CORNELIUS, 1. Hans, * 1863, † 1928, njemački filozof, profesor u Münchenu, zastupa pozitivistički umjeren idealizam srodan onome, što ga predstavlja E. Mach. Polazeći od podataka svijesti nauke teže za jasnoćom, koju postizavaju tako, da sadržaj našega iskustva analiziraju, opišu i srede u preglednim, prema zahtjevu ekonomije mišljenja štedljivo prikazanim jedinstvenim skupovima, bez metafizičkih nadopuna. Filozofija je teženje za krajnjom jasnoćom. Izvanjski svijet je sveukupni izraz osjetnoga zamjećivanja, stvari su skupovi osjetnih kakvoća. Fizikalni su zakoni kratice (abreviature) za spoznate stalne i redovite veze tih kakvoća. Unutrašnji je svijet izraz za skup svijesnih podataka u odnosu na svijet. Cilj je duševnoga života razvijanje vlastite i unapređivanje tuđe ličnosti.

BIBL.: Psychologie als Erfahrungswissenschaft (1897); Einleitung in die Philosophie (1903, 2. izd. 1921); Elementargesetze der bildenden Kunst (1908); Zur Psychologie des produktiven Denkens und des Irrtums (1922); Grundlehren der Erkenntnistheorie (1926).A. B-a.

2. Peter, * Mainz 24. XII. 1824, † Mainz 26. X. 1874, njemački skladatelj. Bio je učenik Dehna u Berlinu (u kontrapunktu), a 1852 priključio se u Weimaru Lisztu. Kasnije je pošao u Beč, a 1865 kao sljedbenik Wagnerov u München, gdje je postao profesor teorije na kr. glazbenoj školi. C. se osobito istakao kao fin i osjećajan pjesnik i skladatelj popjevaka (među ovima najljepša su 2 ciklusa Brautlieder i Weihnachtslieder), u kojima se očituje njegova otmjena narav sa sasvim osobnim izrazom usprkos povezanosti uz Liszta i Wagnera. Osim velikih zborova i popjevaka skladao je i tri opere, za koje je sam napisao i tekstove; Der Barbier von Bagdad uz Wagnerove Majstore pjevače najbolja je njemačka vedra opera; ostale su opere Cid i Gunlöd (fragment iz ostavine dovršio je i instrumentirao C-ov učenik C. Hoffbauer). C. je djelovao i kao glazbeni pisac, te je prevodio tekstove različnih skladba i rasprave s talijanskog i francuskog na njemački jezik. Naklada Breitkopfa i Härtela u Leipzigu izdala je od g. 1904 dalje njegova sveukupna glazbena i literarna djela.

LIT.: A. Sandberger, P. C., 1887; H. Kretzschmar, P. C. (u Waldersees Vorträge, br. 20); M. Hasse, P. C. und sein Barbier von Bagdad, 1904; E. Sulger-Gebing, P. C. als Mensch und Dichter, 1908; E. Istel, P. C., Reclam-Bibliothek; M. Hasse, Der Dichtermusiker P. C., 2 sv., Leipzig 1925; C. M. Cornelius, P. C., Der Wort- und Tondichter, 2. sv., Regensburg 1925.S. S-i.

3. Peter von, * Düsseldorf 23. IX. 1783, † Berlin 6. III. 1867, njemački slikar. Od 1795 uči u akademiji u Düsseldorfu, gdje mu je bio učitelj Peter Langer. Prvo su njegovo samostalno djelo zidne slike u crkvi sv. Kvirina u Neussu. G. 1810 počinje u Frankfurtu izrađivati ilustracije za prvi dio Goetheova Fausta, koje je (njih dvanaest na broj) dovršio 1816 u Rimu, kamo je pošao 1811 (u bakar su ih rezali Thäter i Ruscheweyh, dok se izvorni crteži nalaze u Städelovu Institutu u Frankfurtu n. M.). U Rimu je ušao u krug t. zv. Nazarenaca (Overbeck, Pforr i drugi), ali je nastojao sačuvati svoju samostalnost. Za rimskog boravka nastaju još ilustracije za Niebelungenlied i Romea i Juliju. U Casa Zuccari izveo je, uz svoje drugove Overbecka, W. Schadowa i Ph. Veita, freske s prizorima iz života starozavjetnog Josipa (danas u berlinskoj Nacionalnoj galeriji), a za vilu Massimo nekoliko crteža i kartona za freske iz Danteove Božanske komedije. Do izvođenja ovih posljednjih fresaka nije došlo, jer je C. pozvan u München, da ondje izvede freske u salonu i donjim dvoranama Gliptoteke (gdje je prikazao grčke bogove, prizore iz mita o Prometeju i iz Homerove Ilijade), loggijama Stare pinakoteke i Odeona. C. je međutim izradio samo crteže i kartone, dok je izvođenje fresaka prepustio svojim učenicima. Posljednje su njegovo veće izvedeno djelo freske u crkvi sv. Ludovika u Münchenu, među kojima se ističe veličajni Posljednji sud. C. je bio ravnatelj akademije u Düsseldorfu (1821), Münchenu (1825) i Berlinu (1840). U Berlinu je 1841 počeo izrađivati crteže za slike, koje su tada bile izvedene za Camposanto nove, ali neizvedene stolne crkve. Ovi su crteži tek djelomice od 1844 do 1864 preneseni na kartone, a među njima se ističe osobito karton Apokaliptičkih jahača (danas u berlinskoj Nacionalnoj galeriji). Od C-ovih slika sačuvale su se samo dvije: Mudre i lude djevice, 1814 (Düsseldorf) i Polaganje u grob, 1818 (Leipzig). C. nije bio slikar u običajnom značenju riječi, ali izvanredan majstor-crtač misaonog i ozbiljnog oblikovanja, koji ispunja svojim duhom i one svoje radove, u kojima se povodi za većim uzorima.

LIT.: H. Riegel, C. der Meister der deutschen Malerei, Hannover 1866; A. von Wolzogen, P. v. C., Berlin 1867; E. Foerster, P. C. Ein Gedenkbuch aus seinem Leben und Wirken, Berlin 1874; C. Eckert, P. C. (Künstlermonographien 82), Bielefeld-Leipzig 1906; K. Simon u Th.-B. ALBK, VII; A. Kuhn, P. C. und die geistigen Strömungen seiner Zeit, Berlin 1922.A. Sch.