CRNA RUKA. Kao i kod ostalih evropskih naroda, koji su se u 19. i 20. st. borili za svoju slobodu i jedinstvo, tako su i kod južnih Slavena stvarane tajne revolucionarne organizacije za borbu protiv tuđe vlasti. »Mlada Bosna« i »Ujedinjenje ili Smrt« bile su dvije takve revoluc. organizacije. — Organizaciju Ujedinjenje ili Smrt stvorila je u Beogradu 9. V. 1911 uglavnom jedna grupa časnika urotnika iz 1903. Oni su htjeli, da se radi što boljih priprema za odlučnu oslobodilačku borbu Srbija preuredi tako, da se vojsci dade veći utjecaj na vođenje državnih poslova. U organizaciju su se primali novi članovi onako, kako se to obično radi u tajnim društvima: član poznaje samo onoga, koji ga je uveo u popis. Neki austrijski novinar nazvao je to udruženje Crna ruka, pa se taj izraz i uobičajio. »Crnorukci« su svoje protivnike, napose časnike, nazvali »bjelorukci«.

C. r. je imala svoj ustav. Glavna ličnost i idejni pokretač organizacije bijaše Dragutin T. Dimitrijević-Apis, koji je i u događajima 1903 imao glavnu ulogu. Osim njega potpisali su ustav: Ilija Radivojević, Bogdan Radenković, Čedomilj A. Popović, Velimir S. Vemić, Vojislav Tankosić, Ilija M. Jovanović, Milan Vasić i Milan Gr. Milovanović. Oni su vodili i davali smjer, a ostali članovi — obvezani zakletvom, da povjerene tajne i u grob ponesu — trebali su vršiti naloge. Prema 1. čl. ustava radila je C. r. na ujedinjenju srpstva, a njezin pripadnik mogao je biti svaki Srbin »bez obzira na spol, vjeru i mjesto rođenja«. U 2. čl. ističe se, da je važnija revolucionarna borba od kulturnog rada. Daljnji članci sadržavaju: Organizacija treba djelovati na sve istaknutije ličnosti i ustanove u Srbiji kao Pijemontu srpstva; svaki pothvat potječe od »Vrhovne centralne uprave«, koje se rješenja moraju izvršavati i kojoj svaki član stavlja na raspolaganje svoj život; nijedan član ne može napustiti organizaciju, nego joj mora služiti do smrti; izdajstvo se kazni samo smrću; samo Vrhovna središnja uprava pozna sve članove organizacije i čuva njihov popis; članovi ne moraju znati čak ni to, kako organizacija djeluje.

Poslije ratova 1912/13 dobiva C. r. jugoslavensko obilježje i dolazi u bliži dodir s »Mladom Bosnom«; njezine jugoslavenski orijentirane pripadnike obučavaju u oružju članovi C. r. (Tankosić). Sam Apis putuje u poslu organizacije krajevima pod Austro-Ugarskom (Zagreb). O Tankosiću bilo je riječi i u ultimatumu, koji je AU uputila Srbiji 1914. Njezini članovi u Srbiji snabdjeli su oružjem, preko Danila Ilića, vidovdanske atentatore u Sarajevu.

C. r. imala je znatan utjecaj na državnu vlast, napose u vojnom ministarstvu. U proljeće 1914 nastala je žučna polemika u vezi s pitanjem prvenstva građanske i vojne vlasti za vrijeme javnih priredaba i svečanosti. Vlada je odlučno ostala pri odluci, da je može zastupati s pravom prvenstva samo predstavnik građanske vlasti. O tom pitanju raspravljalo se u Skupštini i u novinstvu; list »Pijemont« zastupao je gledište C. r. i bio zapravo njezin organ (1911—1915).

Poslije propasti Srbije 1915 bio je rascjep između C. r. i njezinih protivnika sve veći. Crnorukci su bili najviše protiv radikalne stranke, koja je bila najjača u Srbiji i u progonstvu poslije 1915. Vlada Nikole Pašića smatrala je, da držanje C. r. može samo škoditi općoj stvari i da usto ugrožava javni poredak; odlučila je stoga ispitati njezin rad. Njezina je istraga iznijela, da su Muhamed Mehmedbašić i Rade Malobabić 29. VIII. 1916 pokušali atentat na regenta Aleksandra, a da je iza njih stajala C. r. U prosincu 1916 uhapšen je Apis s ostalim istaknutijim crnorukcima. Kod njih je nađen ustav C. r. od 1911 i popis svih članova. Poslije duže istrage poveden je pred vojnim sudom u Solunu »solunski proces«. Presuda je izrečena 23. V. 1917: pukovnik Dimitrijević-Apis, major Ljubomir Vulović i Rade Malobabić osuđeni su na smrt i strijeljani na solunskom polju 14. VI. 1917, a ostali osuđeni na robiju i kasnije pomilovani. U listopadu 1917 sudilo se naknadno još dvojici optuženih. Solunskim procesom prekinut je rad C. r. i ona se kao udruženje nije više obnovila.J. D. M.