ALANDSKO OTOČJE, šved. Åland, fin. Ahvenanmaa, finsko otočje na ulazu u Botnički zaliv između Finske i Švedske, složeno od 300 otoka, otočića, školja i grebena granitnog i gnajsnoga sastava predstavljajući komad t. zv. baltičkoga štita iznad mora, koji je u ledeno doba isprebražden ledenjakom i razdrobljen u sadašnji arhipelag. Njegova je površina 1.442 km2. Na istoku su manji, a na zapadu veći otoci, najveći je Fasta Aland (640 km2), a naseljenih je 80. Na njima stanuje 29.000 žitelja švedskoga podrijetla i jezika. Morski prolaz Södra Kvarken dijeli otočje od Švedske, a na istoku je grebenima posuto more sve do finske obale (Skär). Lakih potresa ima u ovom labirintskom području idanas. Tlo je dijelom golo, malogdje plodno, a dijelom pokrito gustim borovima, hrastovim šumama i tamnim jezerima. Stanovništvo na većim otocima, gdje je u nizinama sačuvano nešto plodne zemlje, bavi se poljodjelstvom i stočarstvom, a inače su ribarstvo i brodarstvo općenita zanimanja. Glavni grad Mariehamn na najvećem otoku ima 2.000 žitelja. Otočje je u srednjem vijeku pripadalo Finskoj, a 1809 je prešlo pod Rusiju, koja je sagradila tvrđavu Bomarsund na glavnom otoku. Englesko i francusko brodovlje je u krimskom ratu razorilo tvrđavu, a mirom u Parizu 1856 je Rusiji zabranjeno svako utvrđivanje ovog otočja. Nakon sloma Rusije pojavilo se alandsko pitanje između Finske i Švedske. Premda je plebiscit u veljači 1918 ispao u korist Švedske, otočje je po odluci Društva naroda 1921 predano Finskoj uz obvezu, da poštuje švedsku narodnost pučanstva i vojnu neutralnost toga područja; dobilo je autonomiju i posebni sabor, u urede i škole uveden je švedski jezik, a vojna je dužnost otočana ograničena na službu kod svjetionika i na pilotiranje po kanalima arhipelaga. Ugovorom baltičkih država u Ženevi od 20. X. 1921 Alandsko je otočje neutralizirano. (→ Finska).