ALA (lat. »krilo«). 1. U rimskoj vojsci pokrajinske i savezničke čete (2 legije, 10.000 pješaka, 1.800 konjanika), koje su se borile na krilima, dok su u središtu bili rimski građani, u užem smislu konjanički eskadron od 300 momaka, u carsko doba 500 do 1000 momaka. 2. Pobočni prostor rimske kuće s obih strana atrija, s voštanim likovima pređa. U.

3. A. je demonsko biće slično aždaji (od perzijskog aži Dahaka preko Turaka), koje se zamišlja da leti i vodi oblake i gradom uništava usjeve (»bori se kao ala s berićetom«, Vukov Rj.). Za alu se kaže, da je nesita, a za čovjeka, koji je nesit kao ala, alav. Ala može ljude alosati t. j. oduzeti čovjeku pamet i zdravlje. M. P.