CRUSIUS, 1. Christian August, * Leuna 10. I. 1712, † Leipzig 18. X. 1775, njemački filozof, učenik Andrije Rüdigera (1673—1731), protivnika Leibniz-Wolffove škole. Svojim je spoznajnoteorijskim razlaganjima o odnosu iskustva i razuma donekle pripravio Kantovu nauku, da se razumska sinteza po principu nužde mišljenja, koji u filozofiji postaje načelo »pomišljivosti«, može odnositi samo na podatke našega iskustva. Napose je prije Kanta osporavao vrijednost ontologijskoga dokaza o bitku Boga, jer se ne može iz pojma zaključivati na stvarno postojanje. Odbijajući racionalističku pretpostavku, da se naši razumski rasporedi (kategorije) podudaraju sa stvarnošću izvan našega osjećanja, C. kao konsekvencije toga realizma nalazi i pobija materijalizam, mehanizam i determinizam. Isto tako odbacuje Leibnizov optimizam: svijet je samo relativno dobar, ali ne najbolji.

BIBL.: Entwurf der notwendingen Vernunftwahrheiten (1745); Weg zur Gewissheit und Zuverlässigkeit der menschlichen Erkenntnis (1747).A. B-a.

2. Otto, * Hannover 20. XII. 1857, † München 29. XII. 1918, njemački klasični filolog, sveučilišni profesor u Tübingenu, Heidelbergu i Münchenu. G. 1888—1918 uređivao je časopis Philologus. Napose se posvetio proučavanju Babrijevih basana i Herondinih mimijamba.

BIBL.: Osim mnogobrojnih rasprava važnija su mu djela: De Babrii aetate, Leipz. Stud. 2., 1879; Babrii fabulae Aesopeae, Leipzig 1879 i 1896; Untersuchungen den Mimiamben des Herondas, Leipzig 1892; Die Mimiamben des Herondas, Göttingen 1893; Die delphischen Hymnen, Göttingen 1894.V. P-k.