DEMETRA (grč. Δημήτηρ), grčka božica plodnosti i poljodjelstva. Zarana je istisnula pravu božicu zemlje, Geju (Γαῖα), i bila žena Uranova, a u Ateni se poštovala kao odgojiteljica djece. — D-in kult u Grčkoj potječe iz južne Tesalije. Spominje ga već Homer. Tesalija, neobično plodna, bila je kao stvorena, da se u njoj razvije kult iz kojega su se razvile mnoge religije. Njezino ime ne znači valjda ništa drugo nego Mati Zemlje. Prema grčkoj priči ona je naučila ljude obrađivati zemlju. Ona nije žito stvorila, ali je poklonila klas svomu štićeniku Triptolemu, koji ga odnosi u najudaljenije krajeve. U Eleuzini nađen je reljef iz 5. st., na kojem vidimo, kako D. predaje Triptolemu klas. Iza njega stoji D-ina kći Perzefona. Reljef je dakle prikazuje kao božicu, koja daruje usjeve. Međutim se njezino djelovanje proširuje na voćke, a kako je zaštitnica seljaka, smatraju je zaštitnicom i stada. Plodnost žena često se poređuje s plodnošću zemlje, zato su grčke žene molile Geju, da im dade dječjega blagoslova: Odatle je shvatljivo, da i D. nasporuje plodnost polja i plodnost žena. Zato je one u času rađanja zazivaju u pomoć. Tako ona postaje zaštitnica žena i odgoja djece (Κουοροτροφος). Kao zaštitnici braka priređivali su joj u Ateni svetkovinu Tezmoforije, na koju su imale pristup samo udate žene, a ticala se, čini se, plodnosti zemlje i braka. Njoj se mole prigodom svadbe. Njezina svećenica prisustvuje svadbi, da u ime božice daje nauke i blagoslovi mladi brak. Međutim od zaštitnice braka ona postaje zaštitnicom veće zajednice, države. Kada dvije države sklapaju ugovor, zazivlju Zeusa, Apolona i D-u, a tim se istim božanstvima zaklinju atenski činovnici i suci.

Iz Tesalije raširio se D-in kult uglavnom u dva smjera: jedan je išao kopnom na jug, a drugi je preko mora vodio na Kretu. Oba su se smjera zatim opet sastala u srednjoj Grčkoj, gdje je D-in kult postigao vrhunac u Eleuzini. Tu je s njome kao s materom nerazdružljivo povezana u zajedničkom poštovanju njezina kći Perzefona, koja se u Ateni zvala Kora, to će reći »djevojka, kći«.

Mit o D-i i P-i razlaže jedna »Homerova« himna (→ Homer), nastala u 7. st. pr. Kr. Po tome, što se u toj himni nigdje ne spominje grad Atena ni Atenjani, koji su u kasnije doba tako živo sudjelovali u svetkovini, misli Frazer, da je himna sastavljena u vrijeme, kad je Eleuzina bila još samostalna država.

Prema toj himni svetkovina je nastala ovako: Mlada Perzefona brala je cvijeće na livadi, kad li se rastvorila zemlja, iz koje je izišao bog podzemlja Had i na zlatnim je kolima odvezao u carstvo sjena, da mu bude žena. Njena majka D. tražila ju je svuda naokolo. Doznavši od Helija, što se dogodilo s njenom kćerkom, rasrđena napusti bogove i nastani se u Eleuzini. Ona se zaklela, da ne će dati, da nikne žito, dok ne nađe svoje kćeri. Svuda je nastala pustoš, i čovječanstvo bi poumiralo od gladi, da nije Zeus naložio Hadu, neka iznese svoj plijen na gornji svijet. No Perzefona ne može sasvim ostati na gornjem svijetu, jer joj je Had dao, da jede sladunovu košticu, zbog čega se mora k njemu vratiti. Zeus odredi, da će Perzefona otada provoditi jednu trećinu godine kod muža, a dvije trećine kod matere, kojoj će se vratiti svake godine onda, kada se zemlja zaodjene cvijećem. Kad se Perzefona vratila, D. ju je sretna dočekala i od radosti dala, da opet nikne žito i da se zemlja opet pokrije cvijećem. Taj je veseli prizor pokazala eleuzinskim kraljevićima Triptolemu, Eumolpu i Dioklu te kralju Keleju pa im otkrila svoje svete obrede i misterije, o kojima se ne smije govoriti.

Perzefona je personifikacija žita. Kao što žito kroz zimu leži u zemlji, da u proljeće s dolaskom cvijeća i zelenila nikne, tako i P. boravi jednu trećinu godine pod zemljom, a dvije trećine na zemlji. Demetra pak označuje lanjsko žito. Neki pisci i staroga i novog doba držali su doduše, da je D. personifikacija zemlje, no tomu se protivi pjesnik himne, koji kaže, da je Zemlja na želju Zeusovu zavela Perzefonu u propast: ona je učinila, da su procvali sunovrati, a P. je berući njih išla tako daleko, da joj se nije moglo pomoći, kad se Zemlja otvorila. D. se ne bi mogla poistovjetiti sa Zemljom, štaviše, ova je njena najveća neprijateljica.

Tako je prema priči nastao kult tih božica u nezavisnoj Eleuzini, a kad se ona u 7. st. spojila s Atenom, smatrao se njihov kult državnim. Ne samo iz Eleuzine i Atike, nego iz čitave Grčke dolazili su vjernici i bili primani u D-in kult. U Eleuzinu polazilo je na desetke tisuća ljudi, da prisustvuju tajnom bogoslužju, misterijima u čast D-e i njezine kćeri. Bogoslužjem je upravljao hijerofant, kojemu su o boku stajali glasnici, zubljonoša i svećenik. Službe su prelazile od oca na sina u nekim plemićkim porodicama (Eumolpidi, Keriki). Tko je htio postati dionikom posvećenja, javio bi se kojemu od spomenutih porodica i bio bi primljen, samo je morao biti Helen i nije smio biti okaljan kakvim ubojstvom. No prije nego će biti posvećen, morao je postiti, očistiti se od grijeha i obaviti slične ceremonije. Kako se ta posveta vršila, pokazuju nam reljefi na jednoj rimskoj mrtvačkoj žari.

O slavi u samoj svetinji nije se smjelo govoriti, pa je stoga o njoj vrlo malo poznato. Valjda se izvodila koja dramatska radnja ili, vjerojatnije, pjesmom praćena pantomima, koja je prikazivala otmicu Perzefone, lutanje D-ino i konačno združenje obiju božica. Ta su prikazivanja budila kod mista nadu u blaženi život na drugom svijetu. Kako je do toga dolazilo, ne znamo. Pjesnik spomenute himne kaže: »Blažen onaj od ljudi pozemljara, koji je to gledao, ali onaj, koji je neposvećen i nije dobio osvećenja, nikada nema jednake sudbine, kad umre, u mračnom podzemlju«. Za blaženstvo bilo je dosta, da je netko bio upućen u eleuzinske misterije. Zato i duhoviti kinik Diogen porugljivo kaže: »Tat Patekion imat će iza smrti bolju sudbinu od Agezilaja i Epaminonde, jer je bio posvećen u Eleuzini«.

No premda je eleuzinskim misterijima zapravo nedostajao etički momenat, njihov je utjecaj u čitavom starom vijeku bio velik kod Helena i kod Rimljana, gdje se D. poštivala kao Cerera (v.), a P. kao Prozerpina.

LIT.: W. H. Roscher, Ausführ. Lexikon d. griech. u. röm. Mythologie, II. Leipzig 1890—97; PWR IV.; Guhl i Koner, Leben der Griechen u. Römer, Berlin 1893; E. Samter, Die Religion der Griechen, Leipzig 1914; J. G. Frazer, A study in magic and religion, London 1926³.Z. D.