ABEL, 1. sir Frederick Augustus, * London 17. VII. 1827, † London 6. IX. 1902, engl. kemičar. Pronašao je način, kako se od nitriranog pamuka stvara masa, koja se može bez opasnosti prerađivati i tako je usavršio proizvodnju puščanog pamuka. Time je bio pripravljen put za pronalazak t. zv. bezdimnog baruta, koji je došao u opću upotrebu koncem prošloga stoljeća. Konstruirao je napravu za određivanje točke paljenja kod petroleja. H. I.

2. Heinrich, * 1843, † 1926, austr. isusovac (od 1863). Dugi niz godina vrlo uspješno radio na vjerskom preporodu u Marijinim kongregacijama, duhovnim vježbama, hodočašćima u Maria Zell i Klosterneuburg. Bio na glasu kao pučki govornik. Duhovni suradnik bečkog načelnika Karla Luegera.

LIT.: J. Leb, Heinrich Abel, ein Lebensbild, Innsbruck 1926. M.V.

3. Karl Friedrich, * Köthen 1725, † London 1787, posljednji virtuoz na instrumentu »viola da gamba« i njemački skladatelj. Bio je učenik velikog Johanna Seb. Bacha. Mnogo je putovao kao virtuoz, a dugo je vremena djelovao u Londonu. U svojim skladbama — napose u simfonijama i komornoj glazbi s klavirom — priklanjao se novom instrumentalnom stilu (Mannheimskoj školi). Pisao je koncerte za klavir, gudačke kvartete, sonate i t. d. S. S-i.

4. Niels Henrik, * Findö (kraj Kristijanije) 5. VIII. 1802, † Kristijanija 6. IV. 1829, norveški matematičar. Srednju školu polazio je u Kristijaniji. Njegov učitelj matematike Holmboe uveo ga u osnove više matematike, a Abel se onda sam odao izučavanju Eulera i Lagrangea. Došavši na sveučilište još je intenzivnije nastavio rad. Rano je spoznao, kako mnogim dokazima u matematici nedostaje potrebna strogost, kao na pr. kod izvođenja binomskog reda ili kod operacija s beskonačnim redovima. Među prve njegove radove ide dokaz, da se općena jednadžba 5. stupnja ne može razriješiti s pomoću korjenih izraza, kao ni jednadžbe, koje danas nose njegovo ime. Vrlo rano je došao inverzijom eliptičnih integrala na eliptične funkcije. Dobivši stipendij pođe u Njemačku i Francusku. U Berlinu se upoznao s A. L, Crelle-om, koji je tada stao izdavati svoj matematički časopis. Abel je tu revno surađivao. U listopadu 1826 došao je u Pariz. Francuskoj akademiji predao je radnju o integraciji algebarskih diferencijala, u kojoj se nalazi i poučak, koji je danas glasovit pod imenom Abelova teorema. Radnja je publicirana tek 1841 godine. Krajem svibnja vratio se u Kristijaniju, gdje ga je čekalo veliko razočaranje, jer nije mogao dobiti mjesto, koje bi mu pripadalo po njegovim sposobnostima. Grozničavom žurbom nastavio je rad o eliptičkim funkcijama, natječući se s C. G. Jacobijem, koji je došao na iste ideje. Oskudica i prenaporan rad skratiše mu život. U 27. godini života umro je od bolesti pluća upravo u času, kad je prusko ministarstvo prosvjete odlučilo, da ga pozove na berlinsko sveučilište.

LIT.: C. A. Bjerknes, Niels-Henrik Abel, Pariz 1885. V. V-k.

5. Othenio, * Beč 20. VI. 1875, njemački paleobiolog, prof. paleontologije na sveučilištu u Beču, gdje je osnovao paleobiologijski zavod. Primijenivši Dollo-ovu etologijsku metodu u paleozoologiji razvio joj je posebnu granu, paleobiologiju. Napisao je Lebensbilder aus der Tierwelt der Vorzeit (Slike iz prehistorijskog životinjstva), 1922, 1927²; Grundzüge der Palaeobiologie der Wirbeltiere (Osnovi paleobiologije kraliješnjaka), 1912; Lehrbuch der Palaeobiologie, 1920, 1924². F. Š.

6. Thomas, engleski katolički svećenik. Godina i mjesto njegova rođenja nepoznati su. Učio je u Oxfordu (1513 do 1516) i postao kapelanom kraljice Katarine Aragonske. Svoje pristajanje uz kraljicu, kada se Henrik VIII. rastavio od nje, da može uzeti drugu ženu, dokazao je i djelcem Invicta veritas. Stoga ga utamničiše i optužiše, da širi katoličke i protudržavne ideje, te ga konačno pogubiše 30. VII. 1540 u Smithfieldu.