CORREGGIO, Antonio Allegri (Laetus, Lieto), * Correggio 1489, † Correggio 5. III. 1534, talijanski slikar. Otac mu se zvao Pellegrino d’Antonio Allegri, a majka Bernardina Piazzoli-Aromani. U svom rodnom gradiću imao je prilike upoznati djela umjetnika, koji su djelovali na ondašnjem dvoru. U Modeni mu je bio valjada prvi učitelj Francesco Bianchi-Ferrari. Poslije je bio u Mantovi, gdje je upoznao djela Mantegne i Coste, koja su na mladića zamašno utjecala. Djela se majstorova mogu odvojiti u tri velike grupe: 1. mladenačka, izvedena u tradicionalnom načinu emilijanskom i mantegnesknom; 2. ona, koja su nastala u vrijeme, kad je nastojao oko ustanovljivanja svog vlastitog ličnog stila (1513—1518), i 3. majstorska, nastala u posljednjem razdoblju rada i života. Ishodištem je za dosadašnje prosuđivanje majstorova razvoja bila slika u Dresdenu nazvana Bogorodica sv. Franje, naručena 1514, još sasvim quattrocentistička, koja jasno odaje utjecaje Mantegne (Madonna della Vittoria), Francije i Coste. Ali je novijim istraživanjima uspjelo utvrditi čitav niz slika, koje su nastale prije nje. Potkraj prvog razdoblja nastale su slike: Bijeg u Egipat (Firenca, Uffizi), Bogorodica s malim Isusom (Madrid, Prado), Zingarella (Napulj) i Sveta porodica (Hampton Court). Nije utvrđena hipoteza, da je C. u ovo vrijeme boravio u Milanu, Mlecima i Rimu. Prva su djela drugoga razdoblja freske u sobi abatise samostana San Paolo u Parmi (1518—20), na kojima su prikazani Dijana, grupe putta s atributima lova i (u tehnici »grisaille«) mitologijski, dijelom još neobjašnjeni prizori. Od 1520 do 1524 izvodi C. svoj drugi veliki niz fresaka u kubetu crkve S. Giovanni Evangelista u Parmi (Krist uzlazeći na nebo okružen apostolima i anđelima, a u isječcima ispod kubeta evanđelisti i crkveni oci). U vrijeme djelatnosti u Parmi, kojim počinje treće, posljednje razdoblje njegova rada, nastali su: niz manjih slika, nekolike freske, oltarske slike i prvi mitologijski prikazi. Među ovim su djelima važnija: Madonna del latte (Budimpešta), Madonna della Cesta (London), Noli me tangere (London), Zaruke sv. Katarine (Pariz, Louvre), Jupiter i Antiopa (Pariz, Louvre), Odgoj Amorov (London). G. 1526 počinje C. svoje glavno djelo, freske u stolnoj crkvi u Parmi (u koru, velikom kubetu, svodovima, stubovima, frizu, isječcima i nišama), djelo, u kojemu se već jasno objavlja slikoviti stil baroka. Na svodu kubeta prikazano je Uzašašće Bogorodičino. Raširenih ruku, okružena anđelima, uzlazi Bogorodica u oblacima, koji se u krugovima dižu prema unutrašnjosti kubetnog svoda. Među svecima u raju prikazani su sasvim sprijeda Adam i Eva, Abraham, Judita i David. Ispod njih pali dvadesetdevet mladića, koji stoje na gornjem rubu tambura, u kandelabrima vatru. Na plohama postrance tamburu, a među prozorima, koji osvjetljuju kubetni prostor, prikazani su apostoli, a u isječcima, dekoriranim u obliku goleme školjke, sv. Ivan Krstitelj, Toma, Bernardo degli Uberti i Hilarije. Sve je to prikazano izvanredno živo i u žestokom gibanju, zbog čega (a i zbog velikog broja likova) čitava kompozicija postaje nešto nepregledna, pogotovu stoga, što je u njoj strogo provedeno perspektivno načelo di sotto in su (pogled odozdo prema gore). U istom živom i slikovitom stilu izvedene su i posljednje majstorove oltarske i mitologijske slike, među kojima su najvažnije: Bogorodica sv. Jeronima, t. zv. Dan (Parma), Madona della Scodella (Parma), Noć (Dresden), Bogorodica sa sv. Jurjem (Dresden), Danaja (Rim, Galerija Borghese), Io i Ganimed (Beč), Leda (Berlin), pa alegorije Krepost i Grijeh (Pariz, Louvre), koje su isprva bile u »Grotti«, čuvenom studiju Isabele d’Este. Broj sačuvanih majstorovih crteža nije velik. Osim Lionarda nije nijedan drugi talijanski slikar provodio tako savršeno načelo »chiaroscura«. Čarobna igra svijetla oduzima na njegovim slikama kretnjama ljudskih likova svaku ukočenost i usiljenost. Obris je njihov tečan, a oni sami u svojim kretnjama nježni i umilni. Svojim mitologijskim slikama, u kojima se gdjekad približio krajnjim mogućim granicama u prikazivanju senzualnih motiva, postao je C. uzorom francuskih slikara 18. stoljeća. Jednako su savršeni majstorovi krajolici sa svojim divnim i pjesničkim ugođajima. Među majstorovim učenicima bio je najznatniji Francesco Mazzuola, zvan Parmigianino.

LIT.: C. Ricci, A. A. da C., London-Berlin 1896, Rim 1930; S. Brinton, C., London 1900; Th.-B. ALBK, VII.; A. Venturi, Storia dell’arte italiana, IX/2, Milan 1920; Isti, Il C., Rim 1927.A. Sch.