CRIJEVIĆ, dubrovačka plemićka porodica, koja se u vrelima spominje od 1234. Tokom vremena javlja se to ime u različitim oblicima (hrvatski već u 13. st. Črević, Črijević, Crijević, u latinski pisanim spomenicima Zreva i dr., a tek poslije 1500, t. j. od humanizma, ponajviše Cerva, Cervinus). Prema Jirečeku potječe ono jamačno od slav. črevo »crijevo«, a ne od latinskog imena Cerva (Cervius, Cervonius). Porodica je izumrla u 19. st.

LIT.: K. Jireček, Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters, III., Denkschriften der kais. Akademie der Wissenschaften, Philos.-hist. Classe XLIX, Beč 1904.J. Š-k.

1. Ilija (Aelius Lampridius), * Dubrovnik 1463, † Dubrovnik 15. IX. 1520, najznatniji dubrovački humanist, pjesnik. Otac mu Lamprica bio je trgovac, a majka iz kuće Sorgo. U Dubrovniku je započeo školovanje u gramatičkoj školi, a 1476 poveo ga Stjepan Zamanja, poslanik kod pape Sikst’a IV., u Rim, gdje ga je ostavio na daljnim naukama. Tu je došao u krug humanista, a učitelj mu je bio i sam Pomponije Leto, u čijoj je akademiji (Academia Romana) i bio začlanjen. Drugovi su mu bili mnogi kasniji poznati humanisti i ličnosti (na pr. Farnese, kasniji papa Pavao III., i braća Aleksandar i Pavao Cortesi), s kojima je izmjenjivao poslanice. U takvoj sredini promijenio je ime Ilija u Aelius Lampridius (po ocu), a prezime, koje mu službeni dubrovački spisi pišu Crieva, u latinsko Cerva i Cervinus, pa se sav posvetio humanističkom idealu obrazovana čovjeka. Kako se ozbiljno posvetio latinskom jeziku, dokazuje njegova kompilacija već u Rimu izrađenog velikog latinskog rječnika (Lexicon ex quam pluribus omnium artium authoribus maxima cura ingenioque constructum ...), koji je ujedno mala enciklopedija znanja. Stekao je i glas vrlo dobrog latinskog pjesnika. Kako ga nije nadahnjivala samo moda, nego i žarka ljubav prema Rimljanki Flaviji, njegove su pjesme nesamo tehnički i jezično savršene nego i osjećajne. Stoga je, nakon jednog predavanja o Plautu, bio 1485 pred akademijinim članstvom okrunjen na Kapitolu lovorovim vijencem (prvi poslije Petrarke), čime je stekao naslov »poeta laureatus«.

Pošto mu je 1487 umro otac, Ilija se vratio u Dubrovnik, razočaran i nad Flavijom. Tu se doskora oženio s Pavlom Đorđićevom (možda i prije 1490), s kojom je imao dvije kćeri. G. 1494 on je već u državnoj službi; 1495 kaštelan je u Stonu, gdje je spjevao nostalgičnu odu Dubrovniku (Ocelle mi, Ragusa). Na svoje zadovoljstvo bio je 1497 imenovan rektorom gradske škole, ali 1504 nije više bio izabran pa je morao otići za kaštelana grada Sokola. Zbog nekoga skandala bio je otpušten iz službe, a 1506 pomilovan i onda izabran u vijeće umoljenih. Pošto su mu se izjalovili pokušaji, da dobije mjesto nastavnika ili historiografa u Mlecima ili u Ugarskoj, bude imenovan 1510 prvim rektorom dubrovačke škole i na tom mjestu ostane do smrti baveći se pjesništvom. Kako mu je bila već pred nekoliko godina umrla žena, on oko 1510 prijeđe u svećenički stalež pa zatim nosi naslov kanonika i opata, valjda da može uživati koji crkveni beneficij, što nije bio rijedak slučaj u doba pape humanista Leona X.

Sav je Crijevićev rad ostao u rukopisu. Za života tiskana su mu samo tri epigrama u djelu Jurja Dragišića (Georgius Benignus) De natura coelestium spirituum (Firenca 1499) i možda još koja malenkost. Neki su se njegovi rukopisi izgubili, dok je Lexicon sačuvan u Marciani (Mleci), a glavni pjesnički rad sačuvan je u dva kodeksa vatikanske knjižnice (br. 1678 i 2939), od kojih je prvi prepisan i u jednom kodeksu knjižnice Male braće u Dubrovniku. Tu su pjesme (carmina), himni, epigrami, molitve, govori i pisma (poslanice). Među pjesmama su ljubavne i vesele pjesme iz rimskog razdoblja, a ozbiljne pjesme, koje imaju često prigodan i svečan značaj, iz dubrovačkog su razdoblja. Među ovima su poslanice ili pjesme, posvećene rimskim prijateljima, na pr. Letu, Farnesu i dr., zatim talijanskim velikašima, nekim vladarima (Alfonsu II. napuljskom, Karlu VIII. francuskom, Vladislavu II. Jageloviću i papi Leonu X., koje potiče na rat protiv Turaka); tu su i mnogi govori (na pr. prilikom smrti kralja Matijaša Korvina), pjesme posvećene dubrovačkim prijateljima, pjesme u slavu Dubrovnika, Rima i t. d.

Iz vatikanskih zbornika objelodanjeno je do danas dosta malo. Appendini je u Notizie II. objelodanio pjesmu In violatorem antiqui sepulchri via Appia spoliato; Rački je u Starinama IV. izdao mnoge odlomke iz njegovih pjesama, pisama i govora; C. Tadin je u Rivista Dalmatica VI. tiskao pjesmu De Epidauro; S. Hegedüs je 1906 objavio nekoliko pjesama, govora i pisama, koja se odnose na ugarsku povijest; 1934 je G. N. Sola izdao u Archivio storico per la Dalmazia, sv. 16—19, cijeli prvi dio vatikanskog zbornika br. 1678 pod naslovom Aelii Lampridii Cervini Operum latinorum pars prior.

C. je dosljedan humanist sa svim obilježjima i nastranostima. I on poput talijanskih humanista prezire pučki jezik, htio bi Dubrovnik latinizirati i nije mu stalo do suda »Vlaha ni barbara, pa bili oni i potomci Romulovi«.

(Tako na pr. talijanski latinisti Celio Calcagnini, Lazzaro Buonamico i dr. nazvaše svoj talijanski jezik »foedissima barbaries«.) To je i razlog, što su mu pjesme ostale mrtvo slovo, dok su pjesme njegovih suvremenika Menčetića, Držića i Marulića zora nove hrvatske književnosti.

LIT.: Nakon zastarjelih prikaza u Appendinija (Notizie istoricocritiche, II.) iz 1803, u Galleria di Ragusei illustri iz 1841, u S. Ljubića (Dizionario biografico) iz 1856 i dr., pisali su o C-u: F. Rački, Iz djela E. L. Crievića, Dubrovčanina, Starine IV., Zagreb 1872; K. Jireček, Der ragusanische Dichter Šiško Menčetić, AsIPh, XIX.; Isti, Beiträge zur ragusanischen Literaturgeschichte, AsIPh, XXI.; S. Hegedüs, Analecta recentiora ad historiam renascentium in Hungaria litterarum spectantia, Budimpešta 1906; C. Tadin, L’umanista Raguseo del sec. XVI. E. L. C., Rivista Dalmatica, sv. 6 (1905); Đ. Körbler, Iz mladih dana triju humanista Dubrovčana 15. vijeka, Rad HA 206; R. D’Alfonso, Un umanista dalmata del secolo XV, E. L. C., Annali del R. Istituto orientale di Napoli, I (1928—29); G. Praga, Indagini e studi sull’umanesimo in Dalmazia: Il Lexicon di E. L. C., Archivio storico per la Dalmazia, knj. 19, Rim 1934.V. Š. i M. B-r.

2. Ludovik, * Dubrovnik 1459, † Dubrovnik negdje poslije 10. V. 1527, redovničkim imenom Aloysius (de Crieva), povjesničar, poznatiji po svom pridjevku Tubero. Poslije svršenih škola u rodnom mjestu polazi više nauke u Parizu; ondje dobiva počasno ime Tuberon, jamačno po rimskom povjesničaru Kvintu Eliju Petu Tuberonu. Vrativši se kući stupi 1484 u benediktinski red i povuče se u samostan na otočiću sv. Andrije, koji su prema nekima osnovali njegovi predci (spominje se od 1272). G. 1502 izabere ga »vijeće umoljenih« za opata sv. Jakoba u Višnjici kraj Dubrovnika. Na tom je položaju ostao do smrti, ali je neko vrijeme bio i vikar odsutnog nadbiskupa, a uzalud je radio i na obnovi stonske biskupije. Već se u samostanu sv. Andrije bavio znanstvenim radom, osobito poviješću Dubrovnika i svoga doba; za suvremene događaje dao mu je mnogo podataka kaločko-bački nadbiskup Grgur Frankopan, kod kojega je oko 1508 duže vremena boravio. — Nazivaju ga i Cervarius, ali suvremeni spomenici ne potvrđuju taj oblik.

Najznatnije je njegovo djelo Commentaria de temporibus suis, gdje je u 11 knjiga prikazao razdoblje od smrti kralja Matijaša 1490 do smrti pape Lava X. 1522 (potpuni naslov: L. T-nis Dalmatae abbatis commentariorum de rebus, suo tempore, nimirum ab anno Christi MCCCCXC. usque ad annum Christi MDXXII. in Pannonia et finitimis regionibus gestis libri XI). To je djelo »jedini vrijedan izvor za doba Jagelovića u Ugarskoj« (Macůrek), a sadržava i podatke iz različitih evropskih zemalja. Zbog »dosta liberalnog mišljenja« uneseno je 1734 u rimski popis zabranjenih knjiga. Doživjelo je u svemu četiri izdanja (1603 i 1627 u Frankfurtu na Majni, 1746 u Beču i 1784 u Dubrovniku), od kojih je najpristupačnije 3. izdanje u zbirci J. G. Schwandtnera Scriptores rerum hungaricarum veteres et genuini, II. Prema Jirečekovu svjedočanstvu (1899) sačuvao se autograf s bilješkama i ispravcima u nekadašnjoj knjižnici don Luke Pavlovića. C. je po želji nadbiskupa Grgura Frankopana unio u V. knjigu svojih Commentaria tri glave o prošlosti Dubrovnika, a zatim ih je neznatno preradio u posebni spis De origine et incremento urbis Rhacusanae (izd. M. Sorkočević 1790). Daljnje je C-evo djelo De origine, moribus et rebus gestis Turcarum, objelodanjeno 1590 u Firenci.

Kao povjesničar pokazuje C. težnju za istinitim i trijeznim prikazivanjem, a odlikuje se i lijepim stilom, koji mu je donio naziv »il Sallustio Raguseo«. Njegovo je značenje izrazio izdavač Schwandtner riječima, da mu među piscima ugarske povijesti pripada prvo mjesto (nulli scriptorum hungaricorum secundus). U razvoju bogate dubrovačke historiografije, koju je u drugoj polovini 15. st. započeo nepoznati ljetopisac, C. nema prethodnika i radi potpuno samostalno.

LIT.: K. Jireček, Beiträge zur ragusanischen Literaturgeschichte, AslPh 21, 1899; V. Klaić, Povjest Hrvata, II./3, 1904, prilog I.; P. Kolendić, Biografska dela Ignjata Đurđevića, Zbornik za istoriju i t. d., 2. od., knj. VII., Beograd 1935; F. Šišić, O hrvatskoj kraljici Margareti (s ostalom literaturom), Dubrovnik 1929.J. Š-k.

3. Serafin, * Dubrovnik 4. X. 1686, † Dubrovnik 24. VI. 1759, dominikanac. Niže je nauke učio u Dubrovniku i Mlecima, filozofiju u Firenci, a teologiju u Rimu. Propovijedao je hrvatski i talijanski u našim i talijanskim krajevima. Kao povjesničar broji se među prve svoga vremena. Posvetio se izučavanju domaće povijesti te je kroz 10 godina istraživao naše i talijanske arhive i u 12 svezaka svojih nestalih Adversaria sabrao važno povjesničko gradivo, od kojega je u lijepom latinskom jeziku sastavio ova djela: Prolegomena in sacram metropolim Ragusinam (1744), zatim u 5 sv. Sacra metropolis Ragusina (1744), u 4 sv. Bibliotheca Ragusina (1740), zbirka 435 biografija znamenitih Dubrovčana: Iconotheca illustrium fratrum congr. Ragusinae ord. Praed. (1728), u 5 sv. Monumenta congr. S. Dominici de Ragusio (1728—1734), Vita B. Joannis Dominici (1729). De rebus gestis B. Osannae a Catharo (1736), Chirographoteca Coenobii S. Dominici de Ragusio (1751). Autografi svih ovih djela nalaze se u dubrovačkoj dominikanskoj biblioteci. Osim toga napisao je na talijanskom jeziku Predavanje o Sv. Pismu, na hrvatskom jeziku Korizmene propovijedi, a na latinskom Kalendarium Moschoviticum, ali se ova tri djela nisu sačuvala. C-eva djela su važan izvor za crkvenu i kulturnu povijest Dubrovnika.

LIT.: K. Vojnović, Prilozi k arhivalnijem pabircima dubrovačkijem, Starine XXVIII (1896); A. Giurgevich, Cenni biografico-litterarii, Split 1867; Dolci, Fasti litterario-ragusini, Mleci 1767; Appendini, Notizie, 1802—1803; Farlati i Coleti, Illyr. sacr., VI.: P. Popović, O radu na dubrovačkoj biografiji, Zbornik za istoriju, jezik i književnost II/7, Beograd (SKA) 1935.M. K-ć.