DELMATI (Delmatae, Dalmatae), ilirsko-keltsko pleme, koje je do 2. st. pr. Kr. nastavalo u današnjoj zagorskoj srednjoj Dalmaciji i zapadnoj Hercegovini oko svoga glavnoga grada Delminija (v.). Početkom 2. st. počinju D. prodirati k moru i napokon se tu naseliše potisnuvši ili podjarmivši dotadašnje stanovnike, ilirske Buline i Manije. Za kralja Pleurata priznavahu njegovu vrhovnu vlast, ali otpadoše od njegova sina Gencija ostajući sasvim samostalni. Otada D. napadaju svoje susjede, naročito Ardijejce i Daorse, koji su živjeli njima na jugu. Kad su se naselili i na jadranskoj obali, dođoše u sukob i s isejskom državom, jer su napadali isejske kolonije na dalmatinskom kopnu, Epetion (Stobreč) i Tragurion (Trogir). Zbog tih napadaja obrate se Isejci i Daorsi u Rim za pomoć. G. 158 posla rimski senat D-ma poslanstvo, koje je posredovalo zbog njihova neprijateljskog držanja prema Isejcima i Daorsima, ali D. odgovoriše, da oni s Rimljanima nemaju ništa, a prema poslanicima postupahu vrlo neprijazno, gotovo neprijateljski. Isejce i Daorse, koji su se priključili rimskom poslanstvu. D. pogubiše. Nato Rimljani započeše protiv D. rat. Konzul Gaj Marcije Figul provali g. 156 iz Neretve u delmatsku zemlju, ali ga D. odbiše i baciše natrag na Neretvu. Iduće godine potuče Figul D-e, koji se povukoše u Delminij. Konzul napade dvaput grad, ali ga ne mogaše uzeti, ma da ga je već bio zapalio bacajući goruće zublje. Njegov nasljednik konzul P. Kornelije Scipion Nazika uspije poslije žestokih borba zauzeti Delminij (g. 155 pr. Kr.). Delmatska zemlja bijaše sada temeljito opustošena.

D. nisu time bili još nipošto pokoreni; samo malen dio njihova teritorija došao je u rimske ruke. G. 119 dođe do novog rata s Rimljanima. Konzul L. Cecilije Metel temeljito je kroz dvije godine oplijenio delmatsku zemlju; opljačkanim blagom mogao je opet podići hram Kastoru u Rimu. Rat s D-ma jamačno je bio naporan i težak, kad je senat Metelu g. 117 odobrio triumf i nadimak Delmaticus.

Ni taj rimski pohod na D. nije slomio njihovu želju za slobodom. Čim su se oporavili od pustošenja, i nova generacija postala sposobna za borbu, pobune se g. 78 pr. Kr. Prokonzul Gaj Koskonije (Cosconius) trebao je dvije godine da ustanak uguši, ali D. ipak nisu bili do kraja slomljeni. Kad su ponovno mladići došli do snage, napadoše D. g. 51 pr. Kr. liburnijski grad Promonu (Klanac kod Tepljuna), Liburnjani se obratiše za pomoć Cezaru, i Rimljani poslaše g. 50 na D-e jednu vojsku, ali je oni poraziše i uništiše. Tada sklopiše g. 49 savez s Pompejevim legatom M. Oktavijem, kome pomagahu kod opsade Salone. Dok je Cezarov kvestor Kv. Kornificije (Cornificius) imao g. 48 nešto manjih uspjeha, potukoše D. zimi 48—47 do nogu vojsku A. Gabinija kod Sinotija. Tom prilikom D. zarobiše rimske bojne znakove i golem plijen. Ugled D-a poraste kod svih okolnih Ilira; njihova se vlast tada širila od Krke pa gotovo do Neretve, dok je u unutrašnjosti sezala duboko u Hercegovinu i jugozapadnu Bosnu. Pored svojih starih 20 prisvojiše još 60 gradova. Uza sve to D. su dobro znali, da se velikoj rimskoj navali ne bi mogli oprijeti, pa se g. 46 odluče na mir i sporazum s Cezarom, dadoše taoce i obvezaše se na plaćanje danka. Već g. 45 opet su u ratu s Rimom; P. Vatinije oduze im šest gradova, ali g. 44 potukoše oni senatora Balbija. G. 39 ratovao je s D-ma Gaj Azinije Polijon. Kad je g. 34 August pokorio Japode, prodre u njihovu zemlju i podsjedne Promonu. Jednu delmatsku vojsku, koja je pod zapovjedništvom Testima dolazila Promoni u pomoć, August porazi. Poslije žestokog otpora pade g. 34 Promona. August tada osvoji i popali Sinotij i neka druga mjesta, a zatim podsjedne Setuju (Setovia, današnja sinjska tvrđava). U borbi bude August ranjen u koljeno, našto ostavi vojsku i pođe u Rim. Vrativši se osvoji g. 33 Setuju, koja mu se izmorena glađu predade. Tada se D. pokoriše, dadoše taoce, vratiše bojne znakove, koje bijahu oduzeli Gabiniju i moradoše plaćati danak.

Ali D. ne ostadoše ni tada trajno mirni, bar ne svi. G. 16 pr. Kr. ratovao je protiv njih prokonzul P. Silije, a g. 11 i 10 i Tiberije. To su vjerojatno bili manji mjesni ustanci. Kad su međutim g. 6 po Kr. Iliri pod vodstvom Batona (v.) poduzeli svoju veliku borbu za slobodu, digoše se i D. Osobito se hrabro držao njihov grad Andetrij, kamo se bio sklonio Baton Desitijat. Kad ga Rimljani uzeše, pade posljednje uporište zatočnika slobode. G. 11 triumfirao je Tiberije »nad Panoncima i Delmatima«. Tako su poslije 160 godina otpora i borbe s Rimom bili D. pokoreni.

U 1. st. po Kr. D. pripadaju salonitanskom konventu i imaju 342 dekurije, s obje strane Dinare do Krke na SZ i Neretve na JI. U njihovoj su zemlji bila mjesta: Salona, Andetrium, Delminium, Municipium Magnum, Ninia, Promona, Riditae, Setovia, Sinotium, Splonum, sve stara delmatska, odnosno liburnijska naselja; Aequum (Čitluk kod Sinja) i Novae (Runović kod Imotskoga) osnovali su Rimljani.

IZVORI: Natpisi u CIL, III., Polibije, Livije, Apijan, Flor, Frontin, Zonara, Eutropije, Ciceron, Cezar.

LIT.: G. Zippel, Die römische Herrschaft in Illyrien bis Augustus, Leipzig 1877; H. Cons, La province romaine de Dalmatie, Pariz 1882; G. Novak, Topografija i etnografija rimske provincije Dalmacije, N. Vj. XXVII., Zagreb 1918.G. N.