AKVILEJA (tal. Aquileia, slov. Oglej), danas malo mjesto (1250 stan., čitava općina nešto manje od 9000 duša) u SI Italiji na željezničkoj pruzi Trst—Venecija na rubu furlanske ravnice udaljeno 9 km od morske obale Jadrana, s kojim ga spaja kanal »anfora«. Marljivi stanovnici intenzivno obrađuju bonificiranu plodnu zemlju, ali slava A. se temelji na velikoj pustoši rimskog emporija i sredovječne crkvene metropole.
Osnutak A. stoji u vezi s čestim seobama nemirnih keltskih plemena srednje Evrope. Početkom 2. st. pr. Kr. prodrle su keltske čete s visina istočnih Alpa u venetsku ravnicu i utaborile se blizu mora, ali su bile zabrinute za svoju slobodu, jer su osjećale, da će Rim iza sretno dovršenog Drugog punskog rata proširiti svoju moć i na sjeveroistok italskog poluotoka. Iza uzaludnih pregovora Rimljani doista silom istjeraše kelto-ilirska plemena razorivši njihov grad. Nedaleko ovih ruševina utemelji Rim g. 181 pr. Kr. jaku vojničku koloniju (3000 vojnika) pod imenom Aquileia, da brani Italiju od barbarskih invazija i da s ove strane spriječi eventualni napad makedonskog kralja Filipa V. (Liv., XL., 57, 6). Ime je keltskog podrijetla, kao na pr. Celeia (Celje) ili Noreia (u Štajerskoj), i možda preuzeto od porušenoga keltskog grada. Na keltsku prošlost upućuju također nalazi keltskog novca i ime epihoričkog božanstva Belena (v.), srodnog s Apolonom. Koloniju su uredila trojica (tresviri coloniae deducundae), Publije Kornelije Scipion Nazica, Gaj Flaminije i Lucije Manlije Acidin. Ime trećega je i na epigrafičkom spomeniku (u muzeju); reljef nekog drugog nedavno iskopanog spomenika prikazuje rijetku predodžbu simboličkog oranja prve brazde (sulcus primigenius) za bedem nove kolonije.
A., osnovana kao colonia Latina izvan granice uže italske države, imala je ispočetka posve vojnički karakter. Stoga je i njezin tloris bio sličan tlorisu vojničkog logora, za koji su karakteristične dvije glavne ulice, cardo maximus i decumanus m., okomito križane u većem trgu (forum). I ako je prvobitni tloris kolonije u daljnjem razvitku više puta preinačen i proširen, osobito u carsko doba, ipak se glavni raspored stare kolonije računa do naših dana. Cardo je istovetan s današnjim drumom Terzo—Aquileia—Grado, a decumanus odgovara otprilike cesti Aquileia—Monastero— Villa Vicentina.
A. je imala vojničku funkciju do cara Augusta, kad su državne granice proširene do Dunava, a zatim se vrlo brzo razvila u jak trgovački emporij gornjeg Jadrana spajajući u sebi ulogu kasnijih Mletaka i Trsta. Položaj na sjevernom kutu Jadrana, i to ne tik na samoj morskoj obali, već malo udaljen (60 stadija po Strahonu V, 8), na plovnoj rijeci Natisonu, u blizini alpskih prijelaza, bio je vanredno zgodan za vojničku, a još više za trgovačku misiju grada.
Kolonija je bila g. 169 pr. Kr. pojačana s novih 1500 vojnika-iseljenika. Više puta je A. bila ishodište ratnih operacija protiv keltskih i ilirskih plemena, tako 178/7 protiv Histra, 129 protiv Karna, Tauriska i Japuda, kada je konzul Gaj Sempronije Tuditan prodro sve do rijeke Krke u dalmatinskom primorju (Titius flumen). Također i za Cezara je A. bila važna strateška točka. On je ovdje sa svojim legijama proveo zimu g. 56 pr. Kr., a tom je prigodom primio izaslanstvo Isejaca (Višana), koji su imali neke sporove na kopnu u staroj Saloni. Cezar proširi granice Italije do rijeke Formija (Rižana) u Istri, što je donijelo koristi i A., koja se sve više razvija u trgovačko središte. Malo prije A. je dobila viši stupanj italskog municipija i bila u poslovima političkih iskaza uvrštena u tribus Velina. Na čelu uprave bila su dva kolegija: quattuorviri iure dicundo i quattuorviri aedilicia potestate s općinskim vijećem (decuriones). Kada je u carsko doba stupanj kolonije bio viši i bolji od municipija, postade A. opet italskom kolonijom, i to glavnim mjestom X. italskog okruga (regio), koji sačinjavaju Venetia et Histria. Kada su Augustovi pastorci Tiberij i Druzo osvajali čitav Ilirik do Dunava, bijaše A. logistički centar svih operacija i sijelo glavnog štaba. Ovdje je boravio sam August prateći iz bližega uspješno prodiranje svojih vojskovođa, a ovdje je g. 10 pr. Kr. primio i Heroda, kralja Judeje. O prisutnosti cara u A. svjedoče nam također nadgrobni natpisi pretorijanaca (careve garde), a indirektno i mnogobrojni kipovi i poprsja članova carske obitelji.
Sveopći mir (pax Augusta), što ga je August postigao za Italiju i čitav rimski imperij, bio je za A. od neizmjerne koristi. Trgovina s novim pokrajinama razvija se naglo i brojno; od njih A. prima uglavnom sirovine, željezo i drvo, životinje, kože i krzno te robove kao radne sile, a u provincije izvozi proizvode rimske industrije iz same Italije i iz dalekih krajeva Sredozemnog mora, kao keramiku, staklariju, brončane i željezne predmete, ali također vino, ulje, riblje konzerve i t. d. Preduvjet i podloga za toliko razvijeni promet bile su odlične ceste, koje su spajale A. s italskim gradovima (Via Aemilia, Annia i Postumia) i s novim rimskim pokrajinama do Dunava. To su: Via Gemma, koja je vezala Akvileju—Soču (Pons Aesonti)— Vipavu (Frigidus) — Ajdovščinu (Castra)—Vrhniku (Nauportus)—Ljubljanu (Emona). Odavde je jednim ogrankom vodila preko Ptuja (Poetovio) na Beč (Vindobona)—Petronell (Carnuntum) i O’Būdu (Aquincum), a drugim na Sisak (Siscia)—Sr. Mitrovicu (Sirmium) do Carigrada; onda Via Flavia na Trst (Tergeste) i Pulu (Pola), odnosno na Trsat kod Sušaka (Tarsatica) i dalje na Dalmaciju; nadalje Via Iulia Augusta iz Akvileje preko Tricesima i Zuglio (Iulium Carnium) u Lienz (Aguontum) u Alpama s jedne strane i preko Beljaka (Santicum) u Celovac-Klagenfurt (Virunum) na drugoj strani. Za svoju trgovinu na Jadranskom i Sredozemnom moru imala je A. na rijeci Natisonu (Natisone Nadiza) tik do svojih bedema prostrano pristanište, potrebne lučke uređaje i skladišta, koja su nedavno otkopana.
U sveopćem miru, koji je vladao u carsko doba dugo vremena gotovo po čitavom rimskom imperiju, čini se, da su gorske utvrde mnogih italskih gradova, pa i A., bile suvišne te su stoga bile porušene u korist potrebnijih i korisnijih građevina. Kao grom iz vedra neba djelovao je usred ovog mira upad Kvada i Markomana u sjeveroistočnu Italiju 169 po Kr. A. je odoljela opsadi i invaziji ovih germanskih plemena, ali je stradao obližnji Opitergium (Oderzo). Sam car Mark Aurel uze na se brigu za obranu Italije i imperija te u dužem ratovanju prisili neprijatelje na uzmak preko Dunava.
Manje od jednog stoljeća kasnije morala je A. izdržati drugu kud i kamo težu opsadu. G. 238 pos. Kr. pritisnuo ju je sam rimski vladar Maksim Tračanin (235—238), koji joj je prije bio učinio mnogo dobra popravivši glavne drumove u okolici, tako da je na natpisima spomenut kao Aquileiensium restitutor et conditor. U svojem bezobzirnom vladanju car se naslanjao jedino na svoje svjedoke, koji su ga bili podigli na prijesto. Time je izazvao sukob s rimskim senatom i italskim građanstvom. Maksim pohrli iz provincije preko Emone u Italiju, da pokori senat i građanstvo. Ali mu se opre A., iako je caru mnogo dugovala, i ostane vjerna senatu. Opsada (bellum Aquileiense) je trajala dugo i nije imala uspjeha. Napokon sami vojnici ubiše cara i njegova sina prijestolonasljednika Maksima (Herodijan,VIII., 2—5). U vezi s tim događajem stoji jedan nedavno iz gradskih zidina iskopani žrtvenik, posvećen kapitolinskoj trojici i Martu u počast neposrednih nasljednika ubijenog cara, t. j. Pupijena i Balbina te princa Gordijana. Na pobočnoj strani isklesan je vrlo zanimljiv reljef, koji prikazuje personifikaciju A., po antiknom shvaćanju Fortunu A., kako kleči pred prijestoljem božice Rome i kako uzdignutih ruku zahvaljuje svojoj majci za spas iz ratne nevolje i opasnosti.
Kroz ostalo vrijeme 3. st., kada su vojnici sami birali careve i njihove suparnike, i kada je čitav imperij bio uvučen u vrtlog njihovih međusobnih borba i ratova, stradala je dakako mnogo i A. Ipak ona uza sve nevolje mnogo znači u povijesti imperija. Tako je dobila pod Dioklecijanom svoju kovnicu, koja je radila do Valentinijana III. (425—435), a sačuvala je također i u novom Dioklecijanovu rasporedu imperija razne grane velike državne administracije. Budući da je A. bila baš na istočnim vratima Italije, na pruzi između istoka i zapada, kroz nju su prolazile mnoge vojske radi porasta nutarnjih trzavica i vanjskih ratova, te su u njoj više puta boravili carevi, tako Galijen, Kvintil, Dioklecijan, Maksimijan, Konstantin Veliki i još drugi. G. 340 Konstans, sin Konstantina Velikoga, potuče kod rijeke Alse u blizini A. svoga brata Konstantina II. A. se odlučila u ovoj borbi careve djece za trećega sina Konstancija, ali je morala zbog te vjernosti opet podnijeti tešku opsadu, štaviše, osvoji je carev rođak Julijan. G. 388 u A. je uapšen i ubijen Maksim, takmac i protivnik Teodozija Velikoga, a sam Teodozije potuče malo zatim u okolini A. na rijeci Frigidu (Vipava) svoje neprijatelje Arbogasta i Eugenija.
Na kraju 4. st. pjesnik Auzonije u svojem panegiriku (Ordo urbium nobilium 64 i sl.) veliča A., njezine zidine i luku (moenibus et portu celeberrima) i navodi je na devetom mjestu u nizu rimskih gradova (u Italiji A. natkriljuju samo Rim, Milan i Kapua). Ali ratovi, invazije i sukobi, prouzrokovani seobama naroda, slomili su napokon i moć i blagostanje Akvileje. Junački je još jednom odoljela opsadi Alarikovoj (408) te malo zatim iza duge ustrajne obrane 452 pala žrtvom Atile i njegovih krvoločnih četa. Stanovnici, povrativši se u razoreni i zapaljeni grad, prihvatili su i ovu vrlo tešku nevolju, ali dolaskom Langobarda g. 568 pretrpjela je antikna A. svoj konačni slom.
Kršćanska nauka uvedena je u A. u 3. st. vjerojatno djelovanjem vjernika, koji su dolazili iz Rima, ali valjda najviše s istoka; bili su to trgovci, vojnici, radnici i robovi. Legendarna je ličnost prvoga biskupa sv. Hermagore i historijski nepotvrđeno apostolsko podrijetlo oglejske crkve (sv. Marko). Prvi historijski dokumentirani biskup je Teodor, koji je 314 sudjelovao na koncilu u Arlesu i koji je odmah iza Konstantinova edikta 313 sagradio u A. veliku crkvu u obliku prostrane dvojne pravokutne dvorane s krstionicom i drugim u liturgiji određenim prostorijama. Jedna dvorana bila je crkva u užem smislu i služila je za liturgiju, druga za sastanke svećenstva i vjernika, za crkvene sabore i t. d. Obje su bile ukrašene velikim, majstorski izvedenim podnim mozajicima, koji su se sačuvali ispod tla današnje bazilike i na groblju izvan crkve okolo zvonika. Ovi mozajici spadaju među najvažnije starokršćanske umjetnine 4. st. Provalom Huna 452 stradale su požarom ove Teodorove građevine, a povrh njih sagradi oglejski biskup opet dvojnu crkvu u još većim dimenzijama s obzirom na umnoženu kršćansku općinu. Ova druga crkva, liturgijska i saborna dvorana s baptisterijem i t. d. pada žrtvom invazije i pljačke Langobarda (568).
Kako je A. prije bila ishodište vojničke, političke i financijalne moći i ekspanzije Rima u Podunavlje, kako je ona u sjeveroistočnim krajevima Italije te u susjednim pokrajinama, u Reciji, Noriku, obim Panonijama, donekle i u sjevernoj Dalmaciji širila rimsku kulturu i otvarala put rimskoj trgovini, tako je sada s pomoću svojih svećenika i misionara kršćanska A. pridobila isto područje za novu vjeru i postala postepeno neospornom metropolom te goleme kulturne i crkvene sfere. Gdjegod se u spomenutim pokrajinama danas slučajno ili sistematskim arheološkim radom otkrivaju starokršćanski spomenici, gotovo se uvijek moraju utvrditi posredne i neposredne veze s Akvilejom. Odmah iza proglašenja milanskog edikta organizira se u A. važno središte crkvene nauke; ovdje djeluju osobito u drugoj polovici 4. st. veliki učitelji i pisci, kao oglejski biskupi Valerijan i Hromacije, veliki Atanasije, Rufin i neko vrijeme naš Jeronim. Biskup Ambrozije iz Milana predsjeda u A. g. 387 koncilu protiv arijevstva.
Katastrofom langobardske invazije svršava se sjajna povijest antikne i starokršćanske Akvileje. Nadbiskup Paulin, prvi, koji nosi naslov patrijarha, ostavlja A. bježeći s čitavom riznicom i traži skloništa od neprijatelja na bližem otoku u sigurnom Gradu. Njegovi nasljednici ostaju u Gradu i nazivaju se patrijarsima Nove Akvileje. Prostrani teritorij oglejske metropole dijeli se tada na kopnenu kneževinu langobardsku s glavnim gradom Čedadom (Cividale) i na bizantinsko primorje s Istrom i otočjem, koje ima svoje središte u Gradu. U političkoj i vjerskoj protivnosti s Bizantom Langobardi, pristaše arijevske herezije, biraju 607 Ivana za oglejskog patrijarha, tako da od ove godine dalje vladaju dva oglejska patrijarha, jedan u Akvileji, drugi u Gradu. Ali porušena i zbog stagnacije voda u nečistim kanalima nezdrava A. nije više pravo sijelo patrijarha, već on stoluje u Krminu (Cormons) i Čedadu. Langobardskoj državi učini kraj Karlo Veliki (774). Karlo i njegovi nasljednici smatraju oglejske patrijarhe svojim pomagačima, darivaju ih feudalnim dobrima te proširuju teritorij i vlast patrijarhata sve do Drave.
Budući da koncem 8. st. panonska Hrvatska, a početkom 9. st. i dalmatinska Hrvatska, potpadaju pod franačku vlast, A. odašilje i u naše zemlje (ponajviše franačke) misionare u svrhu pokrštenja Hrvata (isp. na pr. štovanje svetaca iz franačke zemlje kao Sv. Martina iz Toursa, te biskupe, opate i svećenike s germanskim imenima kod nas). Hrvatski knezovi još i kasnije pohađaju oglejskog patrijarha u A. ili u Čedadu, da se poklone svetim moćima i da polože zakletvu sinovske vjernosti i odanosti nad evanđeljem. Tako čine Trpimir i njegov sin Petar te Branimir sa ženom Marušom, kojih su imena zabilježena u prastarom evanđelistaru Sv. Marka (iz 6. st.), koji se danas čuva u arheološkom muzeju Čedada (Cividale).
Kako patrijarsi nisu više stalno stolovali u A., ostala je i crkvena zgrada prilično zapuštena i zanemarena. Patrijarh Maksencije (811—833) vraća se u A. i popravlja temeljito staru baziliku; lijepe ogradne ploče ukrašene pleterom, sačuvane u crkvi i u muzeju, valjda su iz njegova doba. Od 850 stoluju u A. gotovo neprekidno do 1435 njemački patrijarsi. Najmoćniji kao crkveni poglavar i kao svjetovni velmoža bijaše Poppo (1019—1045), koji je iz temelja sagradio novu, veliku do danas sačuvanu romansku baziliku s lijepim freskama u apsidi, od crkve odijeljeni zvonik i patrijaršijsku palaču. Od njemačkog cara Konrada II. dobio je Poppo privilegij kovnice, kojim su se njegovi nasljednici služili do 15. st.; on je obzidao A. novim čvrstim bedemom, ali nije uspio da opet pridobije Grado za oglejski patrijarhat. Iza njegove smrti moć se patrijarha još povećala, tako da je A. u 12. st. imala 17 sufraganskih biskupija. Berthold von Andechs (1218—1251) mogao se hvaliti, da je njegova crkva prva u svetom rimskom carstvu. Ali on sam, kao patrijarh-knez rimskog carstva, učini prvi kobni korak, koji je vodio postepeno neminovnoj propasti moćne metropole, naredivši naime premještaj svih ureda iz A. u Videm (Udine). Tako je A. opet nakon Popponove renesanse počela tiho sve to više propadati. Dugotrajne borbe između carstva i papinstva bile su sudbonosne i kobne za nju, jer patrijarsi kao pristaše gvelfa nisu više uživali zaštitu i pomoć njemačkih careva.
Elementarne nepogode djelovale su također nepovoljno. G. 1348 jak potres poruši većim dijelom romansku baziliku, ali je Marquard von Randeck (1365—1381) popravi u gotičkom stilu.
Susjedi patrijarhata, s jedne strane Mletačka republika, s druge gorički grofovi, a zatim Austrija, širili su svoju moć i svoj teritorij na račun oglejskog posjeda. G. 1509 zapremila je A. Austrija. Patrijarh je tada obično stolovao u Mlecima i nije više ni posjećivao A. Rivalitet između Habsburgovaca i Mletaka oduzeo je patrijarhatu ono malo duhovnog ugleda, što mu je preostalo od nekadašnje moći i stare slave. G. 1751 papa Benedikt XIV. bulom »Iniuncta nobis« ukine definitivno patrijarhat osnovavši mjesto njega dvije nadbiskupije, jednu u Videmu (Udine), za mletačke zemlje, i drugu u Gorici, za austrijski posjed. Oglejska crkva morala se zadovoljiti skromnim, samo od pape zavisnim položajem.
Marija Terezija prva je počela da s uspjehom popravlja močvarno tlo okolo A., i to sistematskim uređivanjem jaruga, nasipa i brana; bilo je to od velike koristi za poljoprivredu i za higijenske prilike siromašnih stanovnika. Ali tek u najnovije doba provedeno je to poboljšanje na zadružnoj osnovi s pomoću električnih sisaljka, što je od neprocjenjive koristi i za arheološko istraživanje zemlje, koja je još uvijek vanredno bogata arheološkim i historijskim spomenicima.
Talijani su ušli u A. 1915 na prvi dan (24. V.) rata. Već za trajanja Svjetskog rata, a još više iza rata učinili su vrlo mnogo za mjesto, za njegove antikne i starokršćanske spomenike smatrajući posjed A., bivše rimske kolonije, nekim uzvišenim simbolom svojih revindikacija.
Spomenici. Od čuvenog velikog rimskog emporija nije se ništa sačuvalo nad zemljom; bijedni su vidljivi ostaci vodovoda (Santo Stefano) i gradskih zidina (Marignane). U plodnoj furlanskoj ravnici kamen je velika rijetkost i dragocjena građa. Razumljivo je, da su profesionalni radnici još do nedavna iskopavali veće i manje kamene balvane, pljačkajući tako po nekropolama i unutar gradskih zidina. Topografija antikne A. dosada je samo malim dijelom istražena. Poznati su u glavnim linijama gradski bedemi (u cjelokupnoj dužini od 4 km), položaj amfiteatra i cirkusa, i malog Jupiteru posvećenog hrama, jednog mitreja, dviju zgrada za terme, dalje neke popločene ulice, veće poganske nekropole i samo neke starokršćanske crkve izvan gradskog područja.
Tek poslije rata počelo se intenzivno raditi na naučnom istraživanju tla, i to zaslugom društva »Pro Aquileia« i s državnom potporom. Već su postignuti veliki i važni uspjesi time, što su iskopani ovi objekti: lučko pristanište duž obala stare rijeke Natisona, lučka skladišta, mostovi, bedemi grada iz republikanskih vremena, kule, vrata i različite utvrde iz rimskog doba, forum iz 2. ili početka 3. st. i t. d.
Bonifikacijom terena i djelovanjem sisaljka na električni pogon omogućeno je, da iskopane starine ostaju otvorene i vidljive. Zaslugom spomenutog društva uređena je i u A. t. zv. arheološka zona i sistemizirana »Via sacra« od zaselka Monastero do veličanstvene bazilike.
Rimski spomenici i jedan dio starokršćanskih čuvaju se u bogatom g. 1882 osnovanom, a 1908 prostranim lapidarijem proširenom muzeju. Već u 17. st. počeli su pojedinci sakupljati oglejske starine; većinu privatnih zbirki bila je već Austrija nabavila za muzej. Još ima spomenika A. u Trstu, u Vidmu (Udine), Čedadu (Cividale) i Beču, a crkvenih osobito u Gorici i Gradu.
Arheološki muzej u A. vrlo je važan osobito s obzirom na bogatstvo nadgrobnih spomenika, koji su odlično zastupani od republikanskih vremena do starokršćanskog doba i od najskromnijeg stećka do velebnog mauzoleja. Od svih tih predmeta zanimljivi su u prvom redu jantari i geme, staklarija, većim dijelom sve proizvodi lokalno umjetničkog obrta, keramika i brončani nakiti. Posebnu pažnju zaslužuju mozajici. Muzejska zgrada, već premalena za sve bogate zbirke, bit će naskoro proširena.
Oglejska je bazilika prava riznica starokršćanske i sredovječne umjetnosti. U njoj i u zgodno pokrivenim prostorijama oko zvonika čuvaju se najprostraniji starokršćanski mozajici iz početka 4. st. (biskupa Teodora).
Umjetnost pleterne plastike ranoga srednjega vijeka dobro je zastupana u oltarnim pregradama i nekim kapitelima kripte. Iz doba romanike (11. st.) su sama crkva (freske u apsidi, t. zv. Sv. grob), neke skulpture, zvonik i ostaci palače patrijarha Poppona. Freske u kripti odlično prikazuju slikarstvo u 12. i 13. st. i bizantski utjecaj; mletačka gotika opaža se u dijelovima restauriranim od patrijarhe Marquarda (14. st.) i u nekim nadgrobnim spomenicima. Pravi je biser rane renesanse visoko nad kriptom uzdignuti prezbiterij s tribunalom, baldahinima, balustradom i glasovitim oltarom. Tu su radili lombardski majstori, a nadzor je vršio arhitekt Dominico de Maffeis, a neke detalje je izradila bez sumnje sama ruka majstora Bernardina da Bissone. Iz početka 16. st. je lijepi triptih Pellegrina da San Daniele, talijanskog umjetnika slavenskog podrijetla. Napokon mala crkva sv. Antuna u blizini muzeja zgodno predočuje baroknu arhitekturu sitnih dimenzija (iz 1697).
Na istoku bazilike dostojno i lijepo je uređeno »groblje junaka«, uokvireno prastarim čempresima; ovdje se nalazi grob desetorice nepoznatih vojnika po projektu arhitekta G. Cirillija, veliko mramorno raspelo palim vojnicima (kipar E. Furlan), Anđeo milosti od E. Ximenesa i drugi spomenici moderne umjetnosti.
LIT.: H. Maionica, Aquileia zur Römerzeit, Gorica 1881; Isti, Fundkarte von A., Gorica 1883; A. Calderini, Aquilea romana, studi di storia e di epigrafia, Milan 1930; C. Constantini, Aquileia e Grado, guida storico-artistica, Milan 1916; Giov. Brusin, Aquileia, guida storica e artistica, Udine 1929; Isti, Gli scavi di Aquileia, Udine 1934. O novim iskopinama i arheološkim radnjama za A. izvješćuje časopis Aquileia Nostra, Udine I., 1930 i dalje. C. Lanckoroński, Der Dom von Aquileia, Beč 1906; A. Galderini, P. Paschini i dr., La basilica di Aquileia, Bologna 1935; A. Guirs, Die christliche Kultanlage aus konstantinischer Zeit am Platze des Domes von A. (u Jahrbuch des kunsthist. Instit. der Zentral-Kommission für Denkmalpflege 1915, IX.); P. Paschini, La chiesa aquileiese ed il periodo delle origini, Udine 1906. M. Ab-ć.
Akvilejski patrijarhat. Akvilejsku je crkvu osnovao apostol Marko, kojega je, priča se, sam Petar poslao u Akvileju. A prema tradiciji postavio je Marko svoga učenika Mohora (Hermagoras) prvim biskupom u A., što da se zbilo sredinom 1. st. O počecima biskupije u A. ne znamo ništa pouzdano. Očito je međutim, da je već krajem starog vijeka stekla akv. crkva veliki ugled među crkvama Italije i postala metropolitanskom za Mletačku, Istru, Norik i dio Recije, kamo se iz A. tada širilo kršćanstvo. U 6. st. nastao je sudbonosan po A. spor zbog t. zv. triju poglavlja, kako su nazivali spise triju bizantinskih teoloških pisaca. Papa ih je 554 osudio, ali se akv. biskup sa svojim pristašama nije htio pokoriti toj osudi, nego je naprotiv uzeo od tada naslov patrijarha (prvi put 558). Prigodom provale Langobarda u Italiju (568) pobjegao je patrijarh iz A., koja je pala pod Langobarde, na bizantijski otok Gradež (Grado) te je tu i ostao, ostavši kao i njegovi nasljednici u nauci o tri poglavlja. Tek iza smrti patrijarha Severa (607) odrekao se akv. patrijarh (sa sjedištem na otoku Gradežu) raskolništva. Sada međutim onaj dio akv. patrijarhata, koji je bio podređen Langobardima i ustrajao u shizmi, nije htio više priznati patrijarha iz Gradeža, nego je langobardskom pomoću u A. izabrao svoga vlastitoga patrijarhu. Od sada ima akv. patrijaršija dva patrijarha, ortodoksnoga na Gradežu (koji se zove i Nova A.) i shizmatičnoga u A. Prvome je podređena bizantijska Istra i bizantijsko-mletačko primorje, dok vlast drugoga seže preko langobardske Italije. Oko 698 odrekao se i akv. patrijarh shizme, našto je papa priznao oba patrijarhata, gradeški i onaj u A.
G. 774 osvojili su langobardsku Italiju Franci i stekli u političkom pogledu i zemlje akv. patrijarhata. Akv. patrijarh imao se sad boriti za teritorij, što mu je još od rimskog doba bio u crkvenom pogledu podređen u istočnim Alpama, koje su od kraja 6. st. naselili Slovenci, a među kojima je od druge polovice 8. st. stala širiti kršćanstvo salzburška crkva. Taj novi spor (sa salzb. crkvom) riješio je car Karlo 811 tako, da ima u Karantaniji biti rijeka Drava granicom između salzburškog i akv. metropolitanskog područja. Kad su Franci 788 zauzeli bizantijsku Istru, slomili prvih godina 9. st. otpor Avara i uklopili i dalmatinsko-hrvatsku kneževinu u svoju vlast, proširio je akv. patrijarh svoje djelovanje i utjecaj i na te pokrajine. Kao osobito zaslužnog sa misijskog djelovanja među Avarima i Slovenima valja istaknuti patrijarha Pavlina (782—802). Provale Madžara u Italiju (od kraja 9. do sredine 10. st.) nanijele su tešku štetu akv. patrijarhu i privremeno prekinule njegov rad među Slovencima. Tek u drugoj polovici 10. st., kada su Madžari odbijeni, dolazi do novog misijskog djelovanja i crkvene organizacije patrijaršije među Slovencima, te se popravljaju goleme štete, što su ih nanijele madžarske provale. Akv. patrijarsi pozivaju u Furlaniju radi njezine obnove u 10. i 11. st. seljake koloniste — Slovence. Akv. patrijarh dolazi tada u uže veze i sa sjeverom. Vladari njemačke države dobivaju u akv. patrijarsima, koji su od druge polovice 10. do sredine 13. st. većinom njemačkoga roda, vjerne pomagače svoje državne i crkvene politike. S njemačkim patrijarsima i tijesnim političkim oslonom na sjever došle su na područje akv. patrijaršije brojne njemačke porodice, a utjecaj se sjevera jako vidi i u njezinom upravnom i umjetničkom životu u kasnom srednjem vijeku. Valja spomenuti u to doba i bogate poklone zemalja, što su ih dobivali od njemačkih vladara njima vjerni patrijarsi. Od značajnih patrijarha 11. st. istaknut ćemo Popona (1019—42), obnovitelja grada, stolne crkve i kaptola, i Sigeharda (1068—77). Njega je pridobio za se njemački kralj Henrik IV. u borbi za investituru, jer mu je 1077 podijelio markgrofije Furlaniju, Kranjsku i Istru. Patrijarh postaje na taj način svjetovni dinasta. Poslije smrti patrijarha Sigeharda patrijarh je svjetovnu vlast nad Istrom i Kranjskom opet izgubio, a opet je stekao 1093 nad markgrofijom Kranjskom. Na mjesto patrijarha, koji nisu bili sposobni da izgrade svoju svjetovnu vlast u Kranjskoj, dolaze do prve riječi u zemlji njihovi namjesnici, koji imaju kao A. feudalnu povlasticu zemaljsko upraviteljstvo u Kranjskoj. Dok svjetovna vlast patrijarha u 11. i 12. st. nije bila značajnija, proširili su patrijarsi i uredili svoju metropolitansku vlast. Pod akv. patrijaršiju kao metropoliju prešle su 1081 biskupije u Trstu i Poreču, 1094 biskupija u Puli, nekoć podčinjena Gradežu (Gradu), a 1180 se gradeški patrijarh odrekao formalno svih istarskih biskupija. Time je konačno završio spor između A. i Gradeža (Grada), koji je trajao preko 500 godina. Tako je 17 biskupija došlo pod metropolitansku vlast akv. patrijarha. U prvoj polovici 13. st. pokušali su patrijarsi utvrditi odnosno obnoviti svoju svjetovnu vlast. Patrijarh Wolfger (1204—18) postigao je 1209, te mu je ponovo dana markgrofija Istra, nastojeći da na temelju privilegija iz 1077 i 1093 oživi i prava na markgrofiju Kranjsku. Međutim su Wolfger, a i njegov nasljednik Bertold (1218—51), izvodeći svoju svjetovnu vlast, nailazili u Kranjskoj i Istri na jake protivnike, ondje na Babenbergovce i druge dinastičke porodice, ovdje na gradske općine, sjedinjene politički i gospodarski s Mlecima.
Počevši od patrijarha Grgura de Montelongo (1251—69) politička i gospodarska moć akv. patrijarha naglo opada. Na akv. stolici sjede od sada većinom patrijarsi romanskoga roda, koji je vode u sve to veću političku i gospodarsku povezanost s Italijom, što je spojeno s jakom imigracijom iz ostalih dijelova Italije (osobito Toskane i Lombardije). S juga je okružuje u gospodarskom pogledu trgovačka politika Mletaka, kojih je privredni, a i politički utjecaj osobito u Istri od 13. st. dalje sve to jači. U Furlaniji su pospješile propadanje svjetovne vlasti akv. patrijarha borbe između plemstva i općina, dok su u Kranjskoj, na Krasu i u Goričkoj nanosili golemu štetu imutku i pravima patrijaršije grofovi iz Gorice, koji su bili također odvjetnici patrijarha, i Habsburgovci, koji teže preko zemalja patrijaršije na Jadran. U tom takmičenju za vlašću postaju na gornjem Jadranu glavnim baštinikom akv. patrijaršije Mleci. Oni su konačno uništili 1420 svjetovni dominij patrijarha u Furlaniji i Istri, dok su u istočnom dijelu (Kranjska, Kras) postali glavnim baštinikom njegovih posjeda i prava Habsburgovci naslijedivši 1500 i goričku granu goričkih grofova. I nove su biskupije (među njima ljubljanska, osnovana 1461) raskrojile crkveno područje akv. patrijaršije. Dioba na mletački i habsburško-austrijski dio urodila je dugotrajnim sporovima između Austrije i Mletaka i brojnim osnovama, kako bi se austrijski dio osnivanjem novih dijeceza mogao izdvojiti iz crkvene kompetencije akv. patrijarha, koji imaju svoje sjedište u mletačkom Vidmu (Udine) i stoje posvema pod utjecajem Mletaka. Na kraju krajeva došlo je do toga, te je papa Benedikt XIV. ukinuo 1751 akv. patrijaršiju, za austrijski dio osnovao nadbiskupiju u Gorici, a za mletački dio nadbiskupiju u Vidmu. Zadnji patrijarh postao je 1753 nadbiskupom videmskim.
LIT.: B. M. de Rubeis, Monumenta ecclesiae Aquileiensis, 1740; Thesaurus ecclesiae Aquileiensis, izd. J. Bianchi, 1847; G. de Renaldis, Memorie storiche dei tre ultimi secoli del patriarcato d’Aquileia (1411— 1751), 1888; Regesta pontificum Romanorum, Italia pontificia, VII., Venetiae et Histriae pars I., Provincia Aquileiensis, izd. P. F. Kehr, 1923; P. Paschini, Storia del Friuli, I.—III., 1934—36. M. K-s.
Akvilejski novci. Akvileja je, radi svoga položaja, ubrzo nakon osnutka postala važno privredno središte. Za prvih careva A. ide u red prvih gradova Italije, i taj položaj zadržala je i u prvom, drugom i trećem st., što vidimo i po tome, što je u A. g. 300 Dioklecijan (284—305) osnovao državnu kovnicu novca, gdje se kovalo zlato, srebro i bronca u tri oficine, obilježene na novcu slovima P, S, T ili grč. brojčanim oznakama A, B uz skraćenicu imena grada AQ. Za vrijeme dioklecijanske tetrarhije radile su prve dvije oficine za auguste, a treća za cezare, od 305— 324. Kovnica je ponovno proradila 333, i u njoj se kovalo do početka 5. st. pod oznakom AQUIL. ili samo A.
Polovinom 6. st. prihvatili su akvilej. biskupi naslov patrijarha. Od njih je jedan od važnijih, Poppo (1019—1045), dobio od cara Konrada II. 1028 pravo kovanja novca. Tim se pravom iscrpljivo i konsekventno služe patrijarsi tek od Pilgrima Spanheima (1130—1161), koji je počeo kovati srebrne denare imitirajući novac salzburških nadbiskupa iz kovnice u Friesachu u Koruškoj, poznat pod nazivom Friesacher, frisatici, od kojih se akvilej. novac razlikuje samo natpisom: P(atriarcha) A(quileiensis) i, kasnije, AQUILEGIA ili ERIACENSIS. S tim natpisima i crkvenim zabatom s dva tornja na reversu i likom biskupa pod mitrom na averzu kuju se akvilej. novci do konca 12. st. i šire se i oni pod nazivom: denarii Frisacenses naročito u našim zemljama. Zato je hrvatski herceg Andrija (1196— 1204), da spriječi to širenje frizatika i akvilejaca na svome teritoriju, na svoj prvi hrvatski novac stavio također zabat sa dva tornja. Ali taj bezimeni tip napušta patrijarh Wolfger (1204—1218) i stavlja na svoje novo kovane novce svoje ime (VOLF-KER. P.); osim toga je odsad lik biskupa drugačije crtan, a pločica dobiva izgled zdjelice kao kod novca Verone i Venecije. Akvilejski se denari odsad šire sve jače, a kada je oko 1245 prestala s radom kovnica u Friesachu, akvilejci postaju glavni novac u krajevima južno od Alpa, štoviše prema njima se kuju denari i u kovnicama u Trstu, Ljubljani, Kamniku i Kostanjevici. Naročito je mnogo pomogao širenju akvilej. denara patrijarh Berthold Andechs-Meranski (1228—1251), koji je (1209 —1211) kao nadbiskup u Kaloči bio i hrvatski ban pa je kovao i svoj autonomni hrvatski odnosno slavonski banski novac. Za kasnijih patrijarha širi se nelegalno akvilej. novac i po Hrvatskoj, Slavoniji i Bosni. Zadnji je akvilej. novac kovan za patrijarha Ludovika II. de Tech (1419— 1437). Kada je Venecija 1423 zauzela Akvileju, obustavljen je rad tamošnje kovnice. Čini se, da su akvilejski novci u hrvatskim zemljama bili dosta cijenjeni. Zato je Venecija, pošto je 1409 ovladala Zadrom, dala 1410 i 1414 kovati poseban novac za Dalmaciju s grbom na averzu, preuzetim s akvilej. denara predzadnjega patrijarha Antonija II. Panciera de Portogruaro (1407—1418). Akvilejski je novac bio poznat i dalje na istoku u hrvatskim zemljama, pa je Nikola Iločki kao titularni kralj Bosne (1471—1477) pedesetak godina iza prestanka rada u akvilej. kovnici kujući svoje kraljevske novce oponašao denare zadnje dvojice akvilejskih patrijarha, Antonija II. i Ludovika II.
LIT.: L. Laffranchi-Monti, La monetazione del bronzo in Aquileia della riforma di Diocleziano al regno di Massenzio Bolletino di num., 1907, 3—9; M. Bernhart, Handbuch, 329; Baumgartner, Das Eriacensis-Gepräge und seine Beischläge, Num. Zeitschrift, Beč 1935, 83; Corpus nummorum Italicorum, VI., Rim 1922; A. Luschin v. Ebengreuth, Friesacher Pfennige, Num. Ztschf., Beč 1923; Puschi, La Zeccha de'patriarchi d’Aquileia, 1884; Themessl, Münzen u. Münzwesen des Patriarchenstaates Aquileia, Beč 1911; I. Rengjeo, Novci Nikole Iločkog, Sarajevo 1929. I. R-o.