ČENGIĆI, stara begovska porodica, podrijetlom iz Azije, u Bosni naseljena od 1550. Isfendijarbeg prvi je po imenu poznati član ove porodice, a prvi put se spominje 29. III. 1498 kao moćan vazal dinastije Karamanovića u Pontu u Armeniji oko izvora Eufrata i Tigrisa. Kad je sultan Selim I. zauzeo one krajeve 1518, premjestio je Isfendijarbega i potomke mu u gradić Čangri (sjeverno od Ankare), po kome su u Bosni zvani valjda najprije Čangrlići, a onda Č. Kara Osmanbeg, prvi član ove porodice, došao je u Bosnu oko 1553 kao carski namjesnik. Njegova tri sina dobila su veliko imanje u Borijama na Zagorju (kotar Foča) i ondje se stalno nastanila. Jedan se brat zakući kasnije na Ustikolini, a drugi na Rataljima. Od ova tri brata potječu svi kasniji Č., koji se dijele na ove grane: Č. Rataljci, Č. Trešnje, Č. Hotovci, Č. Mrežice, Č. Presjeničani, Č. s Ustikoline, Č. s Jelašaca i Č. s Gatačkog polja. Neki se Č. odseliše iza 1878 u Tursku (Carigrad i Brusa), gdje im potomci još žive.

Č. su dali više znamenitih ljudi:

1. Ali paša, sandžakbeg na Hercegovini (1650—58), proslavio se u bojevima s Mletačkom za kandijskoga rata (1645—69). U istom svojstvu služio je u Zvorniku i Ćustendilu, a od 1661 kao beglerbeg u Temišvaru. Na tužbu raje pogubljen je 1663. Sva je prilika, da je on junak narodne pjesme Čengić Alibeg i Biserka, šćerca zadarskoga bana, tiskane u II. knjizi Hörmannovih Narodnih pjesama.

2. Bećir paša (I.) sa Zagorja bio je od 1732 sandžakbeg na Hercegovini. G. 1733/4 čuvao je s bosanskom vojskom Kefu na Krimu. G. 1736 otišao je kao serasker (vojskovođa) s Bošnjacima na rusko-tursko bojište i 14. V. 1737 poginuo u Oziji (Očakovu).

3. Bećir paša (II.) bio je muselim hercegovački u drugoj poli 18. st.

4. Dedaga (Derviš paša), sin Smailagin, rođen u Gacku oko 1814, bio je od 1851 serdžeda (poglavica) pandura na crnogorskoj granici. Umro krajem siječnja 1876 u Jablanici i pokopan u Konjicu. On je s Dragom Kovačevićem dijelio mejdan pred dvjema vojskama i pobijedio protivnika. To je ujedno zadnji mejdan u Hercegovini.

5. Durmiš paša, hercegovački alajbeg (1688—1703), a onda paša na Hercegovini. U toj službi poginuo je kod Dabrice 1716. Njegov sin Murat bio je također paša na Hercegovini, 1737 i 1738.

6. Džaferbeg, sin Bećir paše (I.), bio je 1771 muselim na Hercegovini, a 1777 kliški sandžakbeg.

7. Osman Mazhar paša, sin Dedagin, živio je od 1881 u Carigradu i ondje umro 1913. Bio je jedno vrijeme civilni adjutant vojvode Württenberga. U Nadi (1895) je obradio velike vezire iz naših krajeva, a na turski je preveo hrvatsku narodnu pjesmu o boju pod Banjom Lukom 1737 i tiskao je u Carigradu.

LIT.: Bašagić, Najstariji ferman begova Čengića, GIZM 1897; Šišić, Pogibija Smailage Čengića, Hrv. Kolo IV., 1908; Bašagić, Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci, Zagreb 1931; A. Olesnicki, Bosanska vojska pod zapovjedništvom Bećir paše Čengića u rusko-turskom ratu 1737, Rad 269, Zagreb 1940.H. K.

8. Smail-aga, * Jelašci (kot. Foča) oko 1780, poginuo na Mljetičku (Drobnjak) 5. X. 1840. G. 1814 postavljen je za muselima u Gackom u Hercegovini, a kupnjom je stekao čiflik u selu Lipniku, gdje se i nastanio. Iz ondješnje kule nadzirao je »vlaški put«, kojim su stočari iz Donje Hercegovine izgonili ovce u pašu na Zagorje; bio je to »kvasac Smail-aginom bogatstvu«. Istaknuo se u prvom srpskom ustanku i nekim ratovima, a 1831 priključio se Ali-paši Rizvanbegoviću u otporu protiv pokreta Husein-kapetana Gradaščevića sudjelujući 1832 u odlučnim bitkama na Brnjcu i kod Sarajeva. Potkraj 1832 dobije od sultana naslov »carskoga kapidži-baše«, a negdje između 1820 i 1830 muselimstvo u Drobnjaku i u Pivi; od pljevaljskih Selmanovića otkupi i skupljanje harača u Drobnjaku. Kad su se Grahovljani na granici Crne Gore odmetnuli i počeli četovati po turskom zemljištu, Ali-paša Rizvanbegović, tada već hercegovački vezir, napadne ih 1836. U bitki, koja se zametnula s Grahovljanima, pomognutim od Crnogoraca pod vodstvom devetorice Petrovića, Smail-aga opkoli Crnogorce i mnoge od njih isiječe. Pogibija Petrovića, rođaka vladike Petra II. Njegoša, prisilila je Grahovljane, da ponovno priznaju tursku vlast. Kroz iduće četiri godine Smail-aga nije zalazio među Drobnjake niti je ondje kupio harač. Drobnjaci su već otprije nastojali pridružiti se Crnoj Gori; cetinjski je vladika i onako sudjelovao u vlasti nad njima, a na glas o aginu dolasku smišljali su, da ga pogube i tako se zauvijek riješe harača. U toj ih je namjeri učvrstio i sam vladika, koji je odlučio osvetiti smrt svojih rođaka. Kad je Smail-aga najzad došao u Drobnjake, napadnu ga u zoru 5. X. 1840 udruženi Drobnjaci i Moračani i u zasjedi pogube, a njegovu glavu odnesu vladici na Cetinje. — Smail-aga je bio »veoma pravedan i čovjekoljubiv gospodar, zaštićujući na svakom koraku svoju raju«; »nada sve resila ga mirnoća i trijeznost, a rijetko kad bi planuo gnjevom« (Šišić). Narodni pjevač proslavio je njegovo junaštvo i smrt, a Mažuranić ga je 1845 opjevao u poznatom epu, koji historijski nije vjeran.

LIT.: F. Šišić, Pogibija Smail-age Čengića, Hrvatsko Kolo, 1908; L. Đ. Popović, Pogibija Smail-age Čengića, Cetinje 1912; S. Tomić, Smail-aga Čengić, Godišnjica N. Čupića 36, 1927; S. Drljević, Jedan pogled na smrt Smail-age Čengića, Letopis M. S., N. Sad 1931; K. Gujić, Smrt Smail-age Čengića, Hrvatsko Kolo 1936.J.Š-k.