CRNOJEVIĆI (patronimik od imena Crnoje), zetska vlasteoska i vladalačka porodica kasnoga srednjeg vijeka; nazivani su i Đuraši, Đuraševići (neko vrijeme se mislilo, da su to dvije posebne porodice). Oblast im se prostirala od planinskih krajeva ponad Kotora i Budve do Skadarskog jezera. Član ove razgranate porodice bio je nesumnjivo Đuraš Ilić, istaknuti srpski velikaš (1326— oko 1362), koji je 1355 bio vojskovođa cara Stefana u Skradinu. Pred kraj 14. st. bio se naročito osilio Radič C., koji je ozbiljno ugrožavao vlast Balšića (v.), ali je poginuo 1396 u borbi s Đurđem Stracimirovićem. Kad su 1421 izumrli Balšići, C. su najmoćnija vlastela u Zeti i sve više pokazuju težnju, da u njoj dođu do onakva položaja, kakav su dotad imali Balšići. U tome je uspio Stefan (Stefanica) C., oslanjajući se od 1452 potpuno na Mletke. Ponovno izdvajanje Zete pod C-ma iz srpske države imalo je tu dobru stranu, da je ona pošteđena od Turaka još gotovo pola vijeka. Kad je Srbija 1459 napokon propala, ostao je Stefanica gospodar Zete nesmetano do svoje smrti 1465. Njegov sin i nasljednik Ivan C. (1465—1490) pokušao je isprva, da se odvoji od Mletaka, i tako je došao u otvoren sukob s njima. Mlečani su bili već raspisali i nagradu za onoga, koji ga ubije. Ali Ivan je brzo uvidio, da se samo s njihovom pomoću može održati, i pristao je na vazalni odnos uz godišnju plaću od 1200 dukata (1466); za zasluge prema republici Sv. Marka dobio je 1473 i njeno plemstvo. Ovo oslanjanje na Mletke nije ga ipak moglo spasiti, kad je sultan Mehmed II. udario 1479 na Skadar, zauzeo ga i izmirio se s Mlečanima; Ivan je tada morao napustiti Zetu. Za prijestolnih borbi poslije smrti Mehmeda II. 1481 uspio je vratiti se u svoju oblast, ali je 1482 priznao vlast sultana. Sina Stanišu morao je poslati Bajazitu II. u Carigrad, gdje je primo islam. Da bi bio manje izložen napadima Turaka, Ivan je po ponovnom dolasku na vlast prenio prijestolnicu na Cetinje (prije je bila u Žabljaku), gdje je 1485 podigao i manastir. »Ivan-beg«, koji se nazivao »gospodar zetski«, postao je popularna ličnost u Crnoj Gori. Poslije njegove smrti Zeta se nije mogla dugo držati. Ivanov sin Đurađ C. (1490—96) zbog svojih veza s kršćanima i svađe s bratom došao je u takav odnos prema Turcima, da je morao pobjeći iz zemlje. Za njegove vlade osnovana je na Cetinju prva srpska tiskara. Đurđa je zamijenio kao »nominalni upravnik Crne Gore« brat Stefan C. (1496—99), ali su Turci zaposjeli najzad 1499 čitavu Zetu. Đurđev pokušaj, da ustankom oslobodi zemlju, nije uspio, i on se morao odreći svih prava na Crnu Goru. Posljednji C., koji je upravljao Zetom, ali samo kao »sandžak crnogorski«, bio je Ivanov poturčeni sin Skender-beg C. (1514—28).

LIT.: F. Miklosich, Die serbischen Dynasten Crnojević, Beč 1886; J. N. Tomić, Crnojevići i Crna Gora od 1479—1528 god., Glas SKA 58, 60 i 62, Beograd 1900—01; K. Jireček-J. Radonić, Istorija Srba, II., Beograd 1923; Đ. Radojičić, O štampariji Crnojevića, Glasnik Skop. nauč. dr., XIX., Skoplje 1938.M. J. D.