CRÉBILLON, 1. Claude Prosper Jolyot de, * Pariz 14. II. 1707, † Pariz 12. IV. 1777, najglasovitiji francuski pripovjedač 18. st. Prve su njegove pripovijesti po tadašnjoj modi često eksotične i fantastične; tako Tanzaï et Néadarné (nazvana najprije L’Écumoire, histoire japonaise, 1732), Le Sopha (1742), Ah! quel conte (1751), ali tim prerušenjem često prikriva prikazivanje, a katkada i satiru svojih suvremenika. U L’Écumoire se nalaze aluzije na bulu Unigenitus (zbog čega je C. bio zatvoren u Bastillu) i oštrice protiv kardinala Rohana i protiv Marivauxa. Kasnije se odrekao tih izleta u daljinu te se zadovoljavao pričajući u obliku razgovora kroniku otmjenog društva. Neobično su ga mnogo čitali, ali mu je slava bila dosta kratkotrajna. Njegovi romani nisu nimalo moralni (premda je uz naslov Sopha dodao podnaslov »moralna priča«), ali nisu sadržajem onako grubi i jezikom tako cinični kao romani nekih njegovih sljedbenika. Namještenost i zamršenost stila služi mu kao koprena, da prikrije razuzdanost misli i govora; sadržaj njegovih pripovijesti vrlo je raskalašen, ali je dosta često duhovit.

BIBL.: Oeuvres complètes, 7 sv., London-Pariz 1772. Od svih njegovih pripovijesti Le Sopha je jedina, koja je još i danas dosta često izdavana (s predgovorom P. Lièvrea, Pariz 1930); Le Hasard du coin du feu, dialogue moral (1763) ponovno je izdao O. Uzanne u zbirci Conteurs du XVIIIe siècle, Pariz 1879; L’Écumoire, Pariz 1930, s predgovorom P. Lièvrea; Les Égarements du coeur et de l’Esprit, Pariz 1929, i t. d.

LIT.: J. G. Palache, Four novelists of the old régime (Crebillon, Laclos, Diderot, Restif de la Bretonne), New York 1926.

2. Prosper Jolyot de, * Dijon 13. I. 1674, † Pariz 17. VI. 1762, francuski pisac tragedija, otac pređašnjega. Prva njegova tragedija, La mort des enfants de Brutus, bila je veoma loše primljena od glumaca. Druga, Idomenée (1705) bila je slabo primljena od općinstva. Prvi mu je uspjeh donijela Atrée et Thyeste (1707); nakon ove je slijedila Electre (1708) i Rhadamiste et Zénobie (1711), koja se smatra njegovim remek-djelom. Xercès (1714) i Sémiramis (1717) doživjele su međutim neuspjeh, što ga je za neko vrijeme odbilo od kazališta, kojemu se vratio tek nakon devet godina s dramom Pyrrhus (1726). U Francusku akademiju izabran je 1731, a 1735 postao je cenzor. U 81. godini dao je prikazivati svoju tragediju Catilina, dosta hladno primljenu. Živio je u osami s mačkom i psom, pušeći lulu i čitajući romane. Tragedije su mu se isticale okrutnošću radnje, koju je razvijao romantičnom maštom. Volio je spletke, rado se služio prerušavanjem osoba upotrebljavajući osobito učinke iznenađenja i strahota.

LIT.: Brunetière, Époques du théâtre français, I., Pariz 1892; Dutrait, Étude sur la vie et le théâtre de C., Bordeaux 1895.J. D-e.