CRISPI, Francesco, * Ribera na Siciliji 4. X. 1819, † Palermo 11. VIII. 1901, talijanski državnik. Dovršio je pravne nauke 1837 i počeo novinarsko djelovanje osnovavši list L’Oreteo; kao odvjetnik u Napulju počeo je svoj politički rad s ciljem, da Burbonce primora na izdavanje ustava. Sudjelovao je kod ustanka u Palermu, koji je buknuo 12. I. 1848; 27. I. osnova list L’Apostolato, zatim bi izabran zastupnikom i postade predstojnikom odjela u ratnom ministarstvu revolucionarne vlade. Nakon sloma ustanka preseli se u Piemont te u Turinu surađuje u listovima Concordia i Progresso. Kad je pijemontska vlada prognala one talijanske izbjeglice, koji bijahu raspoloženi republikanski, C. pođe najprije na Maltu, gdje je sastavio raspravu Dei diritti della corona d’Inghilterra sulla Chiesa di Malta, a 13. I. 1855 stigne u London, gdje upozna Mazzinija. Neko je vrijeme živio u Parizu, ali se nakon Orsinijeva atentata vrati u London. G. 1859 vrati se u domovinu i s Garibaldijem organizira ekspediciju na Siciliju. Iako je već sklon monarhističkim težnjama, C. se opiraše neposrednom i bezuvjetnom priključenju otoka Piemontu. Nakon priključenja pojedinih dijelova Italije narodnim glasovanjem i nakon proglašenja kraljevine C. postade 1861 član talijanskog parlamenta i vođom monarhističke ljevice. Glasilo ove stranke bijaše Riforma, koju je C. osnovao 1865. Dne 29. XII. 1877 postade ministar nutarnjih poslova. Kad se nakon smrti pape Pija IX. proširio glas, da se kardinali namjeravaju sastati u konklave izvan Rima, C. dade razumjeti članovima Svetog kolegija, da poglavica kršćanstva, koji bi bio izabran izvan Rima, ne bi bio priznat u vječnom gradu. U veljači 1878 optužiše ga protivnici zbog bigamije, ali ga je sud riješio i njegov prvi brak proglasio nevrijednim; ipak on u ožujku 1878 odstupi. G. 1887 stupi u Depretisov kabinet kao ministar nutarnjih poslova, a nakon Depretisove smrti 29. VII. bi imenovan ministrom predsjednikom i ministrom vanjskih poslova zadržavši i nutarnje poslove. Izgrađivao je savez Italije s Austro-Ugarskom i Njemačkom, posjećivao Bismarcka u Friedrichsruhe, Kálnokyja u Karlovim Varima, a 1889 pratio je kralja Umberta na putu u Berlin. Dok je za njegova prvog ministarstva 1887—91 postojano jačao položaj Italije u Trojnom savezu, njezini se odnosi s Francuskom pogoršaše; posljedica bijaše prekid trgovačkih pregovora i utvrđivanje Biserte. Zbog toga bi napadnut od radikala, svojih pređašnjih sumišljenika, koji su naginjali Francuskoj, i od francuskog novinstva. U Napulju je pokusan na nj atentat. Većina je naroda odobravala njegovu politiku, osobito kad je Trojni savez pružao zalog za čuvanje mira, a ugovor s abesinskim kraljem Menelikom 1889 oslobodio talijansku kolonijalnu politiku teških briga. Kod izbora u listopadu 1890 dobije jaku većinu u komori, ali kad se latio posla oko uređenja financija, pojednostavljenja uprave i novih nameta, desnica se spoji s velikim dijelom ljevice protiv njega. Dne 31. I. 1891 ostade u manjini i odstupi. Vrativši se odvjetništvu u Rimu zadrži znatan utjecaj u komori; u svibnju 1892 sudjeluje kod pada ministarstva Rudini, a nakon odstupa Giolittija u studenom 1893 postade 15. XII. 1893 predsjednikom ministarstva i zadrža ministarstvo nutarnjih posala. Sada odlučno istupi protiv anarhističkih pothvata, odluči se na reforme u financijama, ali odstupi nakon talijanskog poraza kod Adue u Abesiniji 1. III. 1896. Kod izbora u ožujku 1897 njegova stranka bi poražena, a on okrivljen, da je kao ministar i ravnatelj podružnice napuljske banke nepravilno upotrebljavao novac. Komora, doduše, 24. III. 1898 zaključi, da odustaje od sudbenog postupka, ali osudi njegovo političko djelovanje. Tada C. položi poslanički mandat, ali bi s velikom većinom ponovno izabran, a njegova je popularnost u Siciliji došla do puna izraza kod proslave njegove osamdesetgodišnjice.

BIBL.: Scritti e discorsi politici (1849—90), Turin 1890; Carteggi politici inediti (1860—1900), Rim 1912; Lettere dali’esilio (1850—60), Rim 1918; Ultimi scritti e discorsi extraparlamentari (1891—1901), Rim 1913; Pensieri e profezie, Rim 1920; Discorsi elettorali, Rim 1887; Discorsi parlamentari, Rim 1915; Politica interna, Diario e documenti, Milan 1924; Questioni internazionali, Diario e documenti, Milan 1927; I Mille, Da documenti dell’archivio Crispi, Milan 1927; Politica estera, Memorie e documenti, novo izdanje priredio T. Palamenghi-Crispi, Milan 1929; La prima guerra d’Africa, Documenti e memorie, Milan 1939.

LIT.: G. Castellini, Crispi, 2. izd., Firenca 1924; A. C. Jemolo, Crispi, Firenca 1922; G. Salvemini, La politica estera di F. C., Rim 1919; G. Pipitone-Federico, L’anima di F. C. Careteggio intimo sulla politica del Risorgimento italiano, Palermo 1910; A. Billot, La France et l’Italie. Histoire des années troublées 1881—1899, Pariz 1905; T. Palamenghi-Crispi, L’Italia coloniale e F. C., Milan 1928; G. Volpe, L’Italia in cammino, Milan 1928; Isti, Crispi, Mleci 1928; S. Cilibrizzi, Storia parlamentare, politica e diplomatica d’Italia da Novara a Vittorio Veneto (1848—1916), 5 sv., Milan-Genova-Rim-Napulj 1925— 40; B. Croce, Storia d’Italia dal 1871 al 1915, 3. izd., Bari 1928; L. Salvatorelli, La Triplice Alleanza. Storia diplomatica 1877—1912, Milan 1939.J. N.