ALBIGENZI, heretici (katari), zvani prema glavnom središtu, južnofrancuskom gradu Albiju. Njihova pojava znači prvi narodni pokret protiv zapadne crkve, to opasniji, što se tu Rim sukobio ne s nesređenim gomilama, nego sa čvrstom organizacijom, koja je imala kao i on svoje biskupe, đakone i sinode. Stroga je askeza davala »savršenima« (perfecti) sigurnost vječnoga spasa, a obični su vjernici (credentes) mogli ipak živjeti svakidašnjim životom, odgađajući consolamentum (krštenje rukopolaganjem), kojim se savršenstvo stjecalo, makar i do samrti. Premda je herezija već u 12. st. osvojila cijelu grofoviju toulousku, te je i sam grof Rajmund VI. imao uza se uz katoličkoga biskupa još i svećenika-heretika, to se Rim ipak dugo ograničavao na propovijed i izopćivanje. Tek kad je 1208 ubijen papin legat Rajmund de Castelnau, Inocencije III. proglasi križarski rat. Kako je obećao učesnicima već za 40 dana vojničke službe iste povlastice kao i križarima, koji su išli u Palestinu, to se skupila velika vojska naročito iz sjeverne Francuske pod vodstvom papina legata Arnolda Amalrika, opata samostana u Citeauxu. Počela je svoje djelo 1209 pokoljem stanovništva u Béziersu, zauzela nato Carcassonne i predala osvojenu zemlju Simonu de Montfort. Nastavljajući rat do istrage sada pod njegovim zapovjedništvom, potisla je Rajmunda VI. do Toulouse. Uzalud je pohrlio 1213 kralj Petar II. Aragonski svome šurjaku u pomoć; kod Mureta ga je Simon pobijedio i ubio. Tako je pala i Toulouse. Rajmund je morao pobjeći u Englesku, a lateranski ga je koncil 1215 zauvijek svrgnuo s prijestola i postavio na njegovo mjesto Simona, zadržavši za Raj mundova istoimenoga sina samo ono malo, što još nije bilo osvojeno. No kad se Rajmund VI. vratio, Toulouse mu otvori vrata, a Simon pade 1218 kod opsade. Slijedećih godina izgubi njegov sin Amalrik komad po komad očeve baštine; napokon se 1224 odreče svojih prava u korist francuskoga kralja Luja VIII. Taj doduše umrije već 1226, ali su se njegove čete borile dalje, dok Rajmund VII. nije bio tako iscrpljen, te je Pariskim ugovorom od 1229 ustupio glavni dio svojih zemalja francuskoj kruni.

Tako je bila dvadesetogodišnjim ratom istrebljena herezija; uništeni su bili i prkosni južnofrancuski feudalci; pobijediše crkva i francuski kralj, koji je tu prviput prodro do Sredozemnoga mora. Ali naličje tih pobjeda bijaše slom bogate provansalske kulture, koje su trubaduri i vitezovi bili dotada uzor evropskom društvu od Engleske do Sicilije.

LIT.: P. Alphandéry, Les idées morales chez les hétérodoxes latins au début du XIIIe siècle, 1903; A. Luchaire, Innocent III. t. II. (La croisade des Albigeois), 2. izd., 1906; E. Holmer, The Albigenzian or Catharist heresy, a story and a study, 1925; Gui Bernard, Manuel de l’Inquisiteur, I. sv., 1926; J. Guiraud, Histoire de l’Inquisition au Moyen Âge, 1. sv., (Cathares et Vaudois), 1935.