CRVENA GLAVNICA (Claviceps purpurea [Fr.] Tul.) je gljiva, koja često zaražava raž, dolazi rjeđe na pšenici i ječmu, a nalazimo je često na različnim travama. Nije od tako velikog značenja po šteti, koju uzrokuje umanjenjem priroda raži (rijetko preko 5%), no veoma je pogubna za čovjeka i domaće životinje. Brašno od raži, koja sadržava sklerocije te gljive, uzrokuje teška otrovanja (ergotizam [v.], ignis sacer) već onda, ako sadržava samo 1 desetinu postotka sklerocija gljive. Crvena je glavnica i korisna, jer nalazi dobru upotrebu u medicini pod imenom Secale cornutum (v.). Najlakše opazimo gljivu, kad se u klasovima raži stvore sklerociji (sl. 1), koji joj omogućuju prezimljenje na tlu i ponovnu zarazu u idućoj godini. U nekim klasicima vidimo, kako iz pljevica poput rožica strše i do 3 cm dugi sklerociji gljive tamno ljubičaste boje. U jednom klasu nalazimo po jedan, često tri do četiri, a kadšto i po desetak sklerocija. Već prije žetve vjetar ih trusi na zemlju, no mnogi padnu na zemlju istom za vrijeme žetve. Kasnije ih kiše zabiju u tlo i tu preleže na oko nepromijenjeni do kraja travnja. U svibnju počinje njihov razvoj, te iz njih izraste po više 1 do 2 cm visokih stapčica, koje završavaju okruglom glavicom, a boje su crveno ružičaste (sl. 2). To su peritecijske strome, a u nutrini glavice nalaze se mali vrčići (periteciji) s uskim otvorom na površini glavice. U njima nastaju mješinice (asci) s iglastim trusovima (askosporama) gljive. Kad raž cvate, tada su trusovi upravo sazorili, te bivaju snažno izbacivani u zrak, što se okom vidi, kano da lete svijetle iskrice. Zračne ih struje donose na cvjetne njuške, gdje kliju i potpuno prorastu tučak, a na površini tučka izlučuju se žućkaste kapi tekućine, koja probija van između pljevica (sl. 3). U tim kapima možemo pod mikroskopom vidjeti sitne ovalne trusove, poznate pod imenom Sphacelia segetum Léveillé. Tekućina, u kojoj se nalaze ovi trusovi, slatkasta je okusa (»medna rosa«), te privlači brojne insekte, koji je sišu i na svojim rilcima prenose u potrazi za slatkim sokom trusove na nezaražene cvjetove. Uporedo s izlučivanjem tekućine i stvaranjem trusova uvećava se i raste gljiva, te potpuno razara tučak i zamjenjuje svojim gljivnim nitima. Kasnije vanjski sloj postaje ljubičaste boje, i tako se stvaraju novi sklerociji. Osim ove vrste poznata je u nas na mnogim travama još Claviceps microcephala Tul., a na travi beskoljenki — Claviceps Moliniae Stäg.

Ako sklerociji crvene glavice dođu dublje u zemlju, ne mogu se dalje razvijati, pa je tako spriječena ponovna zaraza, stoga se i borimo protiv te bolesti dubokim zaoravanjem sklerocija. Da se zaštitimo protiv te bolesti, ne smijemo uzgajati raž na istom mjestu, gdje se bolest pojavila, a sklerocije možemo ukloniti iz ražena sjemena, ako sjeme namačemo u 32 do 37 postotnoj otopini kalijeva klorida, jer su sklerociji lakši i isplivaju na površinu, pa ih možemo lako odgrabiti.

LIT.: D. Atanasoff, Ergot of grains and grasses, U. S. Dept. Agr. Bur. Pl. Ind. Stenc. Publ., Washington 1920; H. B. Brown i E. M. Ranck, Forage poisoning due to Claviceps paspali on Paspalum, Miss. Agr. Exp. Station Techn. Bull. 6, 1915; R. Falck, Uber die Luftinfection des Mutterkorns und die Verbreitung pflanzlicher Infectionskrankheiten durch Temperaturströmungen, Zeitschr. für Forst- u. Jagdwesen 43, 1910; E. K. Seymour i F. F. Mc Farland, Loss from rye ergot., Phytopathology 11, 1921; F. Stäger, Infectionsversuche mit Gramineen-bewohnenden Clavicepsarten, Bot. Zeitung 61, 1903.V. Š-ć.