CRUSCA, Accademia della, talijanska akademija u Firenci, osnovana 1583 sa zadaćom, da njeguje narodni jezik i posebno ukloni barbarizme. Simboličko joj ime (tal. crusca »mekinje«) označuje svrhu: da pročisti jezik od pljeve onako, kao što se sitom od brašna odvajaju mekinje; zato joj je u grbu sito s mottom »Il più bel fiore ne coglie« i akademska su imena članova u vezi s meljavom. Ulaskom kritičara Leonarda Salviatija (l’Infarinato) u akademiju došlo je do ostvarenja njenog glavnog cilja, da izda rječnik narodnog jezika. Prvo je izdanje, Vocabolario degli Accademici della Crusca, izašlo 1612 u Mlecima u jednom svesku, drugo 1623, također u Mlecima, treće, prošireno u tri sveska, 1691 u Firenci, četvrto u šest svezaka 1729-38, također u Firenci. To veliko i korisno djelo izazvalo je mnogo polemike. Poslije toga je rad akademije jenjao, tako da ju je 1783 nadvojvoda ukinuo i pretvorio je u odio Accademia Fiorentina. Naredbom Napoleona 1811 ona se obnavlja i osamostaljuje, imajući kao glavni cilj rad oko rječnika. Ali je i dalje velika sporost ostala njena nepopravljiva mana, pa je rad oko petoga izdanja rječnika počeo tek 1842, a prvi je svezak izašao 1863, iza koga je u velikim razmacima vremena sve do 1923 slijedilo ostalih šest svezaka, s kojima se doprlo samo do kraja slova O. Kako polemike oko akademijinih kriterija još uvijek nijesu prestajale i kako ona nije potpuno odgovarala novim pogledima filologije, 1923 naredbom ministra nastave (G. Gentile) prekida se s izdavanjem rječnika, akademija se preustraja i dobiva drugu zadaću: da sprema kritička izdanja talijanskih klasika i jezičnih tekstova i da u svom zborniku Studi di filología italiana (od 1927 do 1938 izašlo je pet svezaka) objavljuje pripravne rasprave o istom predmetu. Dosad je objelodanila ova kritička izdanja: Testi fiorentini del Dugento e dei primi del Trecento, a cura di A. Schiaffini (Firenca 1916), i G. Boccaccio, Teseida, a c. di S. Battaglia (Firenca 1938). Izdavanje rječnika povjereno je 1934 novoj akademiji, Accademia d’Italia u Rimu, koja ima izdati novi talijanski rječnik u pet svezaka (prvi je svezak, Vocabolario della lingua italiana [A-C], izašao 1942 u Milanu).

Akademiju C. i njen rječnik poznavali su i izvan granica Italije, tako da je ona služila kao uzor sličnim pothvatima drugih naroda u Evropi; na pr. u nju se ugledaju Fruchtbringende Gesellschaft u Weimaru (1617), francuska i španjolska akademija, koje izdaju svaka svoj rječnik (I. izd. francuskog 1694, a španjolskog 1726—39), i S. Johnson, koji daje engleski rječnik (1747—55). Kod nas se također osjetio utjecaj te ustanove u osobitom zanimanju za narodni jezik, što dokazuju tadašnji brojni pothvati, da se izrade različiti hrvatski rječnici. U to doba izlaze (iza Vrančićeva 1595) naši prvi dvojezični rječnici: Giacomo Micaglia izdaje svoj 1649—51, Juraj Habdelić 1670, Ardelio Della Bella 1728, Ivan Belostenee 1740, Andrija Jambrešić 1742. Osim toga imamo iz prve polovine 18. st. više hrvatskih rječnika, koji nijesu tiskani: Ivan Tanzlinger-Zanotti 1704, a Pavao Ritter Vitezović oko 1708 svršavaju svaki svoj rječnik; prvih godina toga stoljeća dubrovačka Akademija Ispraznih zaključuje, da će izraditi novi rječnik, koji je Đuro Matijašević sastavio i spremio za tisak (1700—1716); negdje u sredini vijeka i dubrovački franjevac Lorenco Cekinić sastavlja također jedan rječnik, koji je ostao u rukopisu.

LIT.: C. Marconcini, L’Acc. d. C. dalle origini alla prima edizione del vocabolario, Pisa 1910; C. De Lollis, Crusca in fermento, Firenca 1922; M. Maylender, Storia delle accademie d’Italia, II., Bologna 1927; Š. Urlić, I. Tanzlinger-Zanotti, Građa za pov. knjiž. hrv. 5, Zagreb 1907; P. Mitrović, Četiri nepoznata dubrovačka rječnika, Nastavni Vjesnik XVII, 1909; V. Klaić, Život i djela P. Ritiera Vitezovića, Zagreb 1914; M. Deanović, Odrazi talij. akademije »degli Arcadi« preko Jadrana, Rad HA 248, Zagreb 1933.M. D-ić.