AKVAREL je slikarija izvedena vodenom bojom, koja tankim slojem pokriva svijetlu bijelu podlogu, tako da ta prosijava kroz boje svojim svijetlom i time proizvodi naročitu draž. Obično se čista tehnika akvarela izrađuje na posebnom zrnatom papiru od lanenih vlakna. Papiri od drvenih i pamučnih sastojina nisu podesni za akvarelno slikarstvo. Najpodesniji su papiri njemački Zanders i Schöller-Hammerovi, a upravo su nenadmašivi i daleko poznati engleski Whatmannovi te talijanski Fabriano papiri. Ti su trajni i nepromjenljivi. Za akvarel se upotrebljava i pergamen, koji nema onih odlika, što ih imadu dobri akvarelni papiri.
Akvarelne se boje razređuju vodom, a sredstva vezanja su različita: arapska guma, dekstrin, med, riblje ljepilo i druge klije, kojima se dodaje glicerin, kandis ili sirup. Boje su biljne i mineralne, dolaze u trgovini u krutim različitim oblicima ili kao mekana smjesa u malim šalicama i tubama (finije i skuplje vrste). Od tih boja nisu postojane one, u kojima ima smolâ i njihovih sastojina. Trajne su i na svijetlu nepromjenljive slijedeće boje: od žutih svi okeri, sienska naravna zemlja, kadmijsko žutilo i indijsko žutilo; od crvenih crveni oker, željezni oksidi, caput mortuum, alizarinski kraplak i umjetni indigo (cinobar nije trajan); od modrih ultramarin, kobalt, cölin-modrilo i nada sve potrebno u akvarelu pariško modrilo; od zelenih boja kromov oksid (vatreni i tmavi), permanentno zelenilo (svijetlo i tamno), kobaltovo zelenilo i sve zelene zemlje. Od smeđih se boja upotrebljuju paljena sienska zemlja, paljena zelena zemlja, umbra i sepia, a od crnih crnilo od slonove kosti. Nu te se boje mogu izostaviti s akvarelne palete, jer se miješanjem drugih boja mogu polučiti življi i svježiji tonovi istih vrednota.
Iskustvo je pokazalo, da su za akvarel najbolje boje engleske proizvodnje, dok su se raznobojni njemački tuševi, početno vrlo svježi i lijepi, vremenom pokazali kao promjenljivi na danjem svijetlu.
Akvarelna slika, kao vrlo osjetljiva, čuva se ponajbolje u mapama, a kad je izložena pod staklom, ne smije nikako ležati na staklu, već mora između stakla i akvarela biti razmak.
LIT.: George Barret, Anleitung zur Aquarellmalerei; Max Doerner, Malmaterial und seine Verwendung; G. Gérard, L’aquarelle pratique; J. G. Vibert, La science de la peinture.