DETEKTOR (lat. »otkrivač«), u aparatima za primanje bežične telefonije i modulirane telegrafije jest, najopćenitije uzeto, naprava za ispravljanje ili usmjerivanje, t. j. propuštanje samo u jednom smislu, visokofrekventnih prijamnih struja. Te se struje djelovanjem signala radija na prijamnu antenu induciraju u antenskom i eventualnim daljim titrajnim krugovima prijamnoga aparata, i resonantno izdvoje od signala drugih valovnih duljina. Obično se međutim danas pod d-ima u užem smislu razumijevaju najjednostavnije naprave za navedenu svrhu detekcije: kristalni detektori s kristalima ili ledcima prikladnih električkih svojstava. Prema tomu se i razlikuju jednostavni detektorski prijamnici s kristalnim detektorima od znatno savršenijih cijevnih prijamnika, koji sadržavaju i elektronske cijevi s drugim funkcijama, kao na pr. pojačavanje primanih signala prije ili poslije detekcije, osim jedne ili više cijevi s detektorskom funkcijom.

Detekcija je potrebna u toku prijamnog procesa, jer bez nje visokofrekventne struje, što ih neposredno u prijamniku izazivlju primani signali radiotelefonije i ton-frekventno modulirani signali radiotelegrafije, ne bi mogle djelovati na slušalicu ili zvučnik prijamnika, kojih membrana treba da reproducira tonove, odnosno zvukove, što su pri emisiji valovima radija kao »nosiocima« narinuti moduliranjem. Istom detekcijom, odnosno propuštanjem samo polovica visokofrekventnih titraja jednoga smjera i zaustavljanjem prolaza polovicama drugoga smjera, dobivaju se skupovi uvijek jednako usmjerenih visokofrekventnih, ali prema prenošenom zvuku jačanih i slabljenih impulsa. Na te grupe impulsa, ako je signal dosta jak, membrana slušalice (ili zvučnika) odgovara korespondentnim titrajima zvučnih frekvencija i time reproducira prenošeni zvuk.

Prema rečenom d. mora propuštati visokofrekventne struje što potpunije u jednom smislu i nikako ili bar što nepotpunije u protivnom smislu. Kod kristalnih d. ta se funkcija postizava puštanjem struje kroz dodirno mjesto prikladnog kristaliničnog poluvodiča i kovnog šiljka ili kroz dodirno mjesto dvaju različitih takvih poluvodiča. Zbog učinaka, koji još nisu potpuno razjašnjeni, dodirno mjesto daje mnogostruko manji otpor prolazu visokofrekventnih struja u jednom smislu nego prolazu u protivnom smislu. Tako su kod jedne detektorske kombinacije s dva kristala 1 i 2, kada je kristal 1 bio pozitivan za četvrt, pol, tri četvrta i cio volt u odnosu prema kristalu 2, opažene struje propuštanja 18, 48, 81 i 112 mikroampera, dok su struje, kada je kristal 1 bio negativan uz jednake napone, bile samo 2, 3, 4 i 5 mikroampera, t. j. praktično zanemarive.

Najobičnija kombinacija d. s jednim kristalom jest kombinacija kristala galenita (olovni sulfid), koji je u kontaktu sa šiljkom spirale od bakrene žice; dobar d. daje i karborundum u dodiru sa šiljkom od čelične žice. Primjeri d. s dva kristala bile bi kombinacije kristala cinkita s kristalom bornitom ili kristalom halkopiritom.

Kako različita mjesta površine pojedinih kristala pokazuju bolja ili lošija detektorska svojstva moraju se kadgod kod praktičnih izvedbi kristalnih detektora povoljnija mjesta doticanja uz prikladni pritisak traženjem »napipati«, da se dobije najosjetljiviji prijam. U tu svrhu kristalni detektor na sl. 1. (s kristalom K u doticaju sa šiljkom metalnoga spiralnog pera P) snabdjeven je izoliranim pomičnim drškom D na kuglastom zglobu Z, tako da se sa šiljkom pera P dadu ticati povoljna mjesta na K, i s povoljnim tlakom. Detektor na sl. 1. okružen je zaštitnim staklenim valjkom S i uključuje se posredstvom stezaljki 1 i 2 na pripadno mjesto prijamnika. U sl. 2. shematski je prikazan i cijeli detektorski prijamnik s antenom A, dozemnim spojem Z, svitkom L i promjenljivim kondenzatorom C (za udešavanje željene duljine vala), detektorom D i slušalicom T (koja se obično premosti nekim stalnim kondenzatorom C₁ zbog odvođenja visokofrekventne komponente usmjerenih primanih struja).

Prijamnici s kristalnim d-om nisu samo nadasve jednostavni aparati, nego mogu kod dovoljne jakosti primanih signala davati i vrlo vjeran prijam, a uz to mogu raditi bez ikakvoga pomoćnoga izvora struje. Zbog toga se i danas još upotrebljavaju za primanje slušalicama lokalnih ili dovoljno blizih i vrlo jakih emisionih postaja; međutim kod primanja slabijih signala ili za pogon zvučnika oni ne odgovaraju, odnosno ne mogu se mjeriti s kudikamo savršenijim, no i mnogo skupljim cijevnim prijamnicima.

LIT.: J. Lončar, Konstrukcije radiostanica za primanje, II. izd., Zagreb 1931.J. L.