CRVENO MORE (Mare erythraeum), sporedno more Indijskog oceana, zauzima 448.800 km2. Prvi zametak njegova postanka pada u miocen, kada se duga plasina prosjela, tako da je Sredozemno more moglo kao u plitku dragu prodrijeti na J. Kasnije se more povuklo do današnjega Sueza, dok je po sredini uleknine zaostao niz slanih jezerskih ostataka. Koncem pliocena nastao je prolom dubokog korita. Kako su u isto doba na J provalili vulkani i ispeli se neki otoci, uleknuo se i Adenski zaliv, i tako je mogla ovamo prodrijeti voda Indijskoga oceana. Od toga su se doba staložile po obalama grede školjaka i koralno vapno, koji su se onda ispeli u obliku grebena. Crveno je more duboko korito (2190 m). Njegovo se modro površje nalazi među žutim nizinskim obalama, a uvaljeno je u gole kamene terase afričkih i arapskih plasina; paklenski je vruće, nezdravo, a i nezgodno za promet. Zbog vrlo visoke toplote zraka i velike suše, dakle pustinjske klime, jednako su mršavi bilinski i životinjski organizmi na obim primorjima. Ali i primorski su žitelji, čini se, među sobom slični: tamne su boje kože Arapi (možda ukršteni s predarapskim rasnim elementima); žive kukavno od ribarenja i obalnog brodarenja. Crveno je more od davnine bilo važnim provoznim putem iz Indijskoga oceana (Ofir i Levante) u Evropu. Kad je pak pronađen put u (azijsku) Indiju oko Afrike, opustjelo je C. m. Pošto je probijen Sueski kanal (1869), ono je opet oživjelo pod protektoratom Velike Britanije, koja je zaposjela Aden (g. 1839), otok Perim (1857) i Egipat (1882). Privredna važnost crvenomorskih primorja vrlo je neznatna, jer nemaju prirodnih bogatstava, a k tomu je posve teška veza među obalom i bregovitom unutrašnjosti okoline.
LIT.: A. Issel, Morfologia e genesi del Mar Rosso, Firenca 1899; E. Banse, Die Erythräis, Beč 1911.A. G.