav d-nih ograničenja i d-nog nadzora.

I u bivšoj Jugoslaviji nije nadzor d-nog prometa bio nepoznata stvar. Već 30. III. 1919 osnovana je Devizna centrala, koja se brinula za stalnost dinara donošenjem niza d-nih propisa, koji su svi ukinuti 28. VI. 1931, kad je izvršena zakonska stabilizacija dinara i uvedena sloboda d-nog prometa. Međutim, to slobodno d-no poslovanje trajalo je svega oko tri mjeseca, jer je deviznim pravilnikom od 7. X. 1931 uveden opet d-ni nadzor. Taj nadzor, ispočetka shvaćen kao obrana stalnosti dinara, povjeren je Narodnoj banci. Glavna su načela, koja postavlja devizni pravilnik od 7. X. 1931 (s mnogobrojnim kasnijim izmjenama i dopunama): trgovinom d-a i valuta može se baviti samo Narodna banka i oni novčani zavodi, koji od nje dobiju odobrenje, a cjelokupni promet mora se obavljati preko domaćih burza. Plaćanje uvezene robe može se vršiti samo preko ovlaštenih zavoda, a na osnovi uvoznih isprava. Za robu, namijenjenu izvozu, traži se potvrda o osiguranju valute, koju izdaju ovlaštene banke na osnovi izjave i obveze izvoznika, da će unijeti u zemlju cijeli iznos d-e dobivene za robu. Narodna banka ima pravo otkupa tako dobivenih d-a u određenom postotku, koji se povremeno mijenja, a ostatak se prodaje na burzi. Spomenuti devizni pravilnik od g. 1931 čini osnovu deviznih propisa i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Međutim ni najstroži d-ni nadzor nije često dovoljan, da popravi platežnu bilancu pojedinih država, pa zato one nastoje, da nađu nove putove za međunarodna plaćanja. Tako nastade među državama niz platnih sporazuma osnovanih na sustavu međunarodnog obračunavanja i prebijanja (clearing). Takav platni promet uzeo je, usprkos nekim nedostatcima, velikog maha. I Hrvatska ima čitav niz sporazuma o plaćanju putem kliringa, koji obuhvaćaju najveći dio naših međunarodnih plaćanja. Svi su ti sporazumi o plaćanju putem kliringa dvostrani (bilateralni), t. j. svaki sporazum vrijedi samo između dvije zemlje. Međutim, postoji mogućnost uvođenja i t. zv. multilateralnog kliringa, koji bi cjelokupan platežni promet između više zemalja, koje bi se vezale na jednu obračunsku središnjicu i jednu obračunsku valutu, vršio putem međusobnog prebijanja tako, da bi d-ni promet između tih zemalja bio potpuno isključen.

LIT.: A. Aftalion, L’or et la monnaie, Pariz 1938; R. Aghion, Le controle des changes, Pariz 1939; Brambach, Die neuere deutsche Devisengesetzgebung und ihre Auswirkung auf den Bankverkehr, Berlin 1936; Lejeune, Traité des opérations de banque, de bourse et de change, Pariz 1927; Kühne, Grundriss des Devisenrechts, Berlin 1937; Sofronović; Zbirka devizno-valutnih propisa Kr. Jugoslavije, Beograd 1938; J. Tomašević, Novac i kredit, Zagreb 1938; D. Uzelac, Devizna politika Kr. Jugoslavije, Beograd 1931; Vuksanović-Popović, Kontrola zagraničnog platnog prometa, Beograd 1936.M. Š-ć.