COSMATI, skupni naziv, uobičajen u 19. st. za umjetnike, koji su se u Rimu isticali od 12. do početka 14. st. U nekim obiteljima, koje su ondje djelovale u to vrijeme, javlja se doista često ime Cosmas, odakle naziv Cosmati (dinastija Lorenzo di Tebaldo djeluje između 1162 i 1255, dinastija Cosma di Pietro Mellini razvija svoj rad između 1264 i 1332). C. su pripadali rimskom cehu marmorarii. Bili su specijalisti u finoj obradbi mramora, a osobito su voljeli upotrebljavati višebojne uloške. Radili su i kao graditelji, kipari i slikari. Djelovali su u Rimu, ali su ostavili mnoge tragove i drugdje po Italiji, pa i u londonskoj Westminsterskoj opatiji. Iza početnog razdoblja, koje je obilježeno upotrebom sredovječnih plošnih ornamenata i uvođenjem bojadisanih ukrasa, uvedenih valjda iz Bizanta i s Istoka preko južne Italije, stupa umjetnost Cosmata u razdoblje zrelosti, koje svojim pokušajima neposrednog nadovezivanja na antikne uzore čini već neke vrsti protorenesansu (iz toga vremena, 1210, potječe divan, daleko izbočen luk predvorja katedrale u Cività Castellana); napokon uzima u svoj radni program, po prilici od sredine 13. st., češće i figuralnu plastiku (tada su nastali grobni spomenici u crkvama S. Maria sopra Minerva, S. Bibiana i dr.) te počinje upotrebljavati i gotički šiljati luk. C. su doduše i kao graditelji stvorili mnogo toga u križnim trijemovima (ambitus), čemu su najljepši dokaz trijemovi bazilike Sv. Ivana Lateranskoga i Sv. Pavla izvan gradskih zidina, zatim u predvorjima i portalima; ali glavno područje njihova stvaranja bili su mramorni pojedinačni sastavni dijelovi crkvenog inventara, dakle uz grobnice, koje se javljaju kasnije, osobito biskupske stolice, ciboriji, amboni, svijećnjaci, korske ograde, ikonostasi; i podove su izrađivali, najvećim dijelom tehnikom mozaika, zadržavajući na tom području jak utjecaj do 15. st. Napokon moraju se u njihov djelokrug ubrojiti i rimski slikari i mozaičari, na koje nadovezuje neposredno Pietro Cavallini (v.), koji je utirao putove novoj umjetnosti.

LIT.: C. Promis, Notizie epigrafiche degli artefici marmorari romani dal X al XV secolo, Turin 1863; C. Boito, Architettura cosmatesca, Milan 1860; Isti, L’architettura del Medio Evo in Italia, I. C., Milan 1880; L. Scott, The C. with other early Italian sculptors, London 1882; E. Müntz, Étude sur l’histoire des arts, Rome pendant le moyen âge, Rim 1881; C. Frey, Genealogie der C., u Jahrb. preuss. Kunsts., 1885; G. B. de’ Rossi, u Bollet. d’archeol. crist. 1875, 1888/9, 1891; G. Clausse, Les marbriers romains et le mobilier presbytérial, Pariz 1897; G. Giovannoni, Note sui marmorari romani, u Archivio della soc. Romana di storia patria, 1904.F. C.