ALANTOIS, 1. mokraćni mjehur, posebni prolazni zametni organ kod sisavaca, ptica i gmazova, koji služi za disanje i prehranu zametka. To je uglavnom kožnati mjehur, proširena izbočina zadnjeg crijeva, koja izlazi kroz pupak daleko iz trbuha zametka. Kod zametaka ptica i gmazova ulaze u nju mokraćovodi, pa je napunjena mokraćom i radi toga služi kod njih i kao zametno spremište mokraće. Na površini alantoisa razraslo se vrlo mnogo nježnih žilica, pa ga optače obilje krvi. Radi toga ima on još druge važnije zadatke u razvoju zametka; kod ptica i gmazova služi neko vrijeme kao zametni organ za disanje, a kod sisavaca kao zametni organ za prehranu. Kod ptica i gmazova prilegne vrlo povećani i prostrani alantois uz lupinu jajeta. Kako je ova šupljikasta, lako ulazi iz vana preko nježnih žilica u krv kisik, a izlazi ugljični dioksid, i tako je u drugoj polovini zametnog razvoja ptica i gmazova alantois istodobno još i glavni organ za disanje zametka. Tek malo prije nego izađe iz jajeta, preuzmu disanje pluća. Kod najvećeg dijela sisavaca služi alantois kao organ za prehranu zametka.
Koliko se izbočuje iz zametka, nema u njemu više gotovo nikakve šupljine nego se preko vanjskog zametnog omota seroze združi sa sluznicom maternice u plodvu ili placentu. Seroza se na površini izbočuje u mnoge resice pa se radi toga zove horion. Kroz mnogobrojne žilice na površini alantoisa, koje se još izbočuju u resice horiona, dolazi u dodiru s nježnim žilicama u plodvi do neprestane izmjene svih sastojina krvi između majke i zametka. Na taj način prima zametak sisavaca hranu, diše, a i njegove izlučine prelaze u majčinu krv. N. F-k.
2. Kod domaćih životinja ovojnica ploda, koja nastaje kao izvrat krajnjeg dijela crijeva embriona. Najprije se zapaža alantoizna kvrga, a zatim se javlja i alantoizni zaton. Ta tvorba krajnjeg dijela crijeva postepeno se povećava i uraštava između pupčane vrećice i amniona u prostor, koji je omeđen amnionom, horionom i pupčanom vrećicom. Posljedica snažnog rasta alantoizne vreće je ta, da srastu njeni listovi s horionom i amnionom u alantohorion, odnosno alantoamnion. Važnost tog srastanja biva razumljiva, kada se znade, da uz osnovu alantoisa izlaze iz embrionalnog tijela arterije, koje se granaju u zidu alantoisa, kao i to, da alantohorion sudjeluje kod stvaranja posteljice (placenta foetalis). Preko alantoisa dolaze dakle pupčane arterije i vene u vezu s horionom i tako je omogućena izmjena tvari između ploda i majke.
Kod nekih životinja (konj, govedo) šupljina alantoizne vreće ispunjena je velikim količinama tekućine. Kod svinje nestaje alantoizna šupljina pod kraj feltalnog perioda. Alantoiznu tekućinu čini fetalna mokraća i transudat krvnih sudova, a sadrži mokraćevinu i njene soli, alantoidin, groždani šećer i razne druge soli.
Kod čovjeka alantois vrši samo svoju glavnu zadaću t. j. provodi krvne sudove, a ne funkcionira uopće kao fetalna mokraćna vrećica. Alantoizna šupljina reducirana je samo na uski alantoizni kanalić.
LIT.: O. Zietzschmann, Lehrbuch der Entwicklungsgeschichte der Haustiere, Berlin 1924; O. Srdinko, Učebnice embryologie človĕka i obrat lovcu, Prag 1921. T. V.