ALAH (Allâh), arap. označuje samo jedinog Boga, stvoritelja svijeta, za razliku od riječi »ilâh«, koja označava božanstvo uopće i upotrebljava se za sve, što se obožava i čemu se čovjek klanja. Stoga ova posljednja riječ ima množinu »âlihe«, dok riječ Alah nema množine i kao da se srasla s određenim članom, te se bez njega nikada ne spominje.
Arapi nisu prije islama imali jedinstvene vjere. Neki su bili ateisti u pravom smislu riječi; neki su vjerovali u Stvoritelja, ali nisu vjerovali u zagrobni život. Neki su obožavali idole smatrajući, da se samo preko njih mogu približiti Stvoritelju i t. d. Kod njih je bilo ime stvoritelja Alah za razliku od ostalih božanstva i idola.
Glavni stup islamske vjere jest vjerovanje, a glavni stup vjerovanja je opet vjerovanje u Boga, Alaha. Islamsko očitovanje (šehadet) sadrži samo dvije točke vjerovanja: »Svjedočim, da nema boga osim Alaha, i svjedočim, da je Muhamed njegov rob i njegov poslanik«.
Po islamu Alah uistinu postoji. Tomu je dokaz sve, što postoji osim Alaha. To su sve njegova djela, koja vidimo i znamo. Kako nema učinka bez uzroka, to znamo, da ni ovaj svijet nije mogao postati bez nekog prauzroka, bez Tvorca, a to je Alah. Islamski su učenjaci na različite načine tumačili taj dokaz i zadaća je apologetike (ilmul-kelama), da nas s tim dokazima upozna. Kur’an najviše ističe dokaz, osnovan na pravilnosti, koju vidimo u svijetu, na divnom uređaju i prekrasnom skladu, koji postoji u svijetu (teleološki dokaz).
Ljudi mogu poznati samo Božja svojstva i djela, a ne mogu upoznati bitnost Alaha. To islamsko vjerovanje o Alahu lijepo ocrtava izreka jednog islamskog velikana: »Sve, što čovjeku na um padne, Alah je iznad svega toga«.
Alah ima svoja svojstva (sifat) i svoje visoke atribute (el-esmaul-husna), kojima ga je Kur’an opisao, i na temelju kojih treba udesiti vjerovanje o Bogu. Inače će poimanje Boga biti prema islamskom učenju krivo i netočno. Alah je bez početka; nije postao niti ga može nestati; jedan je i jedini; nema slike ni prilike; nije tijelo ni tvar; ne naliči ni na što, što osim njega postoji i što se uopće može zamisliti; mjesto mu nije potrebno, niti može na njega vrijeme utjecati; ni s čim nije ujedinjen i ni u što utjelovljen; živ je naročitim svojim savršenim životom; sve zna, bilo to tajno ili javno, sve čuje, sve vidi, sve može, sve, što hoće, čini, govori, ali ne pomoću organa, nego savršenim božanskim govorom; sve je stvorio i ništa se bez njegova stvaranja na svijetu ne može dogoditi. To su najglavnija Božja svojstva, po kojima ga islam predstavlja i traži, da vjerovanje u Boga bude prema njima udešeno.