CREDO (lat. »vjerujem«) je kratki zbijeni sadržaj glavnih istina kršćanske objave u obliku utvrđenom od crkvene vlasti (vjerovanje — symbolum). Po vremenu je najstarije Apostolsko vj. iz konca 1. st. Današnji oblik obuhvaća 12 temeljnih nauka. Slijedi Nicejsko-carigradsko, započeto na saboru u Niceji (325) i dovršeno na saboru u Carigradu protiv antitrinitaraca, koji su poricali božanstvo Kristovo (Arije) i božanstvo Duha Sv. (Macedonije); upotrebljava se u misnoj liturgiji. Atanazijevo (5. st.) proširuje sadržaj Nicejsko-carigradskog simbola; Tridentsko (1563) sadržava kratko sve dogmatske odluke tridentskog sabora, a polaže se kod primanja beneficija, učiteljske crkvene službe i kod pristupa u katoličku Crkvu (→ Simbol [apostolski], Vjerovanje).I. Bl-ć.

U liturgiji se danas Apostolsko vjerovanje moli kod krštenja, kod eksorcizama i u časoslovu. Nicejsko-carigradsko je vjerovanje u rimsku liturgiju uveo papa Benedikt VIII. (1012—24) poslije krunjenja Henrika II. za cara. Ispovijest vjere svečano se molila u prvobitnoj liturgiji samo u vezi s krštenjem. Zbog velikih vjerskih borbi, koje su osobito žestoke bile na istoku, uveo se u 5. i 6. st. običaj u Antiohiji i Carigradu, da se javno i svečano moli Nicejsko-carigradsko vjerovanje i kod svete žrtve. S istoka je Nicejsko-carigradsko vjerovanje prešlo u misni obred i u Španjolskoj, gdje ga je propisao crkveni sabor u Toledu 589. Iz Španjolske se taj običaj proširio i u Galiju, a onda i u Njemačku. Rimska misa sve do 11. st. nije poznavala Credo. Njemački su se svećenici, koji su prisustvovali krunjenju Henrika II. u Rimu, iznenadili, kad su opazili, da se u Rimu kod mise ne moli Credo. Na njihovo im je pitanje odgovoreno, da je to zato, što rimska Crkva nije nikada pala u krivovjerje. Ipak je Benedikt VIII. na molbu Henrika II. 1014 uveo Credo i u misnu liturgiju rimskog obreda. Najveličanstveniji glazbeni izraz Nicejskocarigradskog vjerovanja stvorio je L. v. Beethoven u svojoj Missa solemnis.D. K-d.