CRNO MORE (lat. Pontus Euxinus; grč. Mauri Thalassa; ruski Černoje more; tur. Kara Dengiz), najistočniji dio Sredozemnoga mora, s Azovskim morem (37.600 km²) ima površinu od 453.000 km². Njegov je postanak bio zavisan od tektonskih pokreta, koji su se razvili u najmlađem tercijaru po istočnom Sredozemlju. Za starijeg pliocena bila je crnomorska krajina dio velike slatkovodne sredozemne kotline, koja je nastala kidanjem Sarmatskog mora u pojedine udoljine. Od novih dislokacija razvila se zavala C. m., ali su tek na mijeni pliocena i kvartera nastali odlučni prolomi, od kojih su stvoreni ocrti obala i odnosi dubina. U mlađem kvarteru dogodilo se općenito slaženje, koje je bilo od odlučne važnosti i za oblikovanje pojedinih obala, ali i za razvitak riječne doline Bospora. U najmlađe geološko, a možda i u povijesno doba pojavilo se pak ispinjanje obala, što dokazuju izdignute obalne terase u Traciji i Maloj Aziji. Povijest takva razvitka zavale C. m. u velikim se potezima odrazuje u odnosima njegovih primorja i dubina. Posve su drukčiji prirodni odnosi po sjevernim krajevima od onih po južnim. Sjevernu obalu obavija širok šelf. Po njegovoj su zapadnoj strani razvijeni plosnati limani; to su nekadašnji zatoni, koji su prijespima gotovo posve odijeljeni od mora. Po njegovoj istočnoj strani također je prostran plitac, Azovsko more, duboko samo 14 m; odijeljeno je od C. m. poluotokom Krimom, samo se sačuvao tjesnac Kerč, kroz koji lađe prolaze iz jednoga mora u drugo. Vrijedna su pažnje jaka kolebanja površja mora, koja proizvodi istočni vjetar u luci Taganroga: njezin krajni kut ostaje tada posve na suhom. Po zapadnom dijelu pak Azovskog mora postoji »gnjilo more«; to je splet malih otoka, laguna i prudova, koji su odijeljeni od ostaloga mora prijespom »Arabat«, a koji su za dugotrajna zapadnog vjetra na suhom. Kako u Azovsko more utječe vodonosna rijeka Don, slanost je njegove vode na površju dosta niska: 10—11‰. Naprotiv, donja struja, koja kroz Kerč ulazi iz C. m. u Azovsko, ima slanost od 12 do 18‰. Posve su drugi prirodni odnosi po južnom primorju C. m. Uzak šelf — nasuprot širokom šelfu sjevera — obavija kavkaske, maloazijske i tračke plasaste obale. Na tim stranama pristranci crnomorski slaze strmenito do dna, koje je gotovo ravno, a duboko preko 2000 m (2170 m). Ono je pokriveno ilom, dok voda nad njim ima u sebi vrlo malo kisika. U povećim dubinama pak radi djelovanja sulfobakterija sve je veća množina sumporovodika; radi toga ispod 400 m dubine nema viših organizama. S obzirom na slanost ima C. m. tri sloja. U najgornjem, površinskom, radi velike doplave slatke vode (Dunav, Dnjestar, Bug, Dnjepar, Don), a radi omjerno malena isparivanja, slanost je 18‰, dakle manja od one u Sredozemnom moru. Isto tako malo soli ima i srednji sloj (18—20‰), koji seže do 200 m u dubinu, a koji nastaje slaženjem hladne zimske vode s površja. Napokon i hladna voda na dnu ima 20—22,5‰, ali ta ne sudjeluje u opticaju vodenih masa. Radi toga u njoj nema kisika, ali ima mnogo sumporovodika; taj se razvija djelomice radi organskih pretvorba, djelomice po sulfobakterijama. Te su bakterije jedini organizmi, koji žive u dubinama većim od 200 m; višeg života uopće nema u dubinama. Leda ima na površini svake godine; luka Odese zaleđena je samo nekoliko dana, limani i Azovsko more u siječnju i veljači, pa i Bospor je bio zaleđen nekoliko puta u srednjem vijeku. Površinske struje su slabe i izmjenične, a teku uglavnom oko cijeloga mora, ali u obrnutom smjeru od pomicanja kazaljki na satu.

Klima C. m. obilježena je čestim, a gustim maglama, olujama i strmoglavim vjetrovima. Zbog tih nevolja Crno more nije povoljno za brodarenje. Promet se počeo po njem bolje razvijati, kad su Heleni osnovali kolonije po onim obalama; odatle su oni upravljali trgovinom prema Iranu, unutrašnjosti Azije i istočnoj Evropi. Njihovi su nasljednici bili Đenovezi, a nakon prevlasti Turaka razvila je Rusija veći promet sve do svojih sjevernih obala — kad su 1774 Francuska, Engleska i Rusija od Porte iznudile slobodnu plovidbu po njem, a g. 1829 proglašeno je C. m. kao »mare liberum« (= slobodno more) za sve pomorske narode. Brodarstvo se po njem razvilo osobito poslije g. 1830, kad su zaplovili parni brodovi.

Površinska slatkasta voda C. m. prolazi kroz Bospor i odlazi u Mramorno more; naprotiv, odatle, odnosno iz Egejskog mora, po dnu Bospora teče slankasta struja, da se protura u C. m. Bospor je neke vrste kanal, dug 30 m, širok 550—3000 m, a dubok 30—60 m (najdublje 120 m). Bilo je to u tercijaru korito rijeke, koje je u diluviju sašlo pod razinu mora.

LIT.: N. Mr. Knipovič, Zur Hydrologie u. Hydrobiologie des S. M. und Azow. Meeres, Internat. Revue d. ges. Hydrobiologie, sv. 12. i 18., 1924 i 1928.A. G.