CRÔ-MAGNON, mjesto u Francuskoj, nedaleko od Les Eyziesa, gdje je 1868 za gradnje željezničke pruge obreteno znamenito paleolitsko nalazište, koje je Louis Lartet sistematski otkopao. Tu je, osim kremenih rukotvorina i obrađene sobove rožine te nakita od zubi i školjaka, nađeno nekoliko ljudskih okosnica, i to u dnu pećine staračka lubanja, zaodjeta sigom, a oko nje kosti od četiri druga ljudska skeleta, jednoga ženskog i tri muška. Ženski skelet imao je probijenu čeonu kost. Do skeleta su nađene kosti djeteta, koje još nije doseglo potpuni fetalni razvitak. Misli se, da je žena umrla ili od rane ili zbog teškoga porođaja. Pomiješano s ljudskim kostima našlo se tu oko 300 komada školjaka od Littorina tittorea te nekoliko od Purpurea lapillus i Turritella communis, koje su sve bile provrtane i nekoć nanizane u đerdan, a jedan privjesak od slonove kosti i nekoliko provrtanih životinjskih zubi upotpunjavali su taj nakit. Najbolje je bila sačuvana lubanja starca, koja se bitno razlikuje od svih lubanja starijeg odsjeka paleolitskoga doba, a naročito od onih neandertalske rase. Bitna razlika sastoji se u tom, što su neandertalci maloga stasa, visoki poprečno 150 cm, dok je ova nova rasa, po nalazištu nazvana kromanjonskom, bila za 25—30 cm viša, u starca 1,82 m. I ova je nova rasa dolihokefalna (indeks 73,6), jer razmjer između širine i dužine ne prelazi razmjer od 3:4, ali je savršenija modelacija kalote. Čelo je starčevo ravno, visoko odignuto, a od golemih nadočnih izbočina u neandertalca jedva se vide tragovi. Kapacitet je lubanje 1590, dakle veći nego u modernog Parižanina. Kontrast je ovoj duguljastoj visoko razvijenoj lubanji lice, koje je nisko i široko, glava je dakle disharmonična. Profil lubanje odaje ove karakteristične osobine: čelo je visoko, lijepo zaobljeno, ali je tjeme posve plosnato te se prema zatiljku opet zaobljuje, a zatiljak čini s tjemenom kod kvrgastog iniona jasno vidljiv kut. Kod preostale okosnice pada u oči goljenica ili tibija, koja je sploštena te u prorezu ne predstavlja trokut s jednim oštrim i dva zaobljena brida, nego je sploštena s jednim bridom, a ostala dva se zaobljeno prelijevaju tako, da prorez sjeća na nož sa zaobljenim hrptom. Ta se osobita formacija tibije zove platiknemijom, a svojstvena je svim okosnicama iz CrôMagnona. O fizičkoj snazi ove rase daju nam razjašnjenja vrlo razvijeni mišićni čvorovi skeleta, od kojih se onaj na gnjatu produžio u bridastu liniju — linea aspra, koja naliči stupu, a ovakav femur à colonne drže francuski antropolozi tipičnim obilježjem kromanjonske rase. Broca te ljude karakterizira ovako: Veliki obujam mozga, razvijeno čelo, lijep oblik prednjega dijela lubanje, ortognatne proporcije gornjega lica, sve su to nesumnjiva obilježja visokoga stepena, koja ćemo samo rijetko naći i u civiliziranih naroda. Nasuprot, velika širina lica, prognatni alveolarni dijelovi silno razvijene gornje čeljusti, veličina i hrapavost kvrga, o koje se upiru mišice donje čeljusti, linea aspra u gnjata, sploštenost tibije i druga obilježja odavaju tjelesno snažnu, ali surovu pasminu.

Ta kromanjonska pasmina, kojoj nadjenuše ime homo priscus, živi u magdalensko doba oko Perigorda i odatle se proširila u Belgiju, Holandiju, Italiju, a kada se sob počeo povlačiti u planine, slijedi ga ta rasa na jednu stranu preko Pireneja u Španjolsku, Afriku, Alžir i Maroko, pa čak i na Kanarsko otočje. Svuda se tu među današnjim žiteljstvom nalazi ljudi, koji su, kao potomci ove stare rase, ovu do danas sačuvali, makar i u izblijedjeloj formi. Kao primjer, kako su se osobine rase homo priscus dugo sačuvale u potomstvu, može nam poslužiti jedna rimska

lubanja, nađena kod mjesta St. Peter am Holz, koja se potpuno slaže s lubanjom starca iz Crô-Magnona.

LIT.: I. Dechelette u Archéologie Préhistorique, sv. I., 298; Sir Arthur Evans u Journal of the Anthropological Institute, 1893, str. 287; Dr. Verneau u Congrès International d’Antropologie, 1906, I, 74.Ć. T.