COSTA, 1. Giovanni (Nino), * Rim 1826, † Marina di Pisa 31. I. 1893, talijanski slikar. Učio je u Rimu. Bio je oduševljen garibaldinac i sudjelovao kao borac u bojevima Risorgimenta. Djelovao je u Rimu, Firenci, Parizu i Londonu. U Parizu se sprijateljio s Corotom, u Londonu s Ruskinom. Slikao je gotovo isključivo krajolike. U mladosti pod snažnim utjecajem krutog akademizma svojih učitelja (Coghetti, Podesti, Chierici) priklonio se kasnije »intimnom pejzažu«. Kao takav postizavao je veće uspjehe u Francuskoj i Engleskoj negoli u domovini. G. 1883 ustao je žestoko protiv novog realizma Michettijeva i osnovao umjetničko udruženje »In arte libertas«, koje je za talijansku umjetnost imalo jednako značenje kao kasnije »secesija« za njemačku.

LIT.: O. Agresti-Rossetti, G. C., His Life, Work and Times, London 1904; T. Sapori, G. C., Turin 1918.A. Sch.

2. Isaac da, * Amsterdam 14. I. 1798, † Amsterdam 28. IV. 1860, nizozemski pjesnik; borben, retoričan. U knjižici Bezwaren tegen den geest der eeuw (1823) pobija ideje francuske revolucije, objavivši prije toga zbirku pjesama (Poëzy). Do 1840 pisao je političko-vjerske polemičke spise; iza toga objavljuje pjesme: Politieke Poëzie, Vijf en twintig jaren (1840), Wachter! wat is er van den nacht? (u ovoj posljednjoj proriče revoluciju od 1848), Hagar (1848), Slag bij Nieuwport (1859) i dr. Znatno je njegovo sudjelovanje u pokretu Réveil za obnovu vjerskoga života.

BIBL.: Kompleete Dichtwerken, izd. Hasebroek.

LIT.: W. G. C. Byvanck, De jeugd van I. D. C., 1894—96; A. Pierson, Oudere tijdgenooten, 2. izd., 1904.Lj. M.

3. Joachim, * Lézignan 1888, francuski kipar. Prvi put je izlagao u Salonu 1912, gdje se predstavio značajnom skupinom volara. Za vrijeme svjetskog rata 1914—18 bio je vojnik. Mnogo se bavio reljefom (L’imagier, L’Hespéride et le Dragon, Tristan et Yseult, La Fée Blanche). Značajni su njegovi spomenici mrtvima u Pézenasu i u La Rochellu. Poznata je njegova skupina Diane u pariskom muzeju Luxembourg.U.

4. Lorenzo, * Ferrara oko 1460, † Mantova 3. V. 1535, talijanski slikar. Učitelj mu je bio Cosmè Tura. Od 1483 dalje radi u kapeli Bentivoglio crkve San Giacomo Maggiore (Bogorodica s članovima porodice Bentivoglio, Petrarkini Trionfi), a u crkvi S. Petronio (kapela Bacciochi) 1492 Bogorodicu. Dok su ova djela nastala pod utjecajem ferrarske slikarske škole, podliježe C. doskora utjecaju umbrijskom (Perugino), koji se objavlja u slikama: Poklonstvo kraljeva (Bologna, San Giovanni in Monte), Triumf sv. Petronija (Bologna, Pinakoteka), Oplakivanje mrtvog Krista (Berlin), Santa Conversazione (London, Nacionalna galerija). G. 1506 izvodi C. u oratoriju crkve S. Cecilia u Bologni dvije freske iz života sv. Cecilije. Potkraj života radi C. u Mantovi pod utjecajem Mantegninim (primjer: Carstvo muza u pariskom Louvreu, slika izvedena za studio Isabele d’Este).

LIT.: A. Venturi, Storia dell’arte italiana, VII./3., Milan 1914.A. Sch.

5. Sir Michael Andrew, * Napulj 1807, † Brighton 1884, glazbenik španjolskog podrijetla, naturalizirani Englez. Pošto je kao dvadesetgodišnji mladić skladao dvije opere, koje su u Italiji izvedene, otišao je u Englesku, gdje je postao dirigentom orkestra u talijanskom kazalištu u Londonu. G. 1837 izvedena je u Parizu njegova opera Malek-Adel, a nešto kasnije u Londonu opera Don Carlos. U daljem toku svoje umjetničke karijere postao je dvorskim kapelnikom i dirigentom koncerata filharmoničkog društva. Uz opere pisao je balete i oratorije.

6. Oronzo Gabriele, * Alessano (Lecce) 26. VIII. 1787, † Napulj 27. XI. 1867, talijanski prirodoslovac. Svršio je medicinu, ali se kao profesor i učenjak dao na proučavanje zoologije, a u prvom redu paleontologije. Glavna su mu djela: Fauna del Regno di Napoli (16 sv., 1832—1370), Storia ed anatomia dell’anguilla (1850) i Paleontologia delle provincie napoletane (1850—64).U.

7. Paolo, * Ravenna 13. VI. 1771, † Bologna 21. XII. 1836, talijanski književnik, profesor i revolucionar. Kao pisac teži, da dovede u sklad racionalizam s klasicizmom. Glavna su mu djela: Dell’arte poetica (1836), gdje nastoji izmiriti klasicističku i romantičku školu, Della elocuzione (1818—27) i komentar Danteove La divina commedia.

LIT.: D. Samaia, I sermoni su l’arte poetica di P. C. e la polemica classico-romantica, Rocca S. Casciano 1919; M. Del Viscovo, P. C., l’uomo, l’artista, il filosofo, Turin 1926.M. D-ić.