CORTONA, Pietro da (zapravo P. Berrettini), * Cortona 1. XI. 1596, † Rim 16. V. 1669, talijanski slikar i graditelj, jedan od glavnih predstavnika talijanskog visokog baroka. Učio je slikarstvo u Firenci (od 1609) i u Rimu (od 1612). Učitelji su mu bili A. Comodi i B. Ciarpi, slikari bez osobite važnosti. Sam je proučavao velike umjetnike; zanimali su ga antika, P. da Caravaggio, Raffael i Michelangelo, Carraci, Rubens i Correggio. Osim toga se donekle približio umjetnosti svoga suvremenika Berninija. Kao dobar kopist stekao je naklonost porodice Sacchetti, doskora je stupio u odnose i s porodicom Barberini, koji su mu 1620 povjerili zadaću, da freskama ukrasi crkvu Sv. Bibijane. G. 1628—32 radio je za crkvu sv. Petra (kapele sv. Trojstva i sv. Sakramenta), između 1631 i 1637 za rimske kapucine, a 1633—39 golemu alegorijsku fresku na stropu glavne dvorane u palači Barberini. Na poziv Medicija upravljao je 1640—47 dekorativnim ukrašavanjem palače Pitti u Firenci pa je sam izradio nacrt za atule i plastike. Kad se vratio u Rim, primio je velike narudžbe od pape Inocenta X. i njegovih rođaka Pamfilija; tako je upravljao radom na mozaicima za kupolu sv. Petra, ukrasio slikama galeriju kvirinalske palače i prikazao Enejinu legendu za palaču Pamfili, a radio je više puta i na oratorijanskoj Chiesa Nuova. C. je izradio i mnogobrojne uljene slike. Izvornost njegovih graditeljskih pothvata potvrđuju — uz mnoge velike nacrte i ranu gradnju jedne vile za Sacchettije — prekrasne rimske crkve sv. Luke i sv. Martina (1634), S. Maria della Pace (pregradnja i dražesno uređenje maloga trga pred crkvom oko 1656—59) i S. Maria in Via Lata (između 1658 i 1664).

Povijesno se značenje C-e može usporediti samo sa značenjem najistaknutijih majstora, kao Raffaela, Correggia i Veronesa; nije im ravan slikar, ali je svakako pokazao genijalnost u nastojanju da oživotvori cjelovitu dekorativnu umjetninu. U njegovu se radu izrazilo sve, za čim su prije išli i što su postigli Bolognesi i Firentinci, Parmanci i Mlečani. Tek on je stvorio baroknu fresku velikih razmjera, u kojoj se sav dotadašnji okvir razrješava u slobodnu igru zavoja, prividni se prostor slike pridružuje kao samostalan dodatak pravom graditeljskom prostoru, a likovi, prikazani u smjeloj perspektivi između oba prostora, daju iluziju potpune tjelesnosti i kao da izvode najsmionije pokrete. Sve je to nabačeno lako i prozračno; poganski i kršćanski elementi slijevaju se najsretnije u cjelovit utisak, radostan i svečan, a preko svega prelijeva se bogata struja »plavog svijetla«, koje inače poznaje samo uljeno slikarstvo. Svojim protuklasično-individualističnim naziranjem utjecao je Cortona na svu umjetnost 17. i 18. st., kako na talijanske »macchiniste« (katkad prozvane i »Cortonese«) do posljednjih uspona toga pravca u djelima Pozza i Tiepola, tako i na velike dekorativne pothvate ostalih evropskih zemalja, prije svega francuskog rokokoa (van Loo, Boucher). Od najveće je pak draži melodični zamah njegovih građevina i trgova, u kojima osobito upotrebljava elegantne kurvature. C. je radio i na crtežima za bakropise, a s P. Ottonellijem napisao je Trattato della pittura e scultura (1652). Bliži su mu učenici bili G. F. Romanelli i Ciro Ferri.

LIT.: N. Fabbrini, Vita del Cavaliere P. B. da C., Cortona 1896; H. Geisenheimer, P. da C. e gli affreschi nel pal. Pitti, Firenca 1909; O. Pollak, P. da C., u Th.-B. ALBK, VII.; H. Posse, Das Deckenfresko des P. da C. im Pal. Barberini und die Deckenmalerei in Rom (Jahrb. preuss. Kunsts., sv. 40, 1919); V. Moschini, Le architetture di P. da C. (L’Arte, sv. 24, 1921).F. C.