CRES (talij. Cherso) je kvarnerski otok, koji je nastao — kao što i svi dalmatinski otoci — uslijed spuštanja Jadranskoga mora. Dužina mu je — od rta Jablanca do Punte Križa — 66 km, a širok je 2—13 km. Na istočnoj strani između C. i otočića Plavnika najveća je morska dubina u Kvarneru, 110 m. C. je izgrađen od krednoga vapnenca s izrazitim oblicima krša, na S viši i obrastao šumom (Visoko Brdo—Sis, 650 m), a na J niži i goliji. Zaprema površinu od 398 km².

U njegovu najširem dijelu uvalilo se 84 m duboko Vransko jezero s razinom, koja je 24 m iznad razine mora. Voda je slatka, a i ribe su mu slatkovodne. Kod sela Merga ima »Merška jama«, koja bijaše nekada golema spilja. Inače otok oskudijeva vodom; nema tekućica ni većih izvora. Premda su padaline obilne (oko 1000 mm na godinu), vrlo je malo tla podesno za kulturu oranica, vrtova i vinograda. U zaklonjenom i prisojnom zapadnom primorju dobar je rod maslina i veća gustoća stanovništva. Drugdje je uspješnije stočarstvo (oko 40.000 ovaca). Na C. nema zmija otrovnica. Po narodnom pričanju prokleo ih je sv. Gaudencij, biskup osorski, oko 1040. Slabo se iskorišćuju i nalazišta boksita na otoku i more oko njega, jer je brodarstvo spalo na dvadesetak trgovačkih jedrenjača iznad 10 tona, a ribarstvo ne može računati sa stalnom i dovoljnom lovinom (tune, zubatci, srdele i skuše). Postoji tvornica za konzerviranje srdela.

Ostataka čovječjih naselja ima od mlađega kamenog doba, a iz doba kovnog oruđa ima po vrhovima 14 gradina. Najstariji poznati stanovnici bili su Iliri, a i naziv Cres (Krepsa) ilirskoga je podrijetla.

Na grčko doba opominje nas naziv Apsirtide (za otoke C. i Lošinj), koji je vezan za putovanje Argonauta, Medeje i njezina nesrećnog brata Apsirta (v.). I hrvatske riječi sidro, komoštra, jastog, bambuk, blitva, oregnut, komarda, konop, mâ (majko!), rakno i dr. potječu iz grčkoga, koje su riječi dijelom primili creski Hrvati i od otočkih Rimljana (Romana). Iako je rimsko vladanje bilo dugotrajno, ono nije ostavilo drugih jačih tragova. Poslije dolaska Hrvata u 7. st. Romani su se brzo dijelom prometnuli u Hrvate, a poslije g. 1000 i u Mlečane. I u gradovima se vrlo rano nalaze ne samo težaci, već i srednji stalež hrvatskoga roda (na pr. početkom 14. st. imućna krojačica Dobrica u gradu Cresu), a i do danas očuvani patriciji Moise, Petris i Colombis-Golubić hrvatskoga su podrijetla.

Hrvatski govor na C. i danas je najarhaističniji od svih hrvatskih dijalekata (vlna, haz, lanita, lobižat); taj se jezik govori u C. 400 godina prije mletačkoga, dok bjegunci iz Hrvatske pred Turcima nisu gotovo nikako utjecali na taj govor.

Od hrvatskih vladara prvi je Držislav (969—995) dobio od bizantskoga cara upravu otoka, a tek g. 1000 Mlečani ga privremeno osvajaju, i zatim prelazi otok u ruke hrvatskih vladara, dok nije 1202 došao trajnije pod Mletke, koji ga zadrže do 1797. Poslije kratke Napoleonove vladavine prelazi u ruke Austrije, dok ugovorom u Rapallu 12. XI. 1920 ne postade sastavnim dijelom Italije.

Prema austrijskom popisu od 1910 bilo je na C. 8.739 stan., od kojih 5.890 Hrvata i 2.296 Talijana. Danas ima u svemu 9.500 stan.

Slavenska služba Božja vršila se na cijelom otoku osim u glavnim crkvama grada Osora i C., ali u jednoj kapelici grada Cresa ima glagoljski natpis, a u Valunu je glagoljska kamena ploča, stara barem kao baščanska ploča kralja Zvonimira. S dolaskom talijanske vlasti staroslavenska liturgija svuda je ukinuta.

Najstariji je grad na otoku Osor. Leži na morskom tjesnacu, širokom 2—13 m, preko kojega vodi pokretni most na otok Lošinj. U Osoru bijaše sjedište biskupa do 1815 i upravnoga poglavara za oba otoka, koji se u starini spominju pod zajedničkim imenom Apsyrtides, Apsoros. Osor propada zbog malarije, pa glavno mjesto postaje u 15. st. Cres, u kojem danas stanuje polovica žitelja svega otoka. Leži na zapadnoj obali i ima dobru luku, odakle idu parobrodarske veze otoka prema Istri i Dalmaciji.

Nasuprot krčkom Glavotoku (Caput insulae) nalazi se na Cresu selo Beli (Caisole, Caput insulae), kojemu ime odaje starinu i nekadašnju važnost.

LIT.: N. Žic, Istra, 2 sv., Zagreb 1936/7; Lamberto Pozzo-Balbi, L’isola di Cherso, Rim 1934; Status dioecesis Veglensis pro anno 1912, Krk 1911; M. Tentor, Der čakavische Dialekt der Stadt Cres (Cherso), AslPh., 1909; J. Vajs, Memoria liturgiae slavicae in dioecesi auxerensi, Krk 1906; S. Mitis, Frammenti di storia liburnica, Zadar 1890; Isti, Storia dell’ isola di Cherso-Ossero dall’ anno 476 al 1409, Poreč 1925; Isti, Il governo della Repubblica Veneta nell’ isola di Cherso, Maddaloni 1893; Isti, Alcuni reggitori di Cherso-Ossero, Archeografo Triestino 1930; Isti, Cherso ed Ossero sotto la Serenissima, Atti e memorie della Societa Istriana di archeologia e storia patria, sv. XCIV (1932).An. P.