CORNEILLE, 1. Pierre, * Rouen 6. VI. 1606, † Pariz 30. IX. 1684, francuski dramatik. Svršio je škole kod isusovaca u Rouenu (1615—22) i postao odvjetnik kod suda u Rouenu (1624); 1628 stekao je dvije visoke državne službe u kralj. upravi za vode i šume i u admiralitetu. Uza sav književni rad on je te službe obavljao zdušno sve do 1650, kad je odstupio. Do 1622 bilo mu je stalno boravište Rouen, a u Pariz bi odilazio samo na kraći boravak. Oženio se 1640. Predaja kaže, da je jedna njegova mladenačka ljubavna zgoda bila povod prvoj njegovoj komediji, Mélite ou les fausses lettres (1629), koja se služi vještinama, uobičajenima u pastirskom romanu i pastirskoj igri. Ohrabren prvim uspjehom C. je napisao, u duhu tadašnje mode, tragikomediju Clitandre ou l’innocence délivrée (1631?, objelodanjena 1632), u kojoj su nagomilane zamršene i nevjerojatne pustolovine, ali ga je neuspjeh vratio pisanju komedija. U tri godine napisao je La veuve ou le traître trahi (1632), La galerie du Palais ou l’amie rivale (1633), La Place royale ou l’amoureux extravagant (1633), La suivante (1634). U Examen de Mélite C. je napisao za izvornost svojih komedija: »Novost te vrsti komedija, kakvih nema ni u jednom drugom jeziku, i prostodušan stil, što je obilježavao razgovor otmjenih ljudi, bili su bez sumnje uzrok te začudne sreće... Nikad se do tada nije vidjelo, da bi komedija tjerala na smijeh bez smiješnih osoba poput lakrdijaških sluga, čankoliza, »capitana«, doktora i t. d. Ova je (Mélite) naime postizavala svoj učinak razigranom dobrom voljom ljudi, kojih je društveni položaj iznad položaja onih, koji se viđaju kod Plauta i Terencija«. Vješto i okretno vođena spletka razvija se na mjestima, koja su gledaocima poznata, na pr. u galeriji pariske sudbene palače, vide se dućani knjižara, sitničara, prodavačica rublja, čuju se njihovi jetki razgovori, njihove smicalice prema mušterijama i t. d. Naglim potezima ocrtani značajevi točno su i dobro individualizirani, ali bez dubine i bez mnogo razlike između pojedinih komedija.

Prvi je C-ev pokušaj u tragediji Médée (1635), u kojoj se tragični elemenat nalazi u vanjskoj okrutnosti radnje. No središnja ličnost ima već C-eve crte: Medeja nije samo majka ili ljubavnica, ona je žena, kojoj se ponos osvećuje. Iduće godine u Illusion comique C. se inspirirao radoznalošću općinstva za život glumaca, pa je napisao komediju, koja je vrijedna koliko zbog dražesne invencije, toliko i zbog svog jezika, te je umio pogoditi lakrdijaški ton, a da nije zapao u grubost. Oživio je uobičajenu ulogu Matamora i stvorio karikaturu punu blistave živahnosti.

Prvo je C-evo remek-djelo Cid (prosinac 1636); ono je osvojilo općinstvo i dalo gotovo konačan oblik njegovu dramatskom sustavu, ali je ujedno izazvalo zavist i zajedljive prigovore suparnika i doktrinaraca. Radnja je uzeta iz španjolske drame Las mocedades del Cid, koju je 1621 napisao Guilhen de Castro, ali ju je preobrazio poletom, što bez predaha vodi radnju od prizora do prizora, i osobito time, što drama postaje sasvim unutarnja, što zanimljivost prelazi od vanjskih događaja na moralnu krizu, koja se zapleće i razvija u duši protagonista; dvoboj, borba i t. d. samo su izlike, koje pokazuju značaj ili podjaruju strasti. No strasti ne sputavaju junake, one su djelatne i odlučne, premda ostaju pod nadzorom razuma. Rodrigue, koji ljubi Chimènu, ne žaca se ubiti oca svoje drage, jer mora osvetiti čast svoje porodice. Chimène, premda nije prestala ljubiti Rodrigua, ide za njegovom propašću tražeći pravdu upornošću, koju ne može usporiti ni ljubav ni divljenje, što u njoj sve većma raste prema njemu. Jedno drugome priznaje, da radi, kako bi zaslužilo poštovanje, koje je bitan uvjet prave ljubavi. Oboje odabiru bol i zadavanje boli, da bi ostali dostojni jedno drugog. Sukobi između dviju strasti ili dviju dužnosti, uzvišen i gotovo nečovječanski pojam dužnosti i ljubavi, čvrsta i pronicava volja, koja umije hladno odlučiti i prosuditi čak i u najbolnijim situacijama, takve su crte, od kojih se sastoji Cid i koje će odsele sačinjavati izvorni temelj kornejske tragedije. No u kasnijim će djelima spontanost, kojom je pisan Cid, kočiti pomnija briga za teorijska pravila, što su je pjesniku nametnule žučne, često nepravedne i uvijek uskogrudne kritike. Osim optužbe, da nije poštivao moral, jer da Chimèna pri raspletu polazi za ubojicu svoga oca, zamjerali su C-u, da se nije držao Aristotelovih načela o jedinstvu mjesta i vremena. Odsada će C. nastojati poštivati ta pravila, nazvana pravilima triju jedinstava, o kojima će kasnije raspravljati u svojim teorijskim spisima (Discours de l’utilité et des parties du poème dramatique; Discours de la tragédie; Discours des trois unités, 1660) i u Examens, ispitivanjima, kojima je podvrgao svoje tragedije. Prva je njegova »pravilna« tragedija Horace (1640), zatim Cinna ou le clémence d’Auguste (1640), Polyeucte martyr (1642) i La mort de Pompée (1643); sve su uzete iz rimske povijesti, koja će odsada biti izvor najvećeg broja njegovih radnja. Konvencionalni Rimljanin, kakvog su zamislili stari povjesničari, a Renesansa ga uskrisila, dobro je odgovarao C-u: ozbiljan, junačan, uzvišen u riječima i djelima do nevjerojatnosti, ali istinit u smislu one istine, koju donosi povijest. Horace, Cinna i Polyeucte sastavljene su strogo i jednostavno, osnovane na moralnom sukobu.

U djelu Horace rodoljublje pobjeđuje ljubav, u Cinni je ljubav sasasvim pod vlašću strasti, koje C. smatra plemenitijima, a u Augustovoj duši blagost nadvladava želju za osvetom; u djelu Polyeucte ljudska ljubav ustupa pred vjerskim osjećajem, koji se uzvisuje do mučeništva. Ali u svojoj moralnoj veličini i oni, koji svladavaju svoje slaboće, ostaju gotovo uvijek ganutljivi, jer trpe i jer (osim mladog Horacija) ne postizavaju odmah i bez napora pobjedu nad samim sobom. Okruženi su bićima, koja su manje apsolutna, manje jaka, jednom riječi više čovječanska (Curiace, Cinna, Pauline), a ima i osrednjih ili niskih pojedinaca (Maxime u Cinni, Félix u Polyeuctu).

G. 1644 C. se prolazno vratio komediji s komadima Le Menteur i La Suite du Menteur. Čini se, da se vratio veselosti i lakoći prvih svojih komedija, samo s više virtuoznosti u stilu i više sigurnosti u tehnici. Usprkos naslovu to nisu komedije značajeva. Glavna osoba Dorante nije sasvim pod vlašću svoje mane, to jest nedostatka istinoljubivosti. On ima i lijepih svojstava, ali se ne može oprijeti djelovanju svoje mašte, pa se hvasta u želji, da mu se drugi dive. Njegove laži izazivaju međutim teške situacije, iz kojih se može izvući tek s pomoću novih laži. Zbog njegove domišljatosti i živahnosti ta je komedija zanimljiva; sastavljena je duhovito, blistavo i vedro.

U tragediji Rodogune, princesse des Parthes (1645), koja zatim slijedi, dao je maha svojoj sklonosti da zamrsi spletku i da pomno pripravi rasplet. Prava junakinja Kleopatra, kraljica Sirije, okrutna je i častohlepna. Ona želi sačuvati svoje prijestolje i upropastiti kraljicu Rodogunu, koju ljube oba njezina sina. Stoga obećaje krunu onome sinu, koji ubije Rodogunu, dok Rodoguna obećaje, da će poći za onoga, tko ubije Kleopatru. Uzajamna ljubav braće osujeti Kleopatrine namjere. Stoga Kleopatra dade ubiti jednoga sina i sprema se otrovati drugoga za vrijeme svadbene svečanosti, ali bude otkrivena te ispije otrov, što je bio pripravljen za sina i Rodogunu. Sve je podređeno raspletu, koji je vješto držan u neizvjesnosti sve do posljednjeg časa, u atmosferi tjeskobe i užasa. Rodogune potpuno ostvaruje C-ev dramski sustav. Junaci se bore sa zamršenim ili nevjerojatnim situacijama, u kojima se njihova neslomljiva volja može potpuno razvijati. Naredne tragedije: Théodore, vierge et martyre (1646), Héraclius, empereur d’Orient (1647), Nicomède (1651) i Pertharite, roi des Lombards (1651) kao i junačka, potpuno romantična komedija Don Sanche d’Aragon (1650), koja mjestimice podsjeća na romantiku 19 st., pune su zanimljivosti, a neke i izrazito lijepe. No junaštvo u njima postaje sve nečovječnije, igra volje uvijek lakša, a ljubav se odviše podređuje plemenitijim strastima, na pr. slavoljublju. U njima dolazi do izražaja ona vrst divljenja, koje C. goji prema svemu, što je veliko, čak i u poroku ili u zločinu: Kleopatra je mrska zbog čitavog niza zločina, ali »svi su ti zločini praćeni duševnom veličinom, u kojoj ima nešto tako uzvišeno, da se čovjek, makar mrzi njena djela, ipak mora diviti izvoru, iz kojeg ona proizlaze«.

Neuspjeh, što ga je doživjela tragedija Pertharite, udaljio je C-a za neko vrijeme od kazališta. U Francusku Akademiju primljen je 22. I. 1647. G. 1656 objelodanio je prijevod Imitation de Jésus-Christ u stihovima. G. 1658, na poziv Fouqueta, vratio se pozornici s tragedijom Oedipe, koja je doživjela velik uspjeh. G. 1662 nastanio se u Parizu te je dao prikazivati niz svojih gotovo sasvim političkih tragedija: Sertorius (1662), Sophonisbe (1663), Othon (1664), Agésilas (1666), Attila, roi des Huns (1667), Tite et Bérénice (1670), Pulchérie (1672), Suréna, général des Parthes (1674).

Ostajući vjeran svojoj zamisli tragedije i svojoj filozofiji C. je ipak zapao pod utjecaj svojih mladih suparnika (Racine i Quinault), koji su tada uživali sklonost općinstva, no umio je još naći nekoliko novih i izvornih crta: na pr. zaljubljeni starac (Martian u Pulchérie) izbjegava smiješnosti time, što znade sakrivati svoju strast i dostojanstveno trpjeti. Prikaz dvorskih spletaka i likova slavohlepnika i himbenjaka dubok je i vjeran. C. pokušava unositi tehničke novotarije, na pr. slobodan stih u Agésilasu, što je u tragediji doduše smetalo, ali je gipkost slobodnog stiha odgovarala tragediji-baletu Psyché (1671), od kojeg je, na molbu Molièrea, napisao jedan dio. Tu je prikazao ljubav s nježnošću i ključanjem mladenačke strasti, što je kod C-a neka novost, a možda je odraz zakašnjelih i nesretnih osjećaja, što ih je u njemu pobudila glumica Duparc (t. j. Marquise) iz Molièreove družine; taj je osjećaj nadahnuo nekoliko najboljih lirskih stihova, što ih je C. napisao. Osim tragedija u pravom smislu riječi C. je napisao i dvije tragedije s upotrebom strojeva za promjenu dekora (t. zv. tragédie à machines): Andromède (1650) i La Toison d’or (1660). Preveo je u stihovima Louanges de la Sainte Vierge (1665) i Office de la Sainte Vierge (1670).

BIBL.: Najbolje izdanje sabranih djela dao je Ch. Marty-Laveaux u 12 svezaka zbirke Les grands écrivains de la France, 1862—68; sv. XI. i XII. sadržavaju rječnik C-eva jezika sa slovničkim uvodom. Postoje i brojna školska izdanja s tumačem.

LIT.: E. Picot, Bibliographie cornélienne, Pariz 1876; P. Verdier i E. Pelay, Additions à la Bibliographie cornélienne, Rouen 1908; J. Taschereau, Histoire de la vie et des ouvrages de P. C., Pariz 1829, 2. izd. 1855; G. Lanson, P. C., Pariz 1898; J. Lemaître, C. et la poétique d’Aristote, Pariz 1888; M. Tastevin, Les héroïnes de C., Pariz 1924; G. Reynier, »Le Cid« de C., Pariz 1929; J. Calvet, »Polyeucte« de C., Pariz 1934.

HRV. PRIJEVODI: Cid, prevela Štefa Iskra, prikazano dvaput u zagrebačkom kazalištu, 17. i 27. I. 1898.

2. Thomas, * Rouen 20. VIII. 1625, † Les Andelys 8. XII. 1709, francuski pisac, brat Pierrea. Učio je pravo, no od 1647 posvetio se kazalištu, u kojem je započeo s komadom Les engagements du hasard, vještom preradbom španjolskih uzora, kao što su i većina njegovih komedija. Izvornija je komedija L’Amour à la mode, zatim Don Bertrand de Cigarral (1650), Le geôlier de soi-même (1655), puna šaljive fantastičnosti, i Le berger extravagant (1653), satira na pastirske igre. Prva njegova tragedija, Timocrate (1656), imala je veći uspjeh nego ikoje remekdjelo toga stoljeća zbog plemenitog junaštva i profinjene galanterije, kojom su se odlikovali i tadašnji romani, na pr. oni Mlle de Scudéry. Romantičan elemenat sadržavaju: Bérénice, izvađena iz Grand Cyrus (romana Mlle Scudéry), Antiochus (1666) i Théodat (1672). Povodio se za svojim bratom u povijesnim tragedijama Laodice (1668) i La mort d’Hannibal (1669). Utjecaj Racineov vidljiv je u Le comte d’Essex (1678), koji je smatran remek-djelom T. C-a. Pod konac života bio je jedan od urednika Mercure galant. Nakon svog izbora u Francusku Akademiju (1685) bavio se naučnim pitanjima, poimence slovnicom. G. 1687 objelodanio je svoje primjedbe Vaugelasovom djelu Remarques, 1694 Dictionnaire des termes d’arts et métiers (2 sv. in-fol.), a 1708 Dictionnaire géographique et historique.

BIBL.: Les illustres ennemis, komedija, 1654; Stilicon, tragedija, 1660; Camma, tragedija, 1661; Le baron d’Albikrac, komedija, 1668; Ariane, tragedija, 1672, Circé, glazbena tragedija, 1675; L’inconnu, komedija s baletom, 1675; Le festin de Pierre (od Molièrea) stavljen u stihove, 1677; La devineresse, komedija u prozi s baletom, 1679; Les dames vengées, komedija u prozi, 1685 i t. d.

LIT.: G. Reynier, T. C., sa vie et son oeuvre, Pariz 1893.J. D-e.