CRESPI, 1. Daniele, * Busto Arsizio 1590, † Milan 1630, talijanski slikar, učenik Giambattiste C. Ukrašivao je freskama osobito kuće kartuzijanaca (znamenit je ciklus iz života sv. Bruna u Garegnanu kod Milana). Stvorio je i mnoge uljene slike, među kojima se odlikuju Madona između sv. Franje i Karla Borromea (u Breri u Milanu), Madona od kuge (u Milanu u crkvi S. Maria delle Grazie), Misa sv. Grgura (Varese, S. Vittore), Oplakivanje Krista (Madrid, Prado), Poprsje mrtvog vladara (Milan, Brera) i dirljiva Posna večera sv. Karla Borromea (S. Maria della Passione). Umjetnik zna u svojim najboljim djelima udružiti snažan realizam sa značajnom ozbiljnošću shvaćanja.

LIT.: G. Nicodemi, D. C., Busto Arsizio 1930.

2. Giovanni Battista, nazvan Il Cerano, * Cerano kod Novare oko 1557, † Milan oko 1632, talijanski slikar, kipar i graditelj. Iza književnih studija potaknuo ga je u Milanu Camillo Proccaccini, da u Rimu i Mlecima izuči sve tri likovne umjetnosti. G. 1620 pozvao ga je kardinal Federico Borromeo za upravitelja slikarskog odjela na Ambrozijevoj akademiji, koju je on osnovao. Osim freska u S. Maria presso S. Celso u Milanu imamo od njega više Madona (danas u Breri), zatim Alegoriju franjevačkoga pravila (1600; danas u Muzeju cara Fridrika u Berlinu) i Krštenje sv. Augustina (S. Marco u Milanu). Kao izvrstan crtač daje G. B. C. svojim likovima punu plastičnu zaokruženost, slobodan je od konvencionalnog prikazivanja vjerskih tema, pa i sama hladnoća njegova kolorita povisuje posebnim načinom nezemaljsku dražest njegovih tvorevina. Kao graditelj upravljao je baroknom pregradnjom pročelja S. Paolo delle Monache u Milanu, kao kipar izradio je nacrte za neke reljefe katedralnoga pročelja u Milanu i za gorostasni kip sv. Karla Borromea u Aroni, koji je istom kasnije izrađen.

LIT.: G. Nicodemi, Il Cerano, u Per l’arte sacra, sv. 1., 1924; N. Pevsner, Die Gemälde des G. B. C., genannt Cerano, Jahrb. preuss. Kunstsammlung., sv. 46, 1925, s nadopunom u sv. 49, 1928; G. A. Dell’ Aqua, Per il Cerano, L’Arte 20, 1942.

3. Giuseppe Maria, nazvan Spagnuolo, * Bologna 1665, † Bologna 1747, talijanski slikar i grafičar. Bio je učenik među drugima finog chiaroscuriste D. M. Canutija; u početku 18. st. proboravio je nekoliko godina u Firenci, a od 1708 nastanio se stalno u Bologni. Isprva je slikao i freske, ali pretežno uljene slike, manje religiozne, više mitologijske, koje su prodahnute lakom ironijom (na pr. Ahil i Hiron, Eneja i Sibila; obadvije u Beču), portrete (Autoportret, Uffizi; Grof Palffy, Dresden), a najvećma genre-slike s mnogo likova (Vašar u Poggio a Caiano, Uffizi) kao i one malog formata, u kojima se izrazitim realizmom udaljuje od druge bolonjske predaje (Radnička obitelj, Budimpešta). Katkada se dotiče granice lascivnosti. Osobitom duhovnošću utjelovljuje crkvene čine (Sedam sv. sakramenata, Dresden). Glavno su mu grafičko djelo ilustracije bolonjskih humorističkih epova Bertoldo i Bertoldino. G. M. C. je jedan od najznačajnijih talijanskih umjetnika 18. st.: slobodan i duhovit u kompoziciji, živahan u shvaćanju, majstor blistavih boja i chiaroscura, pa je imao utjecaja na kasnije mletačke slikare. Njegov sin Luigi C. († 1779), slikar bez značenja, objelodanio je 1769 važne nadopune životopisa bolonjskih umjetnika, koje je napisao Carlo Cesare Malvasia (v.).

LIT.: G. P. Zanotti, Storia dell’accademia Clementina, 1739; L. Crespi, Vite dei pittori non descritti nella Felsina pittrice, Rim 1769; M. Marangoni, G. M. C., detto Spagn., Dedalo, sv. 1., 1920—21; H. Voss, G. M. C. (Bibl. d’Arte illustrata, Rim).F. C.

4. Silvio Benigno, * Milan 24. IX. 1868, talijanski veleobrtnik i političar. Kao potomak veleobrtničke porodice proširio je ustanove Crespi na Addi, 1893 podupirao osnivanje talijanskog udruženja za pamučnu robu, 1905 do 1930 predsjednik talijanskog Real Automobil Cluba, 1899—1919 zastupnik u parlamentu, 1917 državni podtajnik u ministarstvu nutarnjih poslova s djelokrugom povjerenika za prehranu i potrošnju, 1919 ministar za prehranu i potrošnju. Kao izaslanik na mirovnoj konferenciji u Parizu potpisao je ugovor o miru u Versaillesu i Saint-Germainu. G. 1919—30 predsjednik je zavoda Banca commerciale italiana, a u listopadu 1920 senator kraljevine. U svom dnevniku Alla difesa d’Italia in guerra e a Versailles (2. izd., Milan 1938) govori uz ostalo o jadranskom pitanju i jadranskoj krizi 13.—23. travnja 1919 te o Trumbiću, Pašiću, Vesniću i drugima.J. N.