CROMWELL, 1. Oliver, * Huntingdon 25. IV. 1599, † London 3. IX. 1658, engleski državnik. Njegov prvi učitelj, dr. Beard, gorljivi puritanac, ulio mu je već u djetinjstvu u dušu stroga načela svoje sekte i onu tvrdokornu nepopustljivost, koju je C. zadržao cijelog života. Kad je svršio pravne nauke u Londonu, gdje se uvelike bavio i sportom, oženi se u svojoj 21. godini i otad življaše na očevu imanju. G. 1628 bješe članom parlamenta, nimalo se ne ističući. Zatim se vratio kući, gdje se bavio gospodarstvom, razmišljajući u dokolici o pitanjima svoje duše i strogog morala, kakav je propovijedao najčišći puritanizam. C. je tako postajao sve fanatičniji gledajući upravo u puritanizmu spas Engleske. Kad je 1640 sazvan parlamenat, uđe u nj i C., ali je malo i loše govorio, jer nije bio parlamentarni govornik. Doskora je naprotiv dokazao, da je odličan vojnik i vojskovođa; u ratu između kralja Karla I. i parlamenta istaknu se 1642 pobjedom kod Edgehilla. Sada se pokaza njegova sposobnost u organiziranju vojske; on obrazova najprije malu četu, na koju je trošio sav prihod svoga imanja, iz čete posta doskora pukovnija i najzad cijela vojska. Njegovi vojnici, svi independenti, nisu pili ni zabavljali se, nisu psovali ni tražili žene, nego se bavili ratnim vježbama ili postili i molili. Njegovi časnici nisu bili plemići, jer je C. imenovao časnicima samo one, koji su se istakli vojničkim i svetim životom. Te svoje vojnike nazva on ironsides, »željezni bokovi«; odani svome zapovjedniku smatrali su oni borbu protiv neprijatelja vjerskom dužnošću. Red i stega bili su glavne odlike ove vojske, koju je C. često oduševljavao vjerskim zanosom i koja je uvijek pobjeđivala. Tako je on uvelike pridonio odličnoj pobjedi nad kraljem kod Nasebyja 1645; kraljevi vojskovođe bijahu redom pobjeđivani, a sam je kralj pobjegao u Škotsku. Doskora se domogne C-ova vojska kralja i započe s njim pregovore, a s druge strane dođe do sukoba s parlamentom, koji je u većini bio prezbiterijanski; vojska je tražila slobodu savjesti i zahtijevala, da se iz parlamenta ukloni 11 njenih najogorčenijih protivnika. Kad je parlamenat zaključio povratak kralja i isključio 60 independenata, uđe vojska u London, vrati zastupnike u parlamenat i zagospoduje gradom. C. ponudi kralju mir tražeći potpunu slobodu ispovijedanja vjere i savjesti, dvogodišnje zasjedanje parlamenta i odgovorno ministarstvo. Kad se kralj, pobjegavši na otok Wight, sporazumi sa Škotima, plane 1648 iznova građanski rat. C. potuče u nekoliko bitaka i kraljeve pristaše i Škote i uđe triumfalno u Edinburgh. Uza sve to nije se parlamenat izmirio s vojskom, nego je pregovarao s kraljem prihvativši u načelu njegove prijedloge. Vojska na to odlučno nastupi; 1648 pukovnik Pride isključi iz parlamenta 80 članova, a manjina zaključi, da se kralj stavi pod optužbu zbog izdaje; sa 44 protiv 20 glasova bješe kralj osuđen na smrt i 30. I. 1649 pogubljen. Osuda i smaknuće kraljevo djelo su u prvom redu C-ove vojske, koja je u kralju gledala zapreku za smirenje zemlje. Ali se zemlja nije smirila; tek poslije poraza Karla II. kod Worcestera 1651 svrši građanski rat. Iza toga vrati se C. u London i zatvori parlamenat, a kad je 1653 rastjerao i zatvorio novi parlamenat, bijaše on jedina vlast u zemlji. Sada izda novi ustav (instrument of government) i postade lord-protektor Engleske, Škotske i Irske; uz njega je kao upravna vlast vijeće, a kao zakonodavna parlamenat. Vlast protektora nije bila apsolutna; on, doduše, imenuje članove vijeća, ali ni jednog od njih nije mogao skinuti bez pristanka ostalih. To je vijeće trebalo stvarati odluke o ratu i miru i birati buduće protektore. Parlamentarni su zaključci postajali zakonima najkasnije 20 dana poslije glasanja, makar bi protektor protiv njih uložio veto. Međutim, kako je parlamenat bio slobodno izabran, to je njegova većina bila prezbiterijanska i prožeta starim parlamentarnim duhom. Sastavljen prvi put od Engleza (400), Škota (30) i Iraca (30), nije se mogao složiti s ekspeditivnim duhom C-a, nego je mnoga pitanja zatezao i predavao odborima, čak i onda, kad se radilo o novcu za vojsku. On je, štoviše, C-a jednoglasno izabrao za protektora, ali kad se radilo o njegovim prerogativama, onda se gubio u sitnicama. Sve je to izazvalo neraspoloženje i kod C-a i u vojsci, i C. 22. I. 1655 raspusti parlamenat; protektorat se tako pretvori u diktaturu. Ni 1649—50 C. nije uspio pokoriti Irce; tek 1652 umiriše ih on i njegovi generali, nakon čega su slijedili strahoviti progoni Iraca. Napokon su Irska, Škotska i Engleska postale jedna država.

I u vanjskoj politici ostao je C. strogi protestant, pa je na svaki način htio sklopiti savez s Holandijom, Pruskom i Švedskom. Kad u tom nije uspio, započe sam izazivati Španjolsku, u kojoj je gledao najjaču potporu katoličkih interesa, i napokon se s njom zarati. S druge strane sklopi savez s Francuskom ne shvaćajući, kako time pomaže stvaranje njezine prevlasti. Da dođe do novčanih sredstava, potrebnih za taj rat, trebao je privolu parlamenta. U tu je svrhu sazvao 1656 novi parlamenat, u koji je zastupnike Škotske i Irske sam imenovao, a 100 drugih isključio; takav parlamenat odobri mu novac za rat, a ponudi mu i naslov kralja smatrajući, da će tako zadovoljiti potrebe naroda, a da će C. kao kralj biti više ograničen u svojoj vlasti. Kad je C. vidio, da se vojska tome protivi, odbije ponudu. Parlamenat je tada izradio i prihvatio 1657 novi ustav, po kojemu je C. kao protektor dobio kraljevska prava; on je mogao imenovati nasljednika i raspolagati oružanom silom, i samo se njemu polagala zakletva. U isto vrijeme engleska je mornarica dvaput ubrala velike uspjehe: admiral Blake razbio je španjolsku mornaricu, zarobio velik dio brodovlja, popalio ga i potopio. I na kopnu imali su Englezi i njihovi saveznici Francuzi uspjeha. C. je stajao na vrhuncu svoje slave i moći, kad je opet došao u sukob s parlamentom; taj nije htio odobriti novčana sredstva, koja je on za vojsku nužno trebao. Već bolestan, C. je znao, da se Karlo II. sa španjolskim četama približuje flandrijskoj obali, da bi odatle pomogao engleske rojaliste; sazva dakle obje kuće parlamenta i raspusti ih. Tada opet ojača vojsku i postigne nove uspjehe, ali ga naskoro slomi bolest i on umre 3. IX. 1658.

Druga svrha C-ove vanjske politike bilo je podizanje engleske trgovine; 9. X. 1651 izdao je Navigation Act, prema kojem su strane lađe smjele u Englesku uvoziti samo proizvode svoje zemlje. To je dovelo do rata s Holandijom 1652, u kom je njezina mornarica uništena, a ona sama morala je priznati spomenuti zakon i gospodstvo engleske zastave u engleskim vodama.

Teritorijalno proširio je C. englesku vlast ne samo pripojenjem Škotske i Irske, nego i osvojenjem Jamaike (1665) od Španjolaca i Novog Amsterdama (kasnije New-York) od Holanđana. Na evropskom kopnu dobio je, u savezu s Francuskom, Dunkerque (1657).

C. je bio sposoban upravnik i odličan vojskovođa, a nadasve velik vođa konjaništva. U parlamentu loš govornik, oduševljavao je svoje vojnike vjerskim zanosom, koji je katkad graničio s ekstazom. Njegova nerazboritost u provođenju njegovih vjerskih načela pribavila mu je ipak ogorčene protivnike za života, a oštre kritičare poslije smrti. Kao vjerski zanesenjak od djetinjstva bio je uvjeren, da sve, što radi, radi po odredbi samoga Boga, koji ga je izabrao za svoje oruđe. A htio je, da i engleski narod bude samo sredstvo u Božjim rukama, narod izabrani; u puritanizmu gledao je spas svoga naroda i veličinu Engleske.

LIT.: S. Rawlinson, History of the Commonwealth and Protectorate 1649—60, 1894 i d.; J. Morley, O. C., 1900; M. Brosch, O. C. und die puritanische Revolution, 1886; F. Palgrave, O. C., the protector, 1890; W. Michael, O. C., 2 sv., 1907; G. R. St. Taylor, O. C., 1928; H. Kittel, O. C., seine Religion und Sendung, 1928.G. N.

2. Thomas, grof od Essexa, * Putney 1485, † London 28. VII. 1540, engleski političar. Bio je sin obrtnika. U mladim godinama potucao se inozemstvom (osobito Italijom), ali je već tada pokazao velik smisao i sklonost za unosne novčane poslove. Kad se vratio u Englesku, bio je među ostalim zaposlen od 1514 kao bezobzirni utjerivao poreza u službi ministra Wolseya, koji mu je za te zasluge isposlovao mjesto u parlamentu. Kad mu je pokrovitelj bio oboren, uspije C-u osujetiti, da se protiv Wolseya povede optužni postupak, koji bi i za njega mogao imati nemilih posljedica; neposredno poslije toga postade jedan od najbližih pouzdanika kralja Henrika VIII., koji ga je brzo promicao u častima: 1531 postade tajni savjetnik, 1533 rizničar, 1534 državni tajnik, 1536 barun, čuvar velikog pečata i generalni vikar anglikanske crkve, 1539 komornik, a 1540 grof od Essexa. Vjerojatno je upravo C. potaknuo kralja, da se sam proglasi glavarom nove crkve; on je kao svemoćni kraljev zamjenik u crkvenim stvarima svakako primijenio apsolutističko-centralističko načelo do krajnjih granica i sa svom surovošću zaplijenio prijašnja samostanska dobra (odatle mu i nadimak »redovnički čekić«); svakako je njegova glavna zasluga, da je brzo proveden crkveni ustav i da su župnici stali voditi matične listove. Svojom nesumnjivom sposobnošću, da pronađe nove izvore prihoda, bio je C. nenadoknadiv kraljev suradnik. Slabije je sreće bio na području vanjske politike; na njegov nagovor kralj se oženio luteranskom princesom Anom od Clevea, koja mu se poslije nije sviđala. Ta ženidbena osnova C-ova trebala je približiti Englesku njemačkim protestantima, ali se izjalovila, jer su iznova izbila neprijateljstva između Karla V. i Francuske i tako otupila važnost toga nastojanja. Brojni neprijatelji C-ovi iskoristili su trenutačnu nesklonost kraljevu prema njemu kao začetniku te osnove i uspjeli, da se protiv C-a podigne optužnica zbog veleizdaje. C. je završio život na stratištu; nije mu bilo dopušteno ni da se brani. C., koji je u svoje doba kumovao osudama Thomasa Morea, biskupa Fishera i mnogih drugih istaknutih katolika, priznao se pred smrt pristalicom stare vjere, ali taj hladni račundžija nije uopće imao vjerskih osjećaja. Jedan sin C-ove sestre, koji je primio C-ovo porodično ime, predak je diktatora Olivera Cromwella.F. C.