COUSIN, 1. Jean, * Sens oko 1490, † Pariz 1560/1561, francuski kipar, slikar i grafičar. Djelovao je u Sensu, Fontainebleauu, a od 1540 u Parizu. Na njegov su razvoj utjecali Michelangelo, Primaticcio i Parmigianino. U Louvreu se nalaze njegove slike Eva prima Pandora, Arthémide i Jugement dernier (ovu posljednju, u kojoj se povodio za Michelangelom, pripisuju neki njegovu sinu). Izvodio je kartone za gobeline i crkvene prozore. Istakao se kao grafičar svojim drvorezima i bakrorezima za djelo Coutumes de Sens (1556) i kao pisac knjige Livre de Perspective (Pariz 1560).

2. Jean, * Sens 1520/22, † Pariz oko 1594, sin pređašnjega, slikar i bakrorezac, napisao je i ilustrirao djela Livre de Portraicture (Pariz 1571) i Livre de Lingerie (Pariz 1584), a izveo 1585 kartone za prozore u pariskoj crkvi Saint-Gervais (Navještenje, Rođenje Kristovo i Sud Salamunov).

LIT.: M. Roy, Artistes de la Renaissance en France, Pariz 1929.A. Sch.

3. Victor, * Pariz 28. XI. 1792, † Cannes 13. I. 1867, francuski filozof. Isprva stoji pod utjecajem P. Laromiguièrea, Maine de Birana i Ampèrea. Putujući po Njemačkoj upoznaje Goethea, Jacobija, Schellinga i Hegela, te otada datira utjecaj njemačke filozofije u Francuskoj. Kao sveučilišni profesor istakao se čuvenim predavanjima iz povijesti filozofije, koja su sastavljena u duhu Hegelove nauke. Zapremajući zatim mnoge ugledne položaje u javnom životu, a konačno i kao ministar prosvjete, mnogo je nastojao oko reforme školstva, vođen željom, da vjerski osnov nastave zamijeni službeno određenom filozofijom. C. je eklektik, koji je, držeći sredinu između škotske škole i njemačke spekulativne metafizike, skrenuo francuski senzualizam u idealističku (spiritualističku) metafiziku, osnovanu na psihologiji. Polazeći od svijesti kao osnovnog podatka drži, ne bez veze sa Schellingovom naukom o intelektualnom zoru, da duh u svojoj prvotnoj i spontanoj djelatnosti neposredno zahvata apsolutni bitak, dok se u stanju razumske refleksije ograničuje na subjektivne mogućnosti. Uza sve to C. ne ostaje na Kantovu kriticizmu, nego, oslanjajući se na Platonove, Descartesove, Leibnizove i Hegelove misli, smatra apsolutnu spoznaju mogućom time, što Kantovu transcendentalnu apercepciju podiže do vrijednosti apsolutnog logosa, koji naziva neosobni um (raison impersonnelle). Ovaj i nije drugo, nego izraz božanskog bića, koje je ujedno vrhovni princip istine, ljepote i dobrote. Svijet zamišlja C. u neizbježnoj korelaciji prema Bogu kao nuždan i ograničen tvor beskonačne božanske supstancije. Povijesni proces svijeta je razvoj ideja, što za čovječanstvo znači napredak i sve potpunije ostvarenje čovječnosti. U tom razvoju nije bez važnosti prostorno-vremenski udes pojedinaca i naroda. Veliki narodi i značajni pojedinci po svojoj ulozi u razvitku čovječanstva vidljivi su predstavnici ideje, te su nuždan sastavni dio povijesnog zbivanja, koje se ostvaruje u smislu Božje providnosti. U vezi s tom hegelovskom mišlju drži C., da se ideja istine potpuno ostvaruje u cjelini svjetskog procesa, te da je prema Leibnizovim riječima u svakom filozofijskom sistemu sadržana iskra istine. Vođen tim mislima C. je stekao znatnih zasluga za proučavanje povijesti filozofije. Osim djela i predavanja o povijesti filozofije priredio je prijevod Platona, kao i izdanja Proklovih, Abelardovih, Descartesovih i Pascalovih djela.

BIBL.: Cours de l’histoire de la philosophie moderne, 5 sv., Pariz 1841—1848. Za C. nauku najznačajniji je drugi svezak pod naslovom Du Vrai, du Beau et du Bien, 1. izd. kao posebno djelo već 1837, 12. izd. 1872, engl. Edinburgh 1854; Cours de philosophie, 1836.

LIT.: P. Janet, V. C. et son oeuvre* Pariz 1893; Ch. Sécretan, La philosophie de V. C., Pariz 1868; V. Alaux, La philosophie de V. Cousin, Pariz 1905; Ravaisson, La Ph. en France au XIXe s., Pariz 1893³, njem. 1889; Mignet, V. C., Pariz 1869; J. Simon, V. C., 1887.M. P-s.