DANTE ALIGHIERI, * Firenca, svibanj 1265, † Ravenna, između 13 i 14. rujna 1321, najveći pjesnik Italije i jedan od najvećih pjesnika svih vremena. La Divina Commedia (Božanska komedija), njegovo besmrtno djelo, sinteza je i sjajan izraz onoga kršćanskog humanizma 13. st., koji baš u Danteu ima jednog od najvećih predstavnika. Ostvarujući na umjetnički način, u obliku fantastičnog putovanja u prekogrobna carstva, osnovne težnje vlastitog duha, ozlojeđen na teške prilike svoga vijeka, D. je, u simbolu istodobno individualnom i sveopćem, dao težnje ljudskog bića, koje se u nepovratnom toku povijesti neprestano trudi da postigne visoke ljudske ideale: istinu i pravdu, slogu i mir. Prožet osjećajem, da se na zemlji sve postepeno odvija prema zamisli Božjoj, D. je veličao suglasje između vlastitog nutarnjeg života i zakona bistvovanja, uznoseći ljubav prema domovini u okviru moralnog razuma, vjeru u Boga i nadu, da će moći uživati gledajući Božanstvo u vječnosti.
Do ove je sinteze života i misli D. došao polazeći od svoga prvog obiteljskog odgoja. Među »skorojevićima« (gente nuova), koji dođoše izvana u želji za brzom zaradom, Danteova se obitelj mogla podičiti starim gradskim podrijetlom, jer se smatrala potomkom plemenite loze rimskih osnivača Firence. Šukundjed Cacciaguida, možda iz obitelji Elisei, sudjelovao je u drugoj križarskoj vojni s carem Konradom III. i, uzdignut od njega na čast viteza, umro u Svetoj Zemlji 1147. Jedan se od Cacciaguidinih sinova prozvao Alighiero po prezimenu majke, koja je došla možda iz Ferrare. To je pak ime ostavio obitelji u naslijeđe Alighiero, sin Bellincione di Alighiero i otac pjesnikov.
D. se odgajao poput mladog plemića. Bavio se naukom i služio je gradskoj općini kao konjanički glasnik. Po svoj je prilici od Brunetta Latinija naučio, a kasnije u Bologni i upotpunio svoju vještinu javnog predavanja i pisanja na latinskom (ars dictaminis), a sastojala se u učenju retoričkih formula, u kojima se ogledalo cjelokupno iskustvo građanskog života. D. je sam naučio umjetnost »pravljenja stihova« (dire parole per rima) i tako se uputio u dopisivanje s najpoznatijim talijanskim pjesnicima svoga vremena, sprijateljivši se osobito sa Guidom Cavalcantijem. U to se vrijeme borio u službi općine kod Calmpadina (1289) u redovima konjanikâ. Otac mu je prije svoje smrti (1283) izabrao za bračnu družicu Gemmu di Manetto, plemkinju iz kuće Donati. U tom se braku rodilo više djece: Jacopo, Pietro, Antonia (možda časna sestra Beatrice u jednom samostanu u Ravenni) i možda još jedan, po imenu Giovanni.
La vita Nuova (Novi život, Mladi život), sastavljena malo iza 1292, prvo je Danteovo pjesničko djelo. Ono nas uvodi u onaj život posve subjektivan, nov i originalan, koji nastaje u svakom duhu, kad prvi put otkrije ljepote u vlastitom životu. Djelo, posvećeno Guidu Cavalcantiju, spaja u psihološko i moralno jedinstvo niz pjesama, isprepletenih suptilnom analizom u prozi: pjesme su ispjevane u počast nekoj firentinskoj mladoj plemkinji. On je naziva Beatrice (Beatriče), te se može gotovo sigurno identificirati kao Bice, kćerka Folca Portinarija, udata za Simona de’Bardi, koja je umrla 1290. Ipak djelo Vita Nuova možemo shvatiti jedino, ako se približimo D-ovoj duši, ako imamo u vidu onu misao o ljepoti i dobroti, za koju D. smatra, da je u uskoj vezi s Beatricom, dok u svojoj volji osjeća svu moć, koju ona na nj vrši svojom stvarnom prisutnošću. D-ov duševni život dolazi do punog izražaja tek u času, kad je počeo ljubiti Beatricu u njenoj biti, zbog nje same, kao život jedne duše, kao neki djelotvorni misterij. Tada nastaju njegovi najsavršeniji stihovi u duhu škole »ljupkog novog stila« (dolce stil nuovo), kojoj je začetnik Guido Guinizelli; stihovi, koji veličaju ljepotu stvorenja, u kome se ljubi djelo Boga Stvoritelja, biće slično najvišem Biću. A tada, uz ljubav, uz prirodnu sklonost i čežnju za ljepotom svega što postoji, D-ovo nas mladenačko djelo uvodi u atmosferu ushićenja i sanja, prožetu pjesnikovim strahom, da će izgubiti stvorenje, u čijoj savršenosti uživa njegova duša, u savršenosti, koja nije od ovoga svijeta. I dolazi smrt; najprije umire Beatricin otac, pa zatim i Beatrice (8. lipnja 1290); njena smrt dovodi D-a do očaja. Ma da je D. neko vrijeme iza prve godišnjice smrti osjetio draži neke ljupke žene, ipak ga nanovo obuzima misao na Beatricu, misao koja ga, skupa s vizijom njene nebeske slave, nuka da je proslavi, da kaže o njoj ono, što nije nikad nitko rekao ni o jednoj ženi. Na taj način Vita nuova najavljuje iz daleka D-ovo remek-djelo La Divina Commedia.
Ljubav za nauku, koja se u D-ovoj duši rodila odmah po smrti Beatrice, uvela ga je na polje moralne filozofije. Već sama unutarnja konstrukcija djela Vita Nuova, nastojanje, da se psihološki objasne stihovi, koji su tu skupljeni, i filozofija umjetnosti, koja se u njem razvija u izravnoj ovisnosti o moralnom djelovanju, zahtijevaju, da se prije svega razmotri tomistička misao, bar u onim granicama, koje je označio Guinizelli u svojoj čuvenoj kanconi »Al cor gentil«. Sigurno je, da je D. tada prišao školama duhovnika i filozofa ili k dominikancima samostana Santa Maria Novella ili franjevcima u Santa Croce. Odjek tih novih iskustava i novih misli možemo naći u njegovim lirskim sastavcima, koji su, rasuti tu i tamo po rukopisima, bili skupljeni pod općenitim naslovom Rime.
Tu su pjesnički sastavci različite prirode i plod raznoličnih duševnih momenata, kronološki međusobno udaljenih. Nježne i muzikalne, bolne i strastvene, otkrivajući katkada skrovite dubine ustreptale ljudske duše, D-ove se Rime javljaju već u doba njegovih prvih umjetničkih pokušaja i prvih ljubavnih snova, pa sežu sve do posljednjih časova zrelog životnog iskustva, a njihov stil, bujan i snažan, daje već naslutiti stil spjeva La Divina Commedia. Pjesnik kuša udariti svim putovima, koji bi mogli odgovarati lirskom temperamentu, da s pomoću umjetničkog izraza nađe samog sebe i da sobom potpuno zavlada. Ujedno se stavlja u neposrednu vezu s književnom tradicijom Provanse. Od provansalskog pjesnika Arnalda Daniella uzima oblike trobar clus, da bi ljubavi, kao sklonosti metafizičke prirode, dao izraz svog autonomnog života; pri tom ipak nastoji, da se uzdigne iznad čisto osjećajne poezije i da zagazi u prostrano polje ljudske djelatnosti.
Potreba za političkom borbom proširila je D-ov duhovni vidik i dovela ga u središte povijesnog zbivanja. Nakon propadanja gradskog plemstva preuzeše maha ljudi nadošli izvana; tako u Firenci pomalo nestaju stare kreposti, a zavladaše nasilja i materijalni interesi. Život je općine uznemiren neprestanim borbama između velikaša i pučana i sve oštrijim sukobima među pojedinim obiteljima. U tim je borbama sudjelovao i D. s težnjom za nekadašnjim mirom i poštenjem. Budući da se bio posvetio filozofskim naukama, upisao se u ceh liječnika i ljekarnika, jer mu je tako bio otvoren put u politički život. Bio je tada član Posebnog narodnog vijeća (od 1. XI. 1295 do 30 IV. 1296); učestvovao je i u jednom odboru za izbor priora (14. XII. 1295); ušao je i u Vijeće stotine (1296—97). U svibnju 1300 šalju ga kao poslanika u San Gimignano, da bi tu općinu nagovorio, da se brani protiv pape Bonifacija VIII., koji je htio crkvenoj državi podvrgnuti čitavu Toskanu. Čas je bio ozbiljan i težak. Albrecht austrijski nije još bio okrunjen za cara. U pomanjkanju predstavnika najviše svjetske vlasti papa je nastojao vršiti njegova prava i miješati se u unutarnje poslove Firence, koristeći se podjelom građanstva na Bijele i Crne (Bianchi i Neri). I upravo u času, kad se zametnula tajna borba protiv papinskih zahtjeva, D. bude izabran za jednog od priora (od 15. VI. do 15. VIII. 1300). Tada buknuše nemiri, i vlast odluči prognati najbuntovnije građane, jednako pristaše Crnih, sklonih papi, kao i pristaše Bijelih. Uz Bijele pristade i D., čim je Bonifacije VIII. pozvao Carla di Valois, da umiri Firencu, a zapravo s tajnom zadaćom, da omogući prevlast Crnih. D. je bio član Vijeća stotine ponovno od 1. IV. do 30. IX. 1301, ali kad se približio francuski vladar, D. nije bio više u Vijeću, nego bude poslan s drugom dvojicom poslanika k papi (1. listopada). Za vrijeme njegove odsutnosti Crni postaše nadmoćni; prva je njihova osuda (na izgon i globu) zatekla Dantea u Sieni (27. I. 1302). Ta je osuda pojačana novom presudom (10. III.), koja mu je prijetila lomačom, ako padne u ruke Općini.
S nezaboravnom uspomenom na svoj rodni grad D. započne svoje lutalačko progonstvo. Zajedno je s Bijelima isprva sudjelovao u neuspjelim pokušajima da se vrati u Firencu, ali naskoro osjeti, da se mora od njih odvojiti, da bi za sama sebe stvorio stranku. Prvo je utočište našao u Veroni, kod porodice Scaligeri, zatim u Lunigianu kod Malaspina (1306) pa u drugim krajevima Italije, koji se svi ne mogu odrediti po onim nejasnim navodima, koji se na njih odnose u djelu La Divina Commedia. Gorka je bila D-ova sudbina! Žrtva nepravde, udaljen od svoje domovine i porodice, bez ikakvih sredstava, krijepio se samim žarom svoga bogatog unutrašnjeg života. Ipak sve udarce sudbine i sva poniženja D. snaša lakše držeći se onoga istog izvora misli, koji mu je ugasio žeđ po smrti Beatrice. Dao se na tumačenje svojih moralnih kancona i tako je započeo djelo Convivio.
To je neka vrst filozofske gozbe za ljude željne znanja. Historijske aluzije u djelu otkrivaju, da je ono sastavljeno između 1304 i 1307. Prema D-ovoj zamisli trebalo je imati 15 rasprava: prva uvodna, a ostale kao komentar istog broja kancona, koje su »ljubavlju i krepošću nadahnute«; napisao ih je, međutim, samo četiri. Po tim se raspravama može ustanoviti osnovni značaj D-ove misli o filozofiji kao vrhovnoj mudrosti, koju stvara ljubav. On gorljivo nastoji da stvarnost shvati umom, ali se ipak drži vrlo daleko od racionalizma. Ma da je ljubitelj reda, D. se nikad ne odriče slobode nesebične aktivnosti. Premda voli neprekidnost tradicije, ne boji se novoga. To njegovo mišljenje možemo opaziti već u prvoj raspravi, gdje opravdava upotrebu živog narodnog jezika talijanskog, veliča njegove odlike s ushićenjem umjetnika i osjeća, da je to jezik budućnosti, »nova svjetlost, novo sunce«, koje će se uzdići nakon zalaza latinskog jezika.
U djelu Vita nuova nailazimo na ljubav, »žarku i strastvenu«, koju u Danteovoj duši budi Beatrice. Međutim u djelu Convivio D-ova je ljubav »umjerena i muževna«, i on se tu veže uz poimanje svemira, koji je, u svojoj biti, dokučio snagama ljudskoga razuma. To je askeza nesamo uma, nego i srca, i zato D. tu svoju spoznaju naziva filozofijom u značenju mudrosti (perfectum opus rationis). A budući da ga je baš ta mudrost, ta »prelijepa i vrlo čestita kćerka Vladara svemira«, bila utješila nakon smrti Beatrice, D. je identificira s »plemenitom gospom« (donna gentile) iz djela Vita Nuova. Međutim to identificiranje nije za nas važno. Važno je veličanje filozofije kao djelatnosti duha, koji osvjetljuje svoju bit, koji se intelektualno i eksperimentalno učvršćuje i obuhvaća praktični život. O tome doista ovisi traganje za onim, što sačinjava čovjekovu pravu plemenitost, jer ona u biti predstavlja neprestani napor razuma. Prionuvši s ljubavlju uza stvari, koje treba upoznati, svatko će moći spoznati snagu mnogih istina racionalne naravi i pripraviti se s pouzdanjem na ono, što ga čeka iza smrti.
Po svojim načelima, metodama i predmetu filozofija djela Convivio sama po sebi ne ovisi o kršćanskoj vjeri. Ona vrijedi za sva vremena, obasjava čitavu povijest čovječanstva. Ona objašnjuje D-u značenje Rima i »božanski izbor rimskog imperija« za vladanje svijetom, jer se njegovi zakoni ravnaju prema toj praktičnoj mudrosti, koja ima doista univerzalan značaj. U rimskom pak carstvu D. vidi Božjom providnošću određeno oruđe za širenje kršćanske vjere. Tako se s vremenom određuju glavne crte Danteove misli.
S istim osjećajem, kojim je zagovarao narodni talij. jezik nasuprot latinskoga, D. piše — samo za učenjake — djelo De vulgari eloquentia, t. j. o vještini govora narodnim jezikom. To djelo, započeto gotovo u isto doba, kad i Convivio, ostalo je nedovršeno u polovici druge knjige. Tok je razlaganja skolastičan. D. promatra jezik kao prirođenu osobinu čovjeka, t. j. kao mogućnost i sredstvo intelektualnog i osjećajnog izražavanja. To se izražavanje ostvarilo u mnogobrojnim jezicima, bilo radi babilonske zbrke, bilo radi prirodnog razvoja jezika u toku vremena. Pošto se osvrnuo na srodnosti govora Španjolske, Francuske i Italije, D. promatra »italski pučki jezik« i traži u raznolikosti njegovih dijalektalnih odlika takav lingvistički tip, koji bi u sebi spojio i uskladio različite pokrajinske elemente i koji bi mogao biti konkretan i historijski određen izraz individualnog duha u složenom životu talijanskog naroda. Najsavršeniji uzor za takav tip D. nalazi u pjesmama Guida Calvacantija, Cina de Pistoia i u svojim vlastitim.
Ta su dva djela ostala nedovršena, jer je baš tada osjetio neodoljiv poriv da stvara jedan opširan spjev. Po svoj se prilici nalazio kod drugog pjevanja spjeva La Divina Commedia, kad je čuo (1310), da se Henrik VII. Luksemburški, uz pomoć pape Klementa V., sprema sići u Italiju, da bude okrunjen za rimskog cara. Taj sporazum najviše duhovne i najviše svjetovne vlasti, učinjen u namjeri, da se narodima vrati sloga i mir, oživi u D-u nadu u povratak u Firencu i osjećaj, da je Henrik VII. poslan od Providnosti, da ublaži nevolje Italije. Stoga D. polazi caru u susret i objavljuje njegov dolazak jednom poslanicom općinama i gospodarima Italije. U drugoj poslanici napada Gvelfe, koji su, vođeni Firentincima, spremali otpor. U jednoj opet potiče Hen
rika, da kazni buntovni grad. No kad je vidio, da otpor raste, da se papa Klement V. koleba i da carsko pravo nije priznato, D. počinje pisati raspravu De Monarchia.
U 3 knjige, od kojih je bitna prva, D. određuje, koje je najveće savršenstvo čovjeka. Ono se sastoji u nastojanju, da stečemo spoznaju i ljubav; u takvoj djelatnosti uživaju svi, koji žive u miru. Ali mira nema bez pravde. Zato je potreban car, koji bi obuzdavao pohlepu pojedinih političkih ustrojstava i stvorio iz svijeta istinsko duhovno jedinstvo slično nebeskoj ljepoti. Pod vodstvom jedne jedine glave, čiji bi zakoni bili nadahnuti općim dobrom, ljudski bi rod bio savršeno slobodan. U svijetlu tih principa, tumačeći nepovratan tok povijesti kao ostvarenje plana Božjeg, D. tvrdi, da obilježja rimskog carstva i njegovih univerzalnih zakona dolaze od Providnosti. A budući da je Carstvo ustanovljeno prije Crkve, on je za njegovu neovisnost; ipak ta neovisnost nije apsolutna, jer praktični red mora voditi računa o duhovnom redu, koji je Krist posvetio.
Pothvat je Henrika VII. propao, a s njegovom su smrću (1313) propale i Danteove nade. Budući da je bio isključen od amnestije, što ju je Firenca podijelila (2. IX. 1311) mnogim prognanicima, D. je prezirno odbio pomilovanje u svibnju 1315 radi njegovih nedostojnih uvjeta. Malo kasnije D. je u Ravenni gost Guida da Polenta i sav se daje na dovršavanje spjeva La Divina Commedia, jer mu je to djelo obećavalo pjesničku slavu. To nam potvrđuju i dvije latinske ekloge (Eclogae), u kojima D. odgovara Giovanniu del Virgilio, kad ga je ovaj poticao (1319), da pokuša steći lovor-vijenac pjevajući na latinskom jeziku o kakvom velikom suvremenom događaju, i pozivao ga k sebi u Bolonju. D. odbije njegov poziv, jer je morao dotjerati posljednja pjevanja svoga spjeva. Jedina stvar, koja ga je za čas odvratila od tog rada, bila je jedna rasprava na latinskom Quaestio de aqua et terra, koju je 1320 održao u Veroni; njom je dokazivao, da ni na jednom mjestu zemaljske kugle voda ne može biti viša od zemlje. Smrt je zatekla D-a pri koncu njegovih teških napora, ali je već tada počinjala njegova vječna slava.
Kao potpun simbol La Divina Commedia daje sliku samoga D-a u njegovu intimnom stvaralačkom životu. Izišavši iz sebe D. se zatvara u neki fantastičan svijet, koji odrazuje stvarni svijet shvaćen kao prirodu, dakle drukčiji od Boga. Međutim, odnosi sličnosti, koji postoje između tog fantastičnog svijeta i stvarnog svijeta, čuvaju netaknutu svoju spiritualnost u odnosu prema svojem zajedničkom početku, a to je Bog.
Kako nas obavještava sam D. u poslanici Can Grandu della Scala, u djelu La Divina Commedia treba razlikovati historijski ili doslovan smisao od simboličkoga. U doslovnom smislu spjev prikazuje D-ovo putovanje u prekogrobna carstva. D. silazi u Pakao, »žalosnu dolinu u ponoru«, koja se rastvorila u unutrašnjosti Zemlje uslijed pada buntovnog anđela Lucifera, koji je izdubao jamu, srušivši se sve do središta svemira. Odatle D. prelazi po jednom mračnom puteljku u sjevernu hemisferu i uspinje se na brdo Čistilišta, koje se uzdiglo iz vodâ, kad se zemlja povukla pred Luciferom, dok je padao. Na vrhu planine zeleni se bujna šuma Zemaljskog raja, koja u obrnutom smjeru odgovara onoj tamnoj, divljoj šumi, u kojoj je D. zalutao i započeo svoje putovanje. Iz Zemaljskog se raja D. uspinje sve do Empireja, neba božanskog mira, neba Božjeg. Silazi u beskrajne dubine stvarnog svijeta, prolazeći kroz devet nebesa, koja, u svom kružnom kretanju, obuhvaćaju Zemlju.
Budući da je u svijetu, koji je stvorio Bog, sve ono, što postoji, dobro, onda je zlo negacija dobra; nebivstvovanje, praznina, bezdan i ništavilo. Zlo, koje D. prikazuje kao prazninu u svemiru, predstavlja ponor bola i očaja — pakao. I zaista, zlo je materija, koja nas to više obavija i steže, što više duh odbija ljepotu onoga, što postoji. Ono pak zlo, simbolizirano u brežuljku Čistilišta, nije drugo do materija, koja ograničuje beskrajne vidike, za kojima duh čezne.
Doslovno uzevši, D. izlazi iz svijeta živih i ulazi u svijet mrtvih. U prenesenom pak smislu on izlazi iz tjelesnog svijeta i ulazi u vječni svijet, u carstvo duša. Svaka duša, koju u njenoj biti može prozreti samo Bog, postaje tu za D-a živi misterij, koji on upoznaje u onoj istoj mjeri, u kojoj ga i pjesnički doživljuje i prikazuje. Pjesnička je to svijest, koju D. uzima kao temelj svom stvarnom djelovanju, u vezi s ljepotom, za kojom teži, pošto joj se divio i veličao je u ranoj mladosti u osobi svoje Beatrice.
Tu pjesničku svijest, svojstvenu svakom čovjeku, D. utjelovljuje u Vergiliju, koga mu je blažena Beatrice, nadahnuta Providnošću, poslala u pomoć, i koga on uzima za svog vodiča. Tako mu je omogućeno da izađe iz divlje šume, u kojoj svaki čovjek, zatvoren u svojoj materijalnoj individualnosti, živi životom, koji je sličan životu biljaka i divljih životinja. U toj se šumi D. ne bi mogao uspeti uz brijeg sreće, za kojom je težio svim svojim snagama, jer su ga u tome sprečavale tri osnovne strasti, što ključaju u svačijem srcu: strasti vegetativnog i animalnog života, i treća, još teža, strast nasljedne oholosti.
Simbolički put D-ov predstavlja, doslovno uzevši, neprestano ulaženje u predjele vječnosti, koje je uistinu neprestano uspinjanje k svjetlosti. I doista, D. ulazi sve dublje i dublje u središte svijeta, uživljavajući se s ljubavlju i žarom u boli i sukobe, borbe i nade, u sva razočaranja, koja oduvijek sačinjavaju ljudsku povijest; upoznaje međutim i sebe i druge, i pomalo se moralno usavršuje.
D-ovo je doživljavanje iznad svega pjesničko. On stvarno silazi u ponor zla. Ulazi u carstvo pravih mrtvaca, ali zato, da ih ponovo dozove u svijet, u kojem sam živi, a da bi i sam koji čas proživio s njima. D. osjeća živo i duboko težak i bezizlazan život, što ga oni provode u vječnosti, bez sunčanog svijetla i bez dragih životnih iluzija. To je misterij bola, koji D. shvaća po onom općem zakonu, koji se nalazi u suštini svakog bića.
Čovjek po prirodi teži za ljepotom, dobrotom i istinom, ali promaši svoj cilj, ako se prepusti osjećaju kao Francesca da Rimini, ili silama sjetilnog života kao Ciacco i Filippo Argenti, ili pak samoj volji kao Farinata degli Uberti. Čovjek je stvorenje, obdareno razumom, ali ako razum podredi volji, moći, koja je sama po sebi slijepa, past će u pretjerano samoljublje kao Pier della Vigna, ili u surovu oholost kao Capaneo; volja će pak kobno prijeći u službu niskih čuvstvenih snaga i nagona. Ako pak razum — ta moć, koja teži za uvijek novim spoznajama — nadvlada volju, čovjek će doći do toga, da prezre vlastiti život i život drugih, zatvarajući se sve više u neki životinjski egoizam kao Odisej i conte Ugolino.
D. promatra čovjeka u njegovoj materijalnoj individualnosti u toku opće povijesti. S bolom vidi, kako čovjek gubi svoju božansku sliku, kako propada u materiju i postaje nalik životinjama, biljkama i kamenju; pada pod vlast sudbine, pod vlast svemirskih i prirodnih snaga, izvrgnut tajnim moćima i zakonima, koji vladaju svijetom tjelesa. Međutim, samilost, srdžba, prezir i proklinjanje dovode D-a do spoznaje krhkosti naše čovječje naravi. I dok intenzivno proživljava bol, strasti i uspomene na događaje, koje je svaka duša ponijela sa sobom u vječnost, on, koji misli na svoju domovinu, osjeća potrebu za poretkom, koji bi disciplinirao golemu ljudsku porodicu. On svim žarom teži za takvim poretkom, koji bi čovjeka, zatvorenog u njegovoj materijalnoj individualnosti, preobrazio u čovjeka predanog životu razuma, intelektualnim i moralnim krepostima.
D. stiče novo iskustvo uspinjući se strmom planinom Čistilišta. Tu ljudsko biće izlazi iz svoje materijalne individualnosti i radi na vlastitom usavršavanju. Izgrađujući se potpuno slobodno, prema zahtjevima svoga unutarnjeg života, a u skladu sa zahtjevima društva, čovjek ispoljava sposobnosti svoga duha: u glazbi i pjevanju (epizoda Caselle), u ljubavi (Pia de’ Tolomei, Sordello), u opreznosti i mudrosti (dolina Vladarâ). Pravo je Čistilište carstvo usavršavanja, jer samo neprestano pročišćavanje volje, poniznost i velikodušnost, blagost i jakost, jednostavnost, umjerenost i čistoća mogu dovesti čovjeka do savršenstva.
D-ovo se doživljavanje sastoji u tom, da on intenzivno oživljuje najreprezentativnije likove, koji su nosili u sebi taj red; on te likove približuje samom sebi s veseljem, da s njima živi, da s njima bude u vezi. Za D-a je to neprestano uspinjanje k savršenstvu, uspinjanje, koje neprestano prati svijest o našim ljudskim slabostima i našoj krhkosti, pa je ono zato prožeto osjećajem potrebe za uzajamnim sažaljenjem i međusobnim razumijevanjem. Nalazimo se u carstvu, gdje svatko spontano otkriva sama sebe, kao istinu, koju jedino ljubav poznaje: ona ljubav, koja svezanih očiju ponire u svačiju dušu. To je ona istina ljubavi, koja se ponizno daje (Provenzan Salvani); istina ljubavi, koja ljubavlju popravlja i uzdiže (Guido del Duca), po jednom imanentnom razlogu, koji nosi u sebi (Marco Lombardo). Ta je ljubav i djelatnost i red; ljubav, koja se zato pretvara u žar i svijetlo poezije (Vergilije i Stacije) i očituje se na polju djelovanja kao mudrost (Forese), a na polju rada kao umjetnost, koja je širokogrudna dobrota (Bonagiunta) i umjetnost (Guinizelli i Arnaldo Daniello). Vođen Vergilijem, odnosno prirodnim razumom, D. upoznaje, kao osnovu svoga stvarnog djelovanja, zakon ljubavi; ta ljubav mu daje radost i dozvoljava mu, da sudi o borbama i neslozi, koje muče Italiju, da istakne potrebu pozitivnog zakona pravde i moralnosti, da postavi granicu između građanske i duhovne moći, da propovijeda ljubav prema bližnjemu i da se zalaže za to, da bogatstva služe općem cilju. Sve su to težnje svojstvene čovjeku, u koliko je on po prirodi određen za građanski život po vječnim zakonima, kojima su Rim i rimsko carstvo dali konkretan historijski izražaj. Kad se D. našao na vrhu planine Čistilišta, postao je mudar, i njemu više nije potreban vodič; sad on prosuđuje po prirodnoj sklonosti, sad zna mjeriti ljudske čine.
Zatim D. ulazi u bujnu, zelenu šumu, simbol Zemaljskog raja; to je raj unutrašnjeg mira i kontemplacije, koji označuje vrhunac ljudskog života. Ovdje D-a vodi Matelda, simbol mudrosti svetih knjiga, one mudrosti, koja je u sjaju stvorenog svijeta prepoznala Boga Stvoritelja, kojemu je evanđeosko ime Ljubav. Bog je Ljubav, ali ljubav, koja stvara, ljubav, koju gledamo i ljubimo nesamo u onoj ljepoti, koju je stvorila, već i ljubav, koja je na zemlju poslala Sina, da bi izvršio djelo ljudskog otkupljenja, da bi nas sve pozvao u svoje carstvo vječnog života, blaženstva i ljubavi.
Biće nad bićima je Ljubav, a i svako stvoreno biće je ljubav; takvu je ljubav D. osjetio na pragu svog života pred onom ljepotom, koju je upoznao i veličao u svojoj Beatrici. Tako, nakon dugog putovanja, D. ponovo nalazi sama sebe, onakvog, kakav je jednom bio; nalazi Beatricu na najvišim vrhuncima svoje duše, ondje, gdje je lebdio najčistiji san o ljubavi i sreći, procvao u njegovu dječačkom srcu. To su časovi miline i naivnosti, prirođene dobrote i iskrenog prepuštanja, časovi, što ih je D. doživio i iznio u djelu Vita Nuova, a koje sada, poučen iskustvom, smatra izgubljenim rajem svoje čovječje svijesti.
Uspomena na Beatricu, koja stvarno prebiva u njegovu srcu, kao da je sišla s neba, dovodi D-a do grižnje savjesti i do plača. Budući da je izgubio Beatricu, bio je zalutao. Ona ljepota, u kojoj je uživao, koja je pružila radost njegovu umu i srcu, nije mu služila kao vodič na putu života. Ali nakon grižnje savjesti i plača, promatrajući sada očima, u kojima je gorjela vjera, svoju Beatricu iz prošlih vremena, D. dolazi do spoznaje, da je ona još ljepša, jer u sebi nosi sjaj blažene duše, koja odrazuje svjetlost Boga.
Vergilijeva pouka je dovršena, i počinje pouka Beatrice. Mudrost pjesnika, koji u vidu slika upoznaje misterij čovjeka i dramu svog života kao stvorenja od puti i duha, tu mudrost pjesnika kršćanina, koji ponovno, kroz slike (per speculum in aenigmate) upoznaje Boga kao ljubav, koja stvara; po toj se istini dolazi do Boga, kad čak i ne bi postojalo nijedno drugo biće.
Drvo života — a Divina Commedia je njegov potpuni simbol — pokazuje svoje deblo u Zemaljskom raju. Njegovo se korijenje grana duboko u zemlji, a grane mu se pružaju u visinu, dopirući sve do neba. To drvo, koje predstavlja život duha u čistoj imanentnosti svoga djelovanja, nosi u sebi red Boga Stvoritelja. Taj red nisu poštivali Adam i Eva, i drvo je ogoljelo, nestalo je cvijeća i plodova. Ponovo se rascvalo i urodilo posredovanjem Krista, njegovim otkupljenjem. Svaka će moć, bilo duhovna ili svjetska, griješiti protiv pravde, protiv sebe i Boga, ako se udalji od tog reda, jer joj je bila otkrivena istina, da spozna Onoga, koji pokazuje put ka spasu i blaženstvu.
Na vrhu Čistilišta, na granici neba i zemlje, D-u na polju spoznaje i ljubavi ne preostaje drugo, no da zamijeni vlastiti ja s božanskim ja, da bi se učinio nečim od Boga, quid Dei. Tada se povjerava Beatrici: onoj kršćanskoj mudrosti, koja u Bogu vidi početak i svršetak sviju stvari, u Bogu, koji potiče našu volju i naše čine. Temeljito pročišćen, zaboravivši na sebe i predavši se sasvim božanskom nadahnuću, D. se uzdiže nad ljudsku narav: zadobio je svoju dušu, gubeći je u rukama Boga, koji njome upravlja. To je spoznaja sv. Pavla: živim, ali ne živim ja, već Krist, koji živi u meni.
Doslovno uzevši, Raj je neprestano uspinjanje D-ovo za Beatricom, koja ga, od kruga do kruga, vodi kroz ostala nebesa do neba Božjeg. To neprestano uspinjanje sve više izoštruje pogled, čini ga pronicavim, tako da može gledati i beskrajni stvoreni svemir, gdje se Bog očituje kao um, koji svime upravlja, kao ljubav, koja slobodno stvara, kao mudrost, koja svaku stvar dovodi do završetka. Ali dok se D. uspinje, prilaze k njemu blažene duše, a u njihovu se liku i riječima Bog očituje kao milosrđe i dobrota (Piccarda), kao pravda (Justinijan i Romeo), kao ljubav (Carlo Martello), kao zanosno milosrđe (Folchetto), koje se očituje u djelatnom izgaranju (sv. Franjo) ili u blistavoj mudrosti (sv. Dominik), kao istina, koja se spoznaje u borbi za Krista, vršeći s ljubavlju pravdu i naslađujući se njome u pobožnom razmišljanju (Pier Damiano). Sve su to savršenstva, koja odgovaraju i stvorenju i stvoritelju, a Bog ih posjeduje u njihovu čistom netaknutom obliku, u beskrajnoj mjeri. Tad se, pomoću teoloških kreposti, D. uspinje na nebeski Jeruzalem, gdje prebiva Bog u tajni svog Božanstva, koje je otkrila riječ Kristova.
U prenesenom pak smislu Raj je radosna spoznaja onoga, što D. vidi očima, u kojima gori vjera onoga, što je uhvatilo dubok korijen u njegovu srcu. Ta mu spoznaja pomaže, da uredi svoj život među ljudima, s kojima živi, da snosi križ nepravednog prognanstva i teškog siromaštva, samo da očuva mirnu savjest.
U Raju nalazimo D-a u svoj njegovoj potpunosti: s njegovim dostojanstvom čovjeka i sa žarom vjernika. Polazeći od Boga, koji je prvi uzrok života, D. prosuđuje ljude i stvari u odnosu prema stvarnom i vremenskom redu. Odatle ono obilježje proročanstva, koje poprima uopće čitava Divina Commedia, a napose Raj, kada D., tumačeći historijske događaje kao djelo Providnosti, pretvara pojmove u apsolutno sigurne sudove. Duh milosti prožima pjesnika, i on, s čvrstom vjerom u Boga, s radošću očekuje bolju budućnost.
Ali ono, što D. proživljava i izražava u svom Raju, pjesničko je doživljavanje. Sav je Raj prožet vjerom u Boga, u onog Boga, koji je milost, koji silazi u nas i privlači nas k sebi, onoliko, koliko i mi njemu otvaramo svoje duše i primamo ga s veseljem, a pri tom osjećamo, kako u nama raste želja, da se s njim nađemo licem u lice i da tako dođemo na kraj transcendentalnom. No Boga ne možemo sveobuhvatno spoznati. On u nekom smislu uvijek ostaje onkraj granica naše spoznaje — tanquam ignotus.
Na krajnjim granicama svemira, kad pjesnik osjeća, da će se morati odreći svoje umjetnosti, D-u ne preostaje ništa do molitve. Tada se povjerava svom posljednjem vodiču, sv. Bernardu, koji je simbol mudrosti mistične kontemplacije, koja ga dovodi do toga, da osjeti Božanstvo u svim bićima i u svim pojavama. I D. vjeruje tada, da je vidio Boga u tajni Trojstva, jer, priznavajući je, osjeća u srcu beskrajnu milinu. Ali vizija milosti, koja mu je pružila božansku radost, bila je sama milost. Zabliještila je samo za čas, jer pjesnik odmah zatim uviđa, da je ponovo zahvaćen zamahom one »Ljubavi, koja pokreće sunce i ostale zvijezde«.M. C-a.
La Divina Commedia. Dante, skroman kao umjetnik, a ponosan kao čovjek, dao je svome remek-djelu naslov Comedia: Incipit comedía Dantis Alagherii Florentini nationis non moribus; božanskom ju je prvi nazvao Boccaccio (Vita di Dante), a taj je naziv zadržala trajno nakon mletačkog izdanja od 1555. Dok je unutarnji sadržaj djela stanje duše iza smrti, ono je po svom vanjskom izgledu opis putovanja od 7 dana (8.—15. travnja 1300), opjevana u 3 spjeva: Pakao, Čistilište, Raj. Već su u ranom srednjem vijeku postojali jednostavni i skromni opisi putovanja u drugi svijet (irske legende: Čistilište sv. Patricija, Vizija Tundala, Plovidba sv. Brandana; u Italiji, na latinskom: Vizija Alberika, i na talijanskom: O paklenoj Babiloniji i O nebeskom Jeruzalemu od G. da Verona, Knjiga o trima pismima od Bonvesina de la Riva). Ipak je D. sam sebi bio preteča, kad je u djelu Vita Nuova, nakon jedne tajanstvene vizije, razmišljao o tome, »da dostojnije progovori o Beatrici«. Neki drže, da je djelo počeo pisati 1307, a drugi misle, da to nije bilo prije smrti Henrika VII. (1313); svakako Danteov se život od toga časa identificira s poemom, postaje glas o spasenju i preporodu ljudi.
U D. C. svemir je zamišljen u skladu s vjerom i sa znanošću onoga vremena, a sva je građa iznesena na strogo geometrijskoj osnovi s najvećom jednostavnošću i snagom. Kao u djelu Vita Nuova, tako se i u D. C. sve usredotočuje u brojevima 3 i 9, simbolu Božanstva; međutim, parni broj 10 bolje predstavlja božansku savršenost: svaki, dakle, od tri spjeva sastavljen je od 33 pjevanja, a sa jednim uvodnim pjevanjem pred prvim spjevom čitav poem ima 100 pjevanja. Svaka strofa ima po 3 stiha (srokom povezana tercina), a svaki spjev završava riječju »stelle« (zvijezde). Taj se strogi red, značajan za D-ov genij, očituje i u arhitekturi triju carstvâ: Pakao, provalija nasuprot nastanjenoj sjevernoj polutki, dopire sve do središta Zemlje, a tu je, na najudaljenijem mjestu od Boga, prikovan Lucifer za vječna vremena. Na suprotnom kraju Jeruzalema nalazi se brdo Čistilišta, nastalo od one zemlje, koja se od užasa povukla u času, kad se Lucifer u nju strmoglavio s neba; stoji osamljena usred voda južne polutke, a na njenu se vrhuncu zeleni božanska šuma Zemaljskog raja. Nepomična je Zemlja u središtu Svemira, a oko nje se vrte nebesa, koja pripadaju svakom pojedinom od 7 planeta; još više gore nalazi se nebo zvijezda stajaćica, prvo pomično nebo i konačno nebo čiste svjetlosti, Empirej, gdje prebiva Bog.
U Paklu su grešnici raspoređeni prema tome, da li grijeh proizlazi iz neumjerenosti, nasilja ili prijevare; u Čistilištu su pokajnici, prema tome, da li su težili k zlu odnosno k dobru sa suviše ili s premalo revnosti; u Raju su pak blaženi podijeljeni u »saeculares, activi, contemplativi«. Dante je u poemi kao neki posrednik između zemlje i prekogrobnog svijeta. Razgovara s dušama, a s osuđenima se višeput i prepire ne slažući se s njihovim idejama i osjećajima; jedne prezire, druge sažaljuje; od blaženih duša Beatrice i Cacciaguide saznaje, u obliku proroštva, svoju budućnost i budućnost svijeta.
D. C. je također najneposredniji i najsintetičniji spomenik moralnog, znanstvenog i povijesnog života srednjega vijeka; snažno jedinstvo duha dominira tim umjetničkim prikazom, koji u svom alegoričkom smislu sadržava povijest pjesnikova ispaštanja i savršenstva (od časa, kad je zalutao u šumi, pa do onog, kad je ugledao Boga), a u svom moralnom smislu daje čovječanstvu primjer vječnih istina. Poem je bogata simbolima: šuma — zlo, brijeg — krepost, sunce — milost, Vergilije — savršen ljudski razum, Beatrice — objavljenje božanskog znanja, sv. Bernard — kontemplacija. U stvaranju toga svijeta D. se služi i biblijskom prethistorijom i klasičnom antikom i mitologijom. Tu su čuveni likovi svetaca, junaka, pjesnika: Vergilije, Sordello, Stacije, Justinijan, Eneja, sv. Pavao, sv. Franjo, sv. Dominik, sv. Petar, pa zatim brojna imena, mnogi osvrti na glasovite, a i na nepoznate nam ljude: Gvelfi i Gibelini, Bijeli i Crni, pristaše Cerchija i pristaše Donatija, Carlo di Valois, Cangrande, Bonifacije VIII., Henrik VII. Bogat je mislima i filozofijom, koja se oslanja na sistem sv. Tome; neodoljiv politički žar pretvara se često u paklene muke Dantea, koji se smatra »exul immeritus«, pa nalazi oduška u napadanju na pape, kraljeve i careve, sve u želji za mirom i jedinstvom svijeta pod znakom Rimskog orla i ključeva sv. Petra. U D. C. Dante ne pruža primjer povratka k Bogu pomoću razuma, već povijest duhovnog revolta protiv pokvarenog svijeta. U toj velikoj drami sudjeluju svi glasovi čovječanstva, glas razuma, srca i umjetnosti, a protagonista je jedna anđeoska žena: Beatrice, koja je pjesnika opominjala »na vratima mrtvih« i koja će ga dovesti sve do najvišega neba, da mu se konačno nasmiješi u slavi blaženih. Čudesan sklad motiva: u Paklu mržnja, bijes, vika, kletve, ili pak mračna tišina strašnija od smrti; u Čistilištu blagi, nostalgični osjećaj onoga, koji »ide srcem, a tijelo ga zadržava«; u Raju svjetlost, pokret, zvukovi. Izvanrednom su finoćom birane boje, što ih taj majstor mjere prilagođuje pojedinim krajolicima, mijenjajući prema prilikama izgled prirode, sad jezovite i burne, sad pak blage i vedre kao u proljeću. Nenadmašivim umjetničkim darom D. iznosi sve treptaje ljudskog srca; poput živih ljudi Danteovi mrtvaci govore, misle, trpe, uživaju, triumfiraju, tako strastvena Francesca, blaga Pia, nježni Cavalcanti, ponosni Farinata, očajni Ugolino, anarhični Capaneo, sjetni Manfredi, ljupka Piccarda, prijazni Cacciaguida. D-ova čovječnost i poezija snažno se ostvaruju neprestanim duhovnim naporom, kadrim da stvara sve, što hoće. Ta se snaga očituje u lirskim momentima (Era già l’ora che volge il disio), u epskim (Poscia che Costantin l’aquila volse), u riječima gorke ironije (Godi, Fiorenza, poi che se’ sì grande), u žučnim grdnjama (Ahi, serva Italia, di dolore ostello). — U posljednjem spjevu pjesnik i vjernik dodiruju krajnje granice stvaralačke sposobnosti, dosegavši vrhunac u divnoj molitvi sv. Bernarda, — u molitvi upućenoj Djevici Mariji: »Vergine madre, figlia del tuo figlio«. Dotjeranost i snaga D-ova stila proizlazi iz duboke intuicije vrijednosti riječi kao najljepšeg dara, koji je čovjek primio od Boga. D-ov je jezik uvijek bitan dio živog organizma, tako da živi talijanski jezik, koji je u njegovo doba bio već razvijen i izgrađen, u D. C. postiže najveću izražajnu snagu. Iako je građa tako opsežna i tako uzvišen cilj tog poema od 14233 stiha, koji je najsažetiji u svjetskoj književnosti, bila je ipak uslišana pjesnikova molba Muzi: »Paia tua possa in questi versi brevi!«G. D.
BIBL.: Le Opere di D., testo critico della Società Dantesca Italiana priredio M. Barbi..., Firenca 1921; Società Dantesca Italiana, Edizione nazionale delle Opere di D.: vol. I., La Vita Nuova, ediz. critica, priredio M. Barbi, Firenca 1932, vol. IV.—V., Il Convivio priredili G. Busnelli i G. Vandelli 1934. vol. VI., De vulgari Eloquentia priredio A. Marigo, 1938, La Divina Commedia, testo critico, priredio M. Casella, Bologna 1923; La Div. Com. prir. D. Guerri, Bari 1923; najbolja su izdanja s komentarom: T. Casini, 6. izd. A. Barbi, Firenca 1938; F. Torraca, 5. izd. Rim 1921; G. A. Scartazzini, 10. izd. G. Vandelli, Milan 1941; C. Steiner, 5. izd., Turin 1931; D. Provenzal, Milan 1938; C. Grabher, 5. izd. Firenca 1940. — La Vita nuova s komentarom: T. Casini, 3. izd. Firenca 1910, i N. Sapegno, Firenca 1931. — Rime, s komentarom: G. Contini, Turin 1939. — Il Convivio, s komentarom: V. Piccoli, Turin 1927; De vulgari eloquentia, s komentarom i talij. prijevodom: G. L. Passerini, Firenca 1912; De Monarchia, s komentarom i talij. prijevodom: G. L. Passerini, Firenca 1912; Epistolae, s talij. prijevodom: Ar. Monti, Milan 1921.
LIT.: Bullettino della Società dantesca italiana, Firenca 1890—1921; Studi danteschi, Firenca, od 1921 dalje; zbornik rasprava i predavanja Lectura Dantis, Firenca od 1900 dalje; G. A. Scartazzini, Dantologia, 3. izd. Milan 1906; N. D. Evola, Bibliografia dantesca (1920—1930), Firenca 1932; I. Del Lungo, Dal secolo e dal poema di D., Bologna 1898; N. Zingareli, Dante I.—II., 2. izd. Milan 1931; M. Barbi, Dante, Firenca 1933; Isti, Problemi di critica dantesca, I.—II., Firenca 1934— 1941; I. De Sanctis, Pagine dantesche, izdao P. Arcari, Milan 1921; E. D’Ovidio, Nuovi studi danteschi, I.—II., i Versificazione romanza, II.—III., u novom izd. njegovih Opere III.—V., IX., 2.—3., Napulj 1932; G. Carducci, Opere I., VIII., Bologna; F. Torraca, Studi danteschi, Napulj 1912; Isti, Nuovi studi danteschi, Napulj 1921; V. Rossi, Saggi e discorsi su D., u Scritti di critica letteraria I., Firenca 1930; U. Cosmo, Vita di D., Bari 1930; E. G. Parodi, Poesia e storia nella Div. Com., Napulj 1921; K. Vossler, Die Göttliche Komödie I.—II., 2. izd. Heidelberg 1925, u talij. prijevodu La Div. Com. nella sua genesi, I.—II., 2. izd. Bari 1927; B. Croce, La poesia di D., 4. izd. Bari 1940; G. Gentile, La filosofia di D., u knjizi D. e Manzoni, Firenca 1923; L. Russo, Problemi di metodo critico, Bari 1930; A. Solmi, Il pensiero politico di D., Firenca 1922; F. Ercole, Il pensiero politico di D., I.—II., Milan 1926—27; G. Papini, D. vivo, Firenca 1933; F. Maggini, Introduzione allo studio di D., Bari 1936; Biagi, Passerini, Rostagno, Cosmo, La Div. Com. nella figurazione artistica e nel secolare commento, I.—III., Turin 1924—39; P. Schubring, Illustrationen zu Dantes Götlicher Komödie, Italien. 14. bis 16. Jahrh., Beč 1930; M. Besso. La fortuna di D. fuori d’Italia, Firenca 1912; A. Farinelli, D. in Spagna, Francia, Inghilterra, Germania, Turin 1922; Th. Ostermann, D. in Deutschland: Bibliographie (1416—1927), Heidelberg 1929.M. D-ić.
Dante i Hrvati.
1. Dante prema Hrvatima. — Učeni D. znao je i za Hrvatsku. Pri kraju naime svoga vizijskog puta, malo prije no što će ugledati samo Božanstvo, duboko ganut velikom ljubavi, koju mu iskazuje sv. Bernardo, i sav u treptavom ushitu na pragu svoga cilja, izražava to svoje duševno stanje poredbom: osjećao se kao hrvatski hodočasnik, kad napokon ugleda toliko željeno Isusovo lice utisnuto na ubrusu Veronike, što se čuva u crkvi sv. Petra u Rimu.
Quai è colui che forse di Croazia viene a veder la Veronica nostra i t. d. (Raj, XXXI. pjev., 103—111).
Ma da je pri tom mislio više općenito na hodočasnika iz neke daleke zemlje, kao što je Hrvatska, i ma da je ta poredba slična dvjema prethodnima u istom pjevanju (31—36, 43—45), D. je time pokazao da se na početku 14. st. i u Italiji znalo za ime, geografski položaj i kršćansku vjeru Hrvatske. Imenujući Hrvatsku D. je usput pridonio, da se njezino ime pronese po svijetu. On je jamačno znao i nešto o prilikama u Hrvatskoj, jer je bio prijatelj Anžuvinca Karla Martela, koga su hrvatske velmože htjeli dovesti na hrv.-ugar. prijestolje i s kojim on dugo razgovara u Raju (Raj VIII); njemu su tako bile poznate i neke pojedinosti iz skore prošlosti susjednih nam zemalja, iz Ugarske i Raške (Raj XIX. 140—43). Tu su D-ovu poredbu u vezi s Hrvatskom neki tumačili na različne načine, ponekad i zlonamjerno.
Još se jedno mjesto u Komediji odnosi na Hrvate: u Čistilištu (XXX, 87) D. sjeveroistočne hladne vjetrove nazivlje »venti schiavi«, t. j. vjetrovi što dolaze iz Schiavonije, preko Jadrana; onako kao što će 2 vijeka kasnije Lodovico Ariosto u epu Orlando furioso (IV, 11) za Jadransko more kazati »Mare schiavo«.
U raspravi De vulgari eloquentia D. se osvrće na sve jezike u Evropi, a osobito na romanske i na talijanska narječja. Nigdje ne navodi sredovječni romanskodalmatinski govor, niti među talijanskim narječjima ne spominje govor istočnih obala Jadrana (osim istarskog). To odgovara onome, što on kaže u Komediji o istočnim granicama Italije: »Carnero—ch’Italia chiude e suoi termini bagna« (Pakao IX, 133—114), što je donekle odgovaralo ondašnjoj predaji. D. zna i za hrvatski jezik, jer u istoj raspravi spominje i »Schiavones«, koji, kaže, nastavaju prostor između ušća Dunava i zemalja talijanskog jezika.
2. Odjeci u hrvatskoj književnosti. — Danteov je genij našao odavna odjeka po cijelom kulturnom svijetu pa i kod nas. Zbog svojih rijetkih odlika bila je Božanska Komedija među prvim tiskanim djelima u Italiji (I. izd. 1472) i ona je što u originalu, što u prijevodima u stihu i u prozi doživjela toliko izdanja i na toliko jezika kao malo koje djelo svjetske književnosti. I baš je jedan naš Dubrovčanin, Dobrič-Dobričević (Bonus de Boninis) s Lastova, tiskar i knjižar izdavač, prvi priredio sjajno, drvorezima ilustrirano izdanje Komedije u velikom folio formatu (Brescia 1487).
Od trojice talijanskih pjesnika u 14. st. kod nas je u starije doba najviše odjeka imao lirik Petrarca, manje
duboki Dante, a najmanje vedri pripovijedač Boccaccio. Znamo, da je Marko Marulić u svojoj knjižnici imao Boccacciov životopis Dantea (Trattatello in laude di Dante), a nema sumnje, da je poznavao i Komediju. Mavro Vetranović se očito ugledao u D-ov poem u svom alegoričkom spjevu Piligrin, gdje je opisan put čovjeka u vječnom traganju za srećom i smirenjem. Vetranović slijedi D-a u općoj zamisli i u ponekim prizorima, ali se u načinu obradbe i u duhu odvaja od njega. Po prilici u isto doba Petar Zoranić piše u Ninu pastirski roman Planine (1536), u kojem prikazuje svoj alegorički put u planine, da se očisti »ljubvenoga betega«; on se osobito na početku puta ugleda u D-ov Pakao. U pjesničkoj »viziji« Zadranina Jurja Barakovića Vila Slovinka (Mleci 1614) opažaju se također tragovi Božanske komedije, osobito u prikazivanju pakla. Napokon, na prijelazu iz 17. u 18. st., Splićanin se Jeronim Kavanjin koristio D-ovim djelom u svojoj enciklopedičnoj »velepjesni« Bogatstvo i uboštvo pri opisivanju pakla i raja (20—30 pjev.) i u različitim reminiscencijama, koje on obično nepjesnički izobličuje. Od spomenute četvorice starih pisaca hrvatskih nijedan se nije dublje uživio u Danteov pjesnički svijet; njihovi su pogledi na svijet bili drukčiji, kod njih je bilo više fantastičnosti i humora negoli mistike i pjesničke snage. Zato su svi ti odjeci D-ove svete pjesni više vanjske naravi i površni, odnose se većinom na D-ovu konstrukciju prekogrobnog svijeta, na pojedine reminiscencije, opise i prizore, na opću zamisao djela.
Nakon Kavanjina ne nalazimo tragova velikog Firentinca u našoj književnosti sve do sredine 19. st., kad se počinju javljati i prvi hrvatski prijevodi njegovih stihova.
Kad se 1848 Medo Pucić našao u Ravenni na D-ovu grobu, ispjeva mu zanosnu pjesmu, u kojoj mu se jada na udes svoga naroda. Pucić je uputio D-u i jedan pjesnički pozdrav o 600-toj godišnjici njegova rođenja (novosadska Danica 1865); ta je pjesma izašla dvaput i na talijanskom (1866 i 1906).
Koliko god je Preradovićev spjev Prvi ljudi (1862) originalno djelo, opis njegova raja zemaljskog podsjeća na Danteov, koji je on jamačno poznavao, jer će malo zatim prevesti dva prizora iz njegova Pakla.
Alegorička vizija Objavljenje Dubrovčanina Luka Zore (Slovinac 1883—4 i pretiskano na Rijeci 1899) radi svoje tendencije i satire više manje je duhovita parodija negoli imitacija Božanske Komedije. Zanimljiva je kao pokušaj, da se D-ova poezija primijeni na naše narodne prilike. Sličan je neuspjeli pokušaj Hrvatski pakao (Split 1882), spjev Ivana K. Ostojića u kojem on trpa u pakao narodne izdajice.
Tek se u posljednjem deceniju prošlog stoljeća opaža jači odjek D-a u našem pjesništvu. A. Tresić Pavičić je prvi dublje osjetio D-a i najviše mu se približio (Nove pjesme 1894, Valovi misli i čuvstva 1903, prijevodi 1893— 98). Zatim je V. Nazor svojom pjesmom Dante, u kojoj ga, ojađen na naše prilike, oslovljuje »oče Dante«, pa svojim dugogodišnjim prevođenjem D-ovih stihova pokazao, kako se uživio u pjesnika Firentinca i kako ga cieni.
U novije se vrijeme kod nas više piše o D-u, ne samo u vezi s izdanjima hrvatskih prijevoda (na pr. I. Andrović, I. Kršnjavi). M. Šrepel (Preporod u Italiji, Zagreb 1889) bavi se D-ovom pojavom, ali ne pokazuje, da izravno poznaje njegova djela. Osobita mu se pažnja posvetila o 600-toj godišnjici njegove smrti 1921. Prigodni broj posvetio mu je časopis Kritika s prilozima Iva i Luja Vojnovića, V. Nazora, N. Polića, M. Begovića i s reprodukcijama slika S. Botticellija, Andree del Castagno, D. C. Rossettija; Hrvatska Prosvjeta s prilozima Lj. Marakovića, S. Petrova, A. Sassa i dr. Savremenik tada objavljuje predavanje »Dante« Luja Vojnovića, pa članak »D. i politika« od J. Nagya i reproducira nekoliko ilustracija Komedije od Jurja Klovića. Tada je I. Kršnjavi održao u Zagrebu tri predavanja o Božanskoj Komediji. U splitskom Novom Doba izlazi članak »D. A. u našoj književnosti« od A. Petravića (pretiskan u Četvrtim studijama i portretima, Split 1923), a Marko Car piše prigodan esej »Riminska nevesta«. U toj prigodi izlazi u Gorici odličan zbornik priloga Dante, koji je izdao A. Res. Zatim Vinko Vitezica objavljuje poredbenu studiju Francesca da Rimini u ital. književnosti (1929), V. Nazor, proučavajući D-ov endecasilabo u vezi s našim metričkim pitanjima, piše raspravu O hrv. jedanaestercu (Rad HA 252, 1935), da pokaže, »da bismo i mi mogli, ako je Bog i u nama, graditi stihove ne samo kao Goethe no kao i Dante«. Između 1932 i 1939 M. Deanović predavao je više puta o D-ovoj poeziji s projekcijama ilustracija G. Doréa u Zagrebu i drugdje. Tin Ujević piše o arapskom utjecaju na D-a (Obzor 1934, 259), Marko Car u svojim Esejima (1936) nanovo izdaje dva članka o Komediji. U Obzoru 1936—37, Hrv. Dnevniku 1938, Književnim Horizontima 1938, Jadranskom Dnevniku 1937 i Hrv. Smotri 1938 V. Lozovina, R. Lenac i B. Poparić interpretiraju Danteove stihove, u kojima spominje Hrvatsku, a Hrv. Prosvjeta 1939 donosi dva članka S. Raca u vezi s Komedijom.
Bilo je pokušaja, da se s D. C. dovedu u vezu neki motivi spjeva i naših narodnih pjesama (Th. Keightley, N. Tommaseo, J. Skerlić, N. Banašević, I. K. Ostojić, A. Cronia), ali to su zasad samo nagađanja.
D-ova je Komedija nadahnula i mnoge likovne umjetnike, među kojima su i dva hrvatska slikara: Juraj Klović iz Hrvatskog Primorja, renesansni minijaturist 16. st., ilustrira Danteov Raj, a na početku našeg vijeka Mirko Rački u nizu slika dosta samovoljno interpretira poeziju svih triju dijelova Komedije.
3. Hrvatski prijevodi. Prvi je hrv. prijevod iz Komedije (iz 33. pjev. Pakla) izašao 1844 u zadarskoj Zori Dalmatinskoj od nepoznata prevodioca, a prvi nam je poznati prevodilac Komedije Stj. Ivićević iz Makarske. Zanimljivo je, da već 1835 Stanko Vraz kao student u Gracu prevodi na slovenski ulomak iz Pakla (V. Deželić, NVj. 30, 1921). Zatim se redaju brojni prijevodi J. Sundečića, Stj. M. Ljubiše, P. Preradovića (Vijenac II. 1870), Drag. A. Parčića (Glavotok, Krk 1875), T. Maretića (Vijenac X., 1878), Stj. Buzolića (Vijenac XX., 1888, Prosvjeta I., 1894), M. Begovića (zadarski Narodni List), I. Cabrića (Glasnik Matice Dalmat. II., 1902), V. Lozovine (Glas Matice Hrv. IV., 1909). Od svih su dotadašnjih najbolji prijevodi A. Tresića Pavičića (Vijenac XXV., 1893, Novi Vijek I—II., 1897—98), prvi u metru originala. G. 1897 izlazi u Zadru prijevod cijelog Pakla od Stj. Buzolića u deseteračkoj rimovanoj tercini s ilustracijama G. Doréa, a 1910 u Kotoru prvi hrv. prijevod cijele Komedije od biskupa Frana Tice Uccellinija pod naslovom Divna Gluma u istom metru kao i Buzolićev, s uvodom i komentarom; ma da je vjeran, Uccellinijev nam teški prijevod ne daje punu pjesničku sliku izvornika. U isto je doba Iso Kršnjavi objavio prijevod u prozi cijele Komedije u izd. MH (Pakao 1909, Čistilište 1912, Raj 1915) s uvodom i razjašnjenjima, te je D-ovo djelo učinio pristupačnim velikom broju naših čitača (2. izd. izašlo je s ilustracijama M. Račkoga: Pakao 1919, Čistilište 1938, Raj 1939). I. Andrović svojom je parafrazom Božanstvena Komedija pučki protumačena, I. Pakao (Gorica 1921) pokušao još više popularizirati, a 1929 izlazi prepjev cijele Komedije od Dr. Stanojevića s uvodom V. Vitezice i ilustracijama M. Račkoga.
V. Nazor, koji od 1917 objavljuje pojedine ulomke (iz Pakla, Hrv. Prosvjeta 1917—18, Omladina 1918, Kritika 1921; iz Čistilišta, Hrv. Prosvjeta 1929), 1943 izdaje prijevod cijelog Pakla s komentarom i pogovorom I. Hergešića (MH) u nerimovanim dvanaestercima, pjesnički i dosta vjeran. Neke je prizore iz Pakla izvrsno preveo M. Kombol u metru izvornika (Književnik I., 1928; Hrv. Kolo XIV, XV, XVII., 1933—34—36; M. Kombol, Primjeri iz stranih književnosti, Zagreb 1935; Delorko i Nizeteo, Talij. lirika, Zagreb 1939), a neke je ulomke iz Raja objavio M. Pavelić (Iz duhovne lirike, Zagreb 1937 i u cit. T. lirici).
Osim Komedije, čini se, da kod nas nijesu prevodili druga Danteova djela. Samo je iz Vita Nuova njegov sonet »Tanto gentile e tanto onesta pare« preveo M. Kombol (cit. Talij. lirika 1939) i V. Nazor (Novosti 1940), a Marko Soljačić tri prve kancone (Hrv. Prosvjeta IX. 1922).
Ma da mi još nemamo dobrog pjesničkog prijevoda cijele Komedije, ipak su kod nas malo koga pjesnika toliko prevodili. Poređujući te prijevode iz različitih doba može se slijediti i jezični razvoj pjesničkog izraza hrvatskog.M. D-ić.