ABÉLARD, Pierre (lat. Petrus Abaelardus), * Pallet (lat. Palatium, zato ga nazivlju doctor ili peripateticus palatinus) nedaleko Nantesa u Bretagni 1070, † u prioratu St. Marcel kod Châlonsa 21. IV. 1142, znamenit francuski skolastik. U katedralskoj školi pariskoj slušao je Vilima de Champeaux-a i Roscellina. Kasnije je kao zastupnik umjerenog realizma pobijao i jednoga i drugoga (t. j. strogi realizam i nominalizam). Cijeli mu je život bio ispunjen borbama s neprijateljima, koji su se protiv njega služili nevjerojatnim metodama, klevetali ga pred crkvenim poglavarima i osuđivali mu naučanje na crkvenim saborima. Sv. Bernhard od Clairvauxa ga nazivlje ratobornom naravi (lat. natura bellicosa). Nakon mnogih nedaća postao je A. učiteljem dijalektike u katedralskoj školi biskupije pariske. U tom periodu njegova naučnog rada nastao je sada izgubljeni spis Introductio parvulorum i oko 1121 napisana Dialectica, koja se osniva na Aristotelu i Boethiu. Jedan dio toga spisa čine Glossulae super Porphyrium, koje sadržavaju piščevo mišljenje o univerzalijama. Dok u ambrozijanskom rukopisu Glossulâ A. identificira universale sa vox (lat. »riječ«), dotle u lumelskom rukopisu tumači universale kao sermo (lat. »govor«), t. j. universale mu nije ni vox ni res (lat. »stvar«). Pod sermo razumijeva logičku funkciju duha, t. j. sposobnost stvaranja ideja, koje nisu ograničene na jedan individuum. Ispravnost stvorenih ideja temelji se na realnoj sličnosti pojedinih individua istoga roda ili iste vrste, dok njihova univerzalnost zavisi o apstrahirajućoj funkciji duha. Tom naukom o apstrahiranju, proizlazeći od Aristotela i Boethia, uvodi A. problem univerzalija u novu fazu, dajući mu posve novo rješenje. Suvremenici, koji su A-ov rad objektivno prosuđivali, priznavali su mu, da je on jedini ispravno tumačio Aristotela. Dok je naučavao u Parizu, zaljubio se u prekrasnu, vrlo obrazovanu Heloisu. Osakaćen od njezinih rođaka povukao se A. u benediktinski samostan St. Denis g. 1118. Isto učini Heloise, zatajivši svoj brak s Abelardom, i postade abatisom u ženskom samostanu Argenteuil. Za tu ljubav saznajemo iz divne ljubavne prepiske A-a s Heloisom, koja međutim nije posve autentična, nego je zapravo A-ova autobiografija, isprepletena citatima iz originalnih, ali i fingiranih ljubavnih pisama. Djelo započinje sa Historia calamitatum mearum (lat. Povijest mojih nevolja). Na molbu svojih slušača ostavi samostan i povuče se u eremitažu (samoću) Nogent sur Seine, gdje je opet naučavao i napisao De unitate et trinitate divina (lat. O jedinstvu i trojstvu Božjem) protiv Roscellina. Crkveni sabor u Soissonsu 1121 proglasi ga heretikom, a knjiga mu bude spaljena. Opozvavši svoje zablude javno je recitirao Atanazijevo vjerovanje. Između g. 1121 i 1122 nastade njegov spis Sic et non, važan za povijest metode skolastičkog naučavanja. Do onda je bio običaj kompilirati sentence ili mišljenja crkvenih otaca o pojedinim pitanjima, bez ikakve kritike. A. nadomješta taj način naučnim istraživanjem. On nalazi i neka neslaganja kod crkvenih otaca, pa suprotstavlja pozitivnim mišljenjima (sic »tako«) i protivna mišljenja (non »ne«). To treba kritički ispitati i dijalektički raspraviti. Time ne uvodi u teologiju skepticizam, nego metodičko dvoumljenje ili sumnju. Dubitare de singulis non erit inutile, dubitando enim ad inquisitionen venimus, inquirendo veritatem percipimus (lat. »Ne će biti na odmet sumnjati o pojedinostima, jer dvoumljenje nas dovodi na ispitivanje, a istraživanjem upoznajemo istinu,« kaže A. s Aristotelom). G. 1123—24 napisao je A. Theologia Christiana, da obrani traktat, koji je u Soissonsu bio spaljen. G. 1125 bude A. izabran opatom St. Gilda u Bretagni. G. 1129 nastade A. važna rasprava Scito te ipsum (lat. Poznaj samoga sebe). Djelo, koje čovjek čini, nije samo po sebi ni dobro ni zlo, nego se ima prosuditi po naumu ili intenciji onoga, koji ga počinja. Nema grijeha, ako ne postoji volja prekršiti koju moralnu normu. Još jednom osuđen od crkvenog koncila g. 1141 u Sensu, povukao se u samostan Cluny u Burgundiji, gdje je opat nastojao, da A-a izmiri s njegovim velikim protivnikom sv. Bernhardom od Clairvauxa i s papom Inocentom II.

A. je bio najoštroumniji dijalektičar svojega vremena. Protegnuvši i na bogoslovlje dijalektičku metodu pripravio je kršćanski zapad na Aristotela, koji je pola vijeka kasnije ušao u samostanske škole, preveden na latinski. A. doduše ističe, da je filozofija samo služavka teologije, ali su te usluge bile tolike, da su već njegovi suvremenici sumnjali u njegovu bezuvjetnu privrženost Crkvi. Njegovo nastojanje, da se svaka dogma filozofijski fundira, t. j. temelji na znanstvenim dokazima, bilo je razlogom, da mu je mističkom vjerom prožeti sv. Bernhard od Clairvauxa postao velikim protivnikom.

LIT.: B. Schmeidler, Der Briefwechsel zwischen A. und Heloise — eine Fälschung (Archiv für Kulturgeschichte, sv. 11., 1913); Teološka djela izdao A. Migne, Patrologia latina; Cousin, Abaelardi opera, 2 sv., Pariz 1849-59.