CROCE, 1. Benedetto, * Pescasseroli (Abruzzi) 25. II. 1866, talijanski filozof. Cijeli svoj život provodi kao nezavisan učenjak, osim što je 1910 bio imenovan senatorom, a od lipnja 1920 do lipnja 1921 bio ministar nastave. Danas živi u Napulju. Na sveučilištu u Rimu učio je pravo, ali je uskoro ostavio tu struku i slušao predavanja Antonija Labriole, čija je herbartovska etika plodno utjecala na njegov duhovni razvoj. Već kao šesnaestgodišnji mladić objelodanjuje nekoliko eseja iz književnosti. U srednjoj školi čita s oduševljenjem djela Francesca De Sanctisa, pisca najbolje povijesti talijanske književnosti, koji je probudio u njemu zanimanje za estetska pitanja. Odlučan utjecaj vrši na nj i djelo napuljskoga filozofa Giambattiste Vica Scienza nuova (1725), te 1893 piše raspravu, značajnu za čitav njegov kasniji filozofski rad, Povijest svedena pod opći pojam umjetnosti. Otada se C-ov rad stalno kreće oko estetsko-filozofskih pitanja, a vrhunac mu je i sinteza Filozofija kao nauka o duhu u četiri zasebna djela: Estetika (1902), Logika (1905), Filozofija prakse (1908) i Teorija i povijest historiografije (1913). Pod utjecajem Antonija Labriole zanima se neko vrijeme za marksističku nauku, ali obara njenu teorijsku vrijednost u knjizi Povijesni materijalizam. G. 1902 osniva s filozofom Gentielom smotru za povijesna, književna i filozofska pitanja, La critica, koja i danas izlazi. Svoje teoretske poglede razrađuje potanje i dalje ih razvija u nekoliko monografija i u bezbroj članaka i eseje promatrajući iz vidokruga svoje filozofije sadašnju i prijašnju talijansku i evropsku književnost kao i povijesna zbivanja Italije i Evrope.

Croceova filozofija ima svoj izvor s jedne strane u nazorima G. Vica i De Sanctisa, a s druge strane u nauci Hegelovoj. Vico, prethodnik misli o samobitnosti umjetničkoga stvaranja, daje mu podlogu za estetiku i za shvaćanje povijesti kao spoznaje ljudskih stvaralačkih čina (što će ga kasnije dovesti osobito pod uplivom Gentilea, do istovjetovanja povijesti i filozofije, jer i jedna i druga jest misao o pojedinome), a Francesco de Sanctis svojim shvaćanjem pjesništva kao očitovanja stvaralačko-fantazijske moći daje mu temelj za teoriju estetske intuiciji kao lirsko-fantazijske spoznaje individualnoga i konkretnoga. Od Hegela uzima C. dijalektičko-dinamičko shvaćanje stvarnosti, ali ne prihvaća njegovu misao o razvijanju u tri etape: od teze preko antiteze do sinteze, nego ga ispravlja držeći, da se stvarnost razvija u dvojstvu različnosti (distinti). Po C-u postoje dvije vrsti spoznavanja, intuitivno i pojmovno. Prva je spoznajna moć estetska intuicija u smislu alogičkoga doživljavanja stvarnosti. Polazeći sa stajališta, da predmeti spoznavanja nisu stvari nego aktivnosti (fare), vidi on u intuiciji stvaralačku djelatnost, kojom se konkretizira sveopća stvarnost, a bez toga nema spoznaje, jer živa spoznaja može biti samo dohvatanje pojedinoga. Estetska intuicija je dakle za C-a ono, što je za pozitivizam osjetilno opažanje, s tom razlikom, da je intuicija stvaralački čin, dok objekti osjetilnog opažanja, pasivno doživljavani i neoduhovljeni, ostaju nepristupačni duhu kao njemu strane apstrakcije.

Od estetske intuicije uspinje se ljudski duh do logičkoga mišljenja, u kojem se pojedino poopćuje. Ali C-ova logika prekida s formalističkom logikom, koja se ne osniva na logičkim nego na verbalističkim odnosima. Čisti pojmovi su sinteze mnoštva. Po C-u ima zapravo samo individualni sud, intuicija, osvijetljena pojmom. Pojmovi prirodnih znanosti, na pr. sisavac, empirijski su pseudo-pojmovi, a matematički pojmovi (na pr. trokut) apstraktni su pseudo-pojmovi, jer ne postoje u stvarnosti, nego služe za praktične svrhe svrstavanja i mjerenja.

Estetska intuicija i logička misao dvije su teorijske aktivnosti, kojima odgovaraju dvije praktične: ekonomska i ćudoredna. Ekonomska je aktivnost volja upravljena na individualno, a ćudoredna je aktivnost volja upravljena na univerzalno. Kao što estetska intuicija daje osnovu i sadržaj logičnoj misli, da se ne izgubi u apstrakcijama, tako i ekonomska aktivnost daje ćudorednoj čvrstoću konkretnosti i životnu toplinu. Na taj se način izbjegava ledeni Kantov »kategorički imperativ«. Ekonomska aktivnost kao konkretni momenat praktičnog područja Croceova je izvorna zamisao, kojom je htio dovesti u sklad zahtjeve hedonističko-utilitarističkih pravaca s jedne strane i zahtjeve apstraktno-rigoroznih shvaćanja s druge strane.

C-ove duhovne aktivnosti ne smiju se shvatiti u smislu diobe formalističke logike kao statički koordinirani i subordinirani pojmovi, odijeljeni i tuđi međusobno, nego se imaju uzeti dijalektički, kao duhovni momenti, koji kružno prelaze jedan u drugi kao razlučeni (distinti), ali samim razlučivanjem ujedinjeni, sačinjavajući raznolikost u jedinstvu, a jedinstvo u raznolikosti. Logička misao prazna je bez intuicije, a intuicija je kontemplacija čuvstava rođenih u komešanju praktičnog života. Ova, penjući se do misli, pripravlja podlogu za djelatnost praktičnog ekonomsko-ćudorednog područja, iz kojega će nastati nove intuicije. Redoslijed duhovnih čina ne smije se uzeti vremenski, nego metaforički, jer svaka aktivnost može biti i prva i posljednja; u pojedinim činima nalazi se cio duh, očitujući se na specifičan način, značajan za pojedine aktivnosti.

C-ov je sustav zanimljiv osobito po tom, što je mislio, da će filozofiju osloboditi od mnogih uzaludnih i ispraznih pitanja i tim otvoriti ljudskoj misli nove vidike. Evropsku kulturu zadužio je osobito spašavanjem ljudskih vrijednosti: lijepoga, istinitoga i dobroga od materijalističko-naturalističkog nijekanja. Odredivši eksaktnim znanostima pravo značenje kao praktičnih disciplina, pošto je njihovim pojmovima porekao teorijsko-spoznajni značaj, C. oslobađa filozofiju od apstrakcija, koje su priječile pogled na konkretnu stvarnost, te ljudske kulturne vrednote, potisnute agnosticizmom naturalističko-pozitivističkih sustava, izronjavaju pročišćene i okrijepljene u svojoj očevidnosti.

BIBL.: Filosofia come scienza dello Spirito: I. Estetica come scienza dell’espressione e linguistica generale, Bari 1902, 5. izd. 1922; II. Logica come scienza del concetto puro, Bari 1905, 4. izd. 1920; III. Filosofia della pratica, economia ed etica, Bari 1909, 3. izd. 1923; IV. Teoria e storia della storiografia, Bari 1917, 3. izd. 1922; Naturalismo storico ed economia marxistica, Palermo 1900, 4. izd. Bari 1922; Problemi di Estetica e contributi alla storia dell’estetica, Bari 1910, 2. izd. 1924; Breviario di Estetica, Bari 1913; Nuovi saggi di Estetica, Bari 1920; La filosofia di G. B. Vico, Bari 1911, 2. izd. 1922; Saggio sul Hegel, Bari 1907, 2. izd. 1913; Frammento di etica, Bari 1921; Letteratura della nuova Italia, 4 sv., Bari 1921—23; Conversazioni critiche, I. i II., 1918; Cultura e vita morale, Bari 1914; Saggi della letteratura italiana del Seicento, Bari 1911; La poesia di Dante, Bari 1921; Poesia e non poesia, Bari 1923; Elementi di politica, Bari 1924.

LIT.: Croce sam o sebi, Contributo alla critica di me stesso, Napulj 1918, Bari, Laterza 1926² i u zbirci Die Philosophie in Selbstdarstellungen, sv. 4., Leipzig 1923; G. Castellano, Introduzione allo studio delle opere di Benedetto Croce, Bari, Laterza 1920; E. Chiocchetti, La filosofia di Benedetto Croce, Milan, Società editrice »Vita e pensiero«, treće izd.; G. De Ruggiero, La filosofia contemporanea, Bari, Laterza 1929; Isti, Sommario di storia della filosofia, Bari, Laterza 1940.A. H-r.

2. Giulio Cesare, * Persiceto (Bologna) 1550, † Bologna 1609, talijanski književnik, ulični pjevač (cantastorie). Cio je svoj vijek prokuburio u Bologni, živeći od nagrada za svoje vesele pučke pjesme, većinom aktualne prigodnice, koje je pjevao uz violinu po ulicama, u krčmama i na velikaškim dvorovima, te ih i tiskane prodavao svojim slušaocima. Preživjela ga je sve do danas popularna pripovijest Le sottilissime astuzie di Bertoldo, od koje je dosad izašlo preko tisuću pučkih izdanja. To je u osnovi sredovječni kontrast »Dialogus Salomonis et Marcolphi« o lukavom, duhovitom i nakaznom seljaku Markolfu, koji svojom duhovitošću osvaja Solomuna, samo je C. biblijskog Solomuna zamijenio langobardskim kraljem Alboinom, a Markolfa Bertoldom. C. je u pričanje umetnuo niz drugih smiješnih anegdota različitog izvora. Neki nastavak toga djela dao je C. u novoj pripovijesti Le piacevoli e ridicolose semplicità di Bertoldino; tu je glavno lice Bertoldov glupi sin Bertoldino. Napokon je bolonjski duhovnik Adriano Banchieri (1567—1634, pod pseudonimom Camillo Scaliggeri della Fratta) dao još i dalji nastavak o Bertoldinovu sinu, Cacasenno, u trećoj, i to posve lošoj pripovijesti, Scempiaggini e buffonate di Cacasenno. Otad se te tri pripovijesti izdaju skupa. Ta je talijanska pučka trilogija doprla i do nas, te su je mnogo čitali prevedenu u našim brojnim izdanjima sve do naših dana. Prvi ju je preveo pod natpisom Himbenost pritankog veleznanstva Nasradinova (Jakin 1771) neki Nikola Palikuća (jamačno pseudonim kojeg dalmatinskog redovnika) štokavsko-ikavskim govorom, a zatim je izašlo mnogo izdanja, većinom u Zadru, i to s dodatcima iz drugih dvaju dijelova trilogije. Tako je kod nas Bertoldo postao popularan pod imenom turskog šaljivdžije Nasradina, što je zanimljiv primjer ukrštavanja različitih tradicija na našem teritoriju.

LIT.: O Guerrini, La vita e le opere di G. C. C., Bologna 1879; A. Trauzzi, Bologna nelle opere di G. C. C., Bologna 1905; G. Nascimbeni, Note e ricerche intorno a G. C. C., Bologna 1914; A. N. Veselovskij, Slavjanskija skazivanja o Solomonje i Kitovrasje, Petrograd 1921; L. Biagioni, Marcolf und Bertoldo, Köln 1930; P. Kolendić u Novom doba, Split 1. IV. 1934.M. D-ić.