1. Aberacija (u astronomiji) je kutnom mjerom izražena razlika između onoga smjera, u kojem vidimo jednu zvijezdu, i smjera, u kojem bismo tu zvijezdu vidjeli, kad bi Zemlja mirovala. Aberacija (točnije aberacija svjetlosti) nastaje zbog toga, što se svjetlost rasprostire brzinom, koja je, iako vrlo velika, ipak konačna (c = 300.000 km u sek.), a motritelj zajedno sa Zemljom ima brzinu gibanja, koja se prema brzini svjetlosti ne može posve zanemariti. Zbog aberacije sve nam se zvijezde (izuzevši one, koje se nalaze u momentanom pravcu gibanja Zemlje) prikazuju pomaknute naprijed u smjeru gibanja Zemlje. Za razumijevanje pojave zamislimo, da zraka svjetlosti s (slika!) od zvijezde Z ima da na Zemlji prođe kroz dvije vodoravne ravnine r₁ i r₂ (na pr. dva filma), na kojima pri prolazu ostavlja biljeg. Prošavši u točki A kroz ravninu r₁ zraka s ne će ravninu r₂ dohvatiti u točki B, koja je u pravcu s, nego će pasti u onu točku C, koja je u kratkom vremenu t, što ga treba svjetlost da prevali razmak AB, sa gibanjem Zemlje došla na mjesto, gdje je bila točka B. Po biljezima, što ih je zraka svjetlosti s ostavila u točkama A i C, sudit ćemo, da je zraka svjetlosti došla smjerom AC, a motritelj, koji se nalazi u C, vidjet će zvijezdu na mjestu Z’ u smjeru CA, pomaknutom za kut aberacije α naprijed u smjeru gibanja. (Sličnu bismo pojavu vidjeli, ako bi netko pucao na automobil, koji juri velikom brzinom, okomito na smjer vožnje. Ako tane probije i drugu stranu automobila, probit će je u onoj točki, koja je u vremenu, dok je tane letjelo kroz unutrašnjost automobila, vožnjom došla u pravac taneta. Po probojnim točkama sudit ćemo, da je tane prošlo koso kroz automobil).

Kut aberacije je najveći, kad je smjer gibanja Zemlje okomit na zraku svjetlosti. Taj je slučaj prikazan na slici, iz koje se razabira, da je tada

tg α = B C/A B = v t/c t = v/c

jer su BC i AB putovi prevaljeni od Zemlje, odnosno od svjetlosti u istom vremenu t, a brzinama v odnosno c.

U godišnjem gibanju oko Sunca ima Zemlja prosječnu brzinu v = 30 km u sek.; najveća godišnja aberacija (koja se svodi na godišnje gibanje Zemlje) iznosi 20.5” (konstanta aberacije). Pri godišnjem gibanju na eliptičnoj putanji mijenja se neprestano smjer gibanja Zemlje, a s njime iznos i smjer aberacije, pa većina zvijezda radi aberacije opisuje na nebu male elipse, kojih je glavna poluos jednaka konstanti aberacije. (Kod zvijezda u ekliptici [v.] prelazi elipsa u pravac, kod pola ekliptike u kružnicu).

Kako motritelj na Zemlji ima posebnu brzinu gibanja i zbog dnevne vrtnje Zemlje, postoji i dnevna aberacija, koja je međutim mnogo manja (0.3”).

Pretpostavlja se, da postoji i sekularna aberacija, koja se svodi na gibanje Sunčeva sustava prema apeksu (v.), ali ova se aberacija ne može verificirati u motrenju.

Aberaciju je otkrio i rastumačio Bradley 1728, tražeći paralaksu (v.) zvijezda stajaćica. Od paralakse, koja je uvjetovana promjenom mjesta Zemlje, aberacija, koja je uvjetovana brzinom gibanja, bitno se razlikuje i smjerom i tim, što je mnogo veća od paralakse. J. G-g.

2. Aberacija (u optici), pogrešnost optičkih leća i sustava leća, obuhvaća više slučajeva. Zrake, što izlaze iz svijetle točke S, neka se lome ili odbijaju na granicama raznih sredstava; aberacija je pojav, da se zrake iza toga, u prostoru slike, ne sastanu sve u jednoj točki S’, slici točke S. (lat. aberratio »zastranjivanje«). Ako je svjetlost sastavljena, na pr. bijela, zrake se različitih boja različito lome, pa se aberacija, koja otuda nastaje, zove kromatična (→ akromatičnost). Ako je svjetlost jedne vrste, govorimo o sfernoj aberaciji, jer nam se kao uzrok njezin najviše nameću površine leća i zrcala, a te su obično kuglaste (grč. sphaira »kugla«). Sferna a. javlja se u više značajnih oblika.

Sferna a. u užem smislu. Kod fotografskih objektiva, dalekozora i t. d. središta svih kugala, koje lome svjetlost, u istom su pravcu: »osi« optičkoga sustava. Ako iz točke S, koja je na toj osi, ide uzak svežanj svjetlosti, koji obuhvata os, sve se zrake u prostoru slike sastanu približno u jednoj točki S’. No ako je svežanj zraka širok, nastaje aberacija: u prostoru slike umjesto jedne točke ima područje točaka, u kojima se dijelovi prvobitnog svežnja presijecaju. (S’ u sl. 1.) To je sferna a. u užem smislu riječi. — Ako je ta a. zgodnim izborom leća uklonjena, te S’ bude točka, kažemo, da su S i S’ točke »bez aberacije«. Ako je ST svijetla crtica okomita na os, ne treba da točki T pripada slika T’ bez aberacije, ma da su S i S’ bez nje. Ako su još i T sa T’ bez aberacije, par točaka S i S’ zove se »aplanatičan« (grč. a »ne«; plane »lutanje«).

Astigmatizam. Ako je svijetla točka A dalje izvan osi, a svežanj zraka opet uzak i zgađa os, može nastati osebujno razilaženje zraka, koje se zove astigmatizam: umjesto u jednoj točki zrake se sastaju u crtici A’ okomitoj na svežanj i na os (u sl. je dakle A’ predočeno točkom), a onda u nekom razmaku zrake se ponovno sastaju u crtici A”A”, koja produžena pogađa os. Ako svežanj možemo na tom mjestu uhvatiti na bijeli papir (u tamnoj sobi), primijetit ćemo, da odmičući papir od A’ prema A”, crtica A’ prelazi kroz eliptičke likove, kružnicu, pa opet elipse u crticu A”. Nijedan se od tih likova, pa ni kružnica (»krug najmanje zbrke«) ne može smatrati slikom točke A. Što bliže je točka A osi, to kraće postaju obje crtice i to više se one jedna drugoj približe; najposlije kada A padne u os, crtice A’ i A” stegnu se u jednu jedinu točku. — Pridjev »astigmatičan« znači, da se svežanj ne sastaje u jednoj točki (grč. a »ne«; stigma »točka«). Stigmatičan je prema tome svežanj zraka, koji nema te pogreške (→ anastigmat). Drugi je primjer astigmatičnosti, kada svjetlost ide doduše smjerom osi, ali leća nije oko osi simetrična, te je na pr. sferocilindrična. Te je vrste i astigmatizam čovječjega oka, jer potječe od takve nesimetrije rožnice i očne leće. Ako astigmatično oko oštro vidi vertikalne pravce nekoga crteža (sl. 2.), izlaze mu horizontalni nejasno. U tom slučaju svjetlost od točke pogađa mrežnicu oka u vertikalnoj crtici, pa sve takve crtice, koje potječu od točaka vertikalnog pravca, stope se u vertikalan pravac. Ako promijenimo udaljenost crteža, tako da vidimo horizontalne pravce jasno, bit će vertikalni bez oštrine.

 

Koma. Ako je svijetla točka K opet podalje od osi, a svežanj svjetlosti je širok, onda kad bi i bio uklonjen astigmatizam, nastaje »koma«: nesimetričan pojav svjetlosti K’, koji uhvaćen na zastoru podsjeća na repatice (komete, grč. kome »vlasi«).

Zaobljenost slike. Ako je predmet MN (sl. 3.) lik u ravnini okomitoj na osi, a od svake točke S predmeta nastaje slika S’ bez aberacije, može postojati pogreška, da točke S’ ne leže u ravnini. Slika M’N’ je »zaobljena«. Ako takvu sliku hvatamo na zastor, ona bi bila oštra, samo kada bi zastor bio primjereno svinut.

Distorcija (lat. distortio »izobličenje«). Ako je slika predmeta, koji se nalazi u ravnini okomitoj na osi, ravna, može joj ipak još preostati pogreška, da nije vjerna predmetu. Poimence ako je predmet kvadrat, kojega središte probada os, slika može biti četverokut s utisnutim ili s izbočenim stranicama. (Sl. 4). Ako te »distorcije« nema, optički se sustav zove ortoskopičan (grč. orthos »ispravan«; skopeo »motrim«). St. H.

3. Aberacija (u zoologiji) je većinom lokalno odvajanje u boji, nekoj strukturi ili kakvoj drugoj oznaci kod suvrstica i odlika različitih životinja. Najviše je takvih odvajanja poznato kod kornjaša i leptira. U znanstvenim se imenima obično upotrebljava kratica ab. Tako na pr. kod Carabus croaticus var. kobingeri ab. travnicanus Apfb. znači, da od vrste trčka Carabus croaticus, koji dolazi u Hrvatskoj i Bosni, ima u Bosni posebna geografska suvrstica kobingeri, od koje se još odvaja i aberacija travnicanus. N. F-k.

4. Aberaciono vrijeme je vrijeme potrebno, da svjetlost stigne od nekog nebeskog tijela do Zemlje. Poznavanje ovog vremena omogućuje, da se mjesto, gdje se nebesko tijelo nalazilo u trenutku, kad je svjetlost krenula od njega prema Zemlji, preračuna na trenutak opažanja na Zemlji. Stoga je aberaciono vrijeme važno kod točnog određivanja putanja nebeskih tjelesa. J. G-g.