ALAGOVIĆ, Aleksandar, * Manigha (Slovačka) 30. XII. 1760, † Zagreb 18. III. 1837, zagrebački biskup. Potječe od slavonske obitelji, koja se spasla u Slovačku bježeći ispred Turaka. Gimnaziju uči u Njitri i Trnavi, bogosloviju u Pešti. U Požunu postaje svećenik, pa dalje kanonik i župnik u Galanthi, gdje počinje sa građenjem bolnice, pa je cijeli život gradio. Župnik u Požunu, pa kanonik u Ostrogonu, 1809 ravnatelj centralnog sjemeništa u Pešti, 1810 naslovni biskup rozonski.

U Zagreb dolazi tek u kasnije dane života 1821 kao kanonik i prior vranski, a to je tada bilo vrlo unosno mjesto. Kao prepozit kaptola odmah je došao u sukob s kaptolom. G. 1828 već je namjesnik banske časti, a poslije Vrhovca postaje 29. X. 1829 zagrebački biskup, te je u Rimu prekoniziran 13. V. 1830, posvećen u Kalocsi 30. V. 1830, a u Zagrebu instaliran 25. VII. 1830. Svečano je doveden iz Gradeca u Zagreb. A tada je imao već 70 godina! Za cijelo vrijeme biskupovanja — kroz 7 godina — radio je i gradio.

Već je 1822 dao sagraditi dvorac u Novoj Vesi, danas u posjedu Hagenauerovih, te podigao tamo prekrasan park sa staklenicima, jezercem, oranžerijom i t. d., kako je opisan u listu »Deutsche allg. Gartenzeitung« od 1828. To je bio kasniji Franz Josefsgarten, a danas tu prolazi avenija Medveščak. Sigurno je on dao sagraditi onu prekrasnu ogradu pred prepoziturom na Kaptolu, što mu je sagradio Felbinger, a valjda je on zasadio i onaj lijepi kesten. U katedrali podigao je novcem biskupa Vrhovca veliki oltar, nu taj nije uspio, te je uklonjen, a oltarna je slika danas u Pregradi. Sagradio kor u katedrali sa preskupim orguljama, digao novu sakristiju, načinio novi krov katedrali, na žalost s nezgodnim nagibom, pod je u crkvi izravnao. Pred katedralom sagradio je stube. Izgradio je biskupski dvor, napose istočno krilo, izmijenio unutrašnjost, sagradio oranžeriju, koja je ostala do potresa. Nekadašnji kalni Ribnjak pretvorio je u krasan nadbiskupski vrt, koji je bio sve do nadbiskupa Mihalovicha otvoren publici. Kolik je bio njegov udio pri izgradnji Maksimira nije još ustanovljeno, no čini se, da je on odlučio, da se stvori engleski a ne francuski park, no mnogo nije mogao izvesti, jer je bio drugdje zaposlen. Još je dospio da podigne istočni dio sjemeništa i uredi knjižnicu u Bakačevoj kuli.

Alagović se brinuo naročito za podmladak; osnovao je orfanotrofij u Požegi, u nekadašnjem isusovačkom posjedu, te ostavio zakladu od 60.000 forinti za uzdržavanje toga sirotišta za 24 dječaka i 6 djevojčica.

Kako se vidi, bio je to velik i prebrz rad, a da bi mogao posve uspjeti. Ipak je mnogo dobra i vrijedna učinio, napose tamo, gdje je rad povjerio majstoru Felbingeru. Indirektno je zaslužan i za hrvatsku književnost; on je doveo u Zagreb oca Augusta Šenoe kao biskupskog poslastičara; isto tako doveo je u Zagreb i oca majke A. Šenoe Rabacsa, koga je učinio svojim »dvorskim«. Po Rabacsu potpisivao se August Šenoa na početku svoga književnoga rada Rabačević.

Štampom je izdao djelo Čtejenja i evangeliumi na vse nedele i svetke celoga leta za potrebuvanje slavne biškupije zagrebečke, 1831. Bio je prijatelj glazbe, pokrovitelj zagrebačkog Glazbenog društva, koje je na njegovim zadušnicama 15. IV. 1837 izvodilo Mozartov Rekvijem.

A. je svakako jedna od najzanimljivijih ličnosti na stolici zagrebačkih biskupa. Kao čovjek iz tuđeg kraja i iz drugog vremena nije ni mogao sudjelovati u ilirskom pokretu, tako da je on bio po strani, pa niti ga je tko pravo volio, niti je za njim žalio. Memoriale zagrebačkih kanonika govori o njemu dosta negativno: »vrlo naobražen čovjek, ali je bio gvozdene volje, velike oholosti, nestalan, sve je htio nasilno, ništa s ljubavlju i poniznošću postići«. Slično o njemu sudi i svjetovnjak Tkalac. Dakle feudalac i gospodin, koji zna samo za svoju volju. A i vanjština ga takvim prikazuje: i stariji i kasniji portret prikazuje ga kao francuskog abbéa iz 18. st.

LIT.: A. biografiju je napisao Ledinski; o njemu donosi dosta podataka Imbro Tkalac u djelu Jugenderinnerungen aus Kroatien; J. Barlè, O gradnji sakristije prvostolne crkve u Zagrebu, Vjesnik hrvat. arh. društva, X. 146; M. Šenoa, Moj otac; Gj. Deželić, Spomen cvijeće Matice Hrvatske; J. Barlè, Iz povijesti glav. žrtvenika u zagreb. prvostolnoj crkvi, Narodna Starina, sv. 24., str. 465; o proslavi A. 50-godišnjice misništva → Novine Horvatszke, I., br. 1 (6. XII. 1835).